Nekoliko stvari koje bih voljela da sam znala prije nego što sam postala mama

Ako ste pročitali tekst Iz ostalih zanimljivosti izdvajam, ovo je jedan od zapisa osobe iz Adnanovog okruženja koja svoje misli i ne dijeli baš sa svijetom. Nisam supermama, a Boga mi ni pisac, ali me izuzetno raduje prilika da s vama podijelim neka razmišljanja o onome što moj život trenutno vedri i oblači.

Današnje vrijeme je prepuno raznih izazova, a posebno za odgajanje malih bića. Moj najveći strah otkako sam postala majka je da svojim (ne)djelima ili (ne)činjenjem ne pokvarim savršenstva koja sam rodila. Od tada je riječ odgovornost u mom životu dobila sasvim novu dimenziju.  

Strah od nedovoljnog sna

Prvi strah, i možda jedini koji mi je bio poznat od ranije, ticao se mogućeg nespavanja. U mom slučaju se skoro sve uvijek štimalo po tome da imam minimalno 8 sati sna, što je zapravo bio i jedini način da uspješno funkcionišem.

Hoću li uopšte čuti bebu kad se probudi?

Hoću li pasti u nesvijest od umora?

Ovo su bila samo neka od pitanja u mojoj glavi.

I onda doživim da bez problema funkcionišem s isprekidanim snom, da mi je dovoljno 2-3 sata sna u komadu da se preporodim i da svaki put čujem bebu na prvi uzdah, da ne spominjem plač. Sve je to ustvari samo jedno od mnogobrojnih čuda koja su biološki takva. Mnogo je istraživanja o tome kako  se mozak majke jednostavno „upali“ kada čuje plač svoje bebe. Hormon oksitocin se odmah luči i meni je kroz tu informaciju postalo jasno kako ja, Ajla, čujem bebu i odmah se probudim, i ne samo što nisam isfrustrirana, već sam sretna što mogu da ga umirim i utješim. Taj isti hormon utiče na pozitivno raspoloženje i smanjuje stres i sve me to fascinira na dnevnoj bazi.

Pritisak dojenja

Velika želja mi je bila da dojim i to je ujedno izazov koji nas najčešće ošamari, jer iako je najprirodnija stvar na svijetu, ne ide uvijek baš tako lako. Neću nikad zaboraviti prvu noć kući nakon što smo izašli iz porodilišta i misao koja mi je prošla kroz glavu „Šta ovo uradismo?!“

Podrška je ključ i, molim vas, nemojte je štedjeti.

Mama mami, muž ženi, prijateljica prijateljici.

Po pitanju dojenja se možda prvi put nalazimo na raskrsnici, jer i dalje čujemo pitanja „imaš li dovoljno mlijeka?“ što je bilo uobičajeno u prošlih nekoliko desetljeća, a sve zbog nedostatka informacija. Oni koji danas odluče da se educiraju i malo nauče o toj temi (jer iako je priroda dala, nije uvijek najjednostavniji proces), znaju da svaka majka ima dovoljno mlijeka, samo treba djetetu dati priliku da sistemom ponude i potražnje obezbijedi sebi potrebnu količinu.

Opet ću se osvrnuti na hormon oksitocin koji se oslobađa na bebin plač, promatranje djeteta, a posebno na dodir bebe i sisanje, pa samim tim i na proizvodnju mlijeka.

Da me neko ne shvati pogrešno, ne osuđujem ničiji izbor da doji ili ne doji i ne osporavam vanredne slučajeve kada dojenje jednostavno nije opcija. Govorim samo o svom iskustvu, nekim činjenicama i svojim željama. I sama sam se na početku ‘borila’, beba nije baš odmah dobivala dovoljno na kilaži, ali sam ja neko ko ne odustaje toliko lako kada zna zbog čega nešto radi.  A osjećaj kada krene napredovati… e taj se ne može ni približno opisati. I samo pomisliš, brate, moje tijelo je to omogućilo, zbog čega i svoje tijelo počneš više da poštuješ. Osjetiš ponos. Osjetiš zahvalnost. I imaš motivaciju za dalje.

Kako se nositi s lavinom informacija?

Ono što je karakteristika vremena u kojem živimo je dostupnost informacija kao nikad ranije. To kao i sve, ima dvije oštrice. S jedne strane, imamo mogućnost edukacije i pristup sadržaju koji generacije prije nas nisu imale, dok s druge strane imamo i toliko proturječnih informacija. Tim je naša odgovornost još veća da procijenimo i primijenimo ono što mislimo da je najbolje za našu djecu.

„Beba treba spavati okrenuta na stranu.“

„Beba treba spavati na leđima.“

„Beba ni u kojem slučaju ne treba spavati na leđima.“

„Krenite s krutom hranom od bebinog 4.mjeseca.“

„Krenite s krutom hranom od bebinog 6.mjeseca.“

„Beba treba samostalno sjesti kada je spremna za to.“

„Bebu treba stavljati u sjedeći položaj da vježba.“

I tako u nedogled.

Kako god da radite negdje u podsvijesti živi stalno pitanje: Griješim li? Pa slijediš malo logiku, pa se konsultuješ s ljudima čijim izborima vjeruješ, pa se osloniš na svoj instinkt.

S najvećom dozom brige do sad.

Važnost zdravog temelja, pogubnost stresa i kako se nositi s njim

Iako znamo koliko su prve godine života važne, nekako cijeli svijet pokazuje da i dalje nismo do kraja svjesni koliko se u tom periodu zaista razvijamo. Citirala bih ovdje sljedeće:

Ako su emocije tlo na kom počiva kognicija, onda su međuljudski odnosi tektonske ploče tog tla. Među tim odnosima najveći utjecaj na programiranje mozga vrše emocionalne interakcije djeteta i odgojitelja – prvo se razvija nesvjesno, kao što smo vidjeli, pa se tek kasnije razvijaju svjesne komponente poput intelekta… Da bi se djeca osjećala sigurno, imala povjerenja u svet, stupala u zdrave odnose s drugima i bila svjesna svojih autentičnih emocija, potrebno je da im uvijek budu dostupni odgojitelji koji nisu pod stresom, koji umiju da se usklade s njima i koji su emocionalno pouzdani. Ako je odgojitelj stalno pod velikim stresom ili ako je stalno zamišljen i nepristupačan, emocionalna građevina djetetovog uma biće nestabilna..

Gabor Mate, Mit o normalnom, str. 122.

Recite vi meni, kako ne biti pod stresom, ako smo sinoć uspavljivali djecu 2 sata, pa se u toku noći budili još 2 puta, to jutro nas neko dozivao 30 puta „mama“ i bili na poslu preko 8 sati? Nemoguće. Ali nije svaki dan, ni noć takva. Bude i gorih 😀

Toliko se svi trudimo da djecu naučimo svemu, a minimalan je procenat onih koji se trude da uče uz njih. Da iskoristimo priliku i radimo na sebi i na onom što nas dovodi do stresa. Ja se trudim svaki dan uživati u svakodnevnim malim stvarima, učim se biti ranoranioc koji nikad nisam bila, kreiram nove rituale koji nas ispunjavaju kao porodicu. Neprospavanu noć mi istinski resetuje čim se zagrlimo ujutro i idemo odmah s igranjem. Znam da mi godi kafa i kakav god da je haos mama i tata ujutro piju kafu. Jeste to u ovom periodu usput uz bojenje, Lego kockice ili autiće, ali to je sasvim uredu.

Često razmišljam, evo neka je prvih 5 godina ključno kada nas djeca najviše trebaju i kada se njihova ličnost formira. Njima to u velikoj mjeri može definisati život, samopouzdanje, stavove, a nama je to (ukoliko uzmemo u obzir prosječan životni vijek u EU kao primjer) tek djelić života. E ako tu nismo u stanju da damo sve od sebe, ja ne znam gdje i za šta jesmo.

Ako mene pitate, posvećeni i prisutni roditelji bi mogli promijeniti svijet.

Ekranizam – jedan od najvećih izazova današnjice

Ovaj tekst je najavljen kao savremeni izazovi majčinstva, pa moram bar zagrebati vjerovatno najsavremeniji – ekranizam. To je bio još jedan veliki strah, kako dijete bar godinu/dvije zaštiti od toga. Kako ne doći u iskušenje, jer baš bi bilo lijepo odmoriti tri sata dok dijete gleda u televizor. Ali staneš, razmisliš, vrijedi li toliko potencijalno ugroziti razvoj svom djetetu. Njihov se mozak razvija nevjerovatnom brzinom, a gledajući u televizor i sadržaj od kojeg nema povratnu informaciju kada mu je najviše potrebna je prosto tužno i dugoročno štetno. Ne bismo trebali mi kao roditelji da im to radimo. Za sve postoji izuzetak, ali treba da ostane izuzetak. Sjedim prije koji mjesec u čekaonici Doma zdravlja i gledam par koji mirnoj bebi koja razgleda i sve joj je zanimljivo pali pjesmice na mobitelu.  

E to je stvar, shvatiti da ono što treba nama nije nužno ono što treba njima i da im tako ne činimo uslugu.

Brine mene i naš ‘odrasli’ ekranizam. Nerijetko se moram skoncentrisati da mahinalno ne uzmem mobitel u ruke kada za tim baš nema potrebe i kada moj fokus na igru djetetu znači sve.

Ali, eto, male pobjede svakog dana čine razliku.

Oporavak ženskog tijela

Bombardovani smo „zvijezdama“ koje mjesec dana nakon poroda objavljuju slike sa six-packom, ženama kojima je posao da dobro izgledaju i u prilici su uraditi sve tretmane koje novac može da plati. Pritisak brzog povratka fizičkom izgledu od prije poroda nikad nije bio veći. Pa tako često čujemo za mršave mame „ti k’o da nikad nisi rodila“.

Šta to uopšte treba da znači?

Ako sam rodila i izgledam kao da sam rodila to nije baš lijepo za oko? Moje tijelo je nosilo život u sebi, možda mi je kompliment da se vidi da sam rodila? Široka tema, i o fizičkom izgledu generalno nije kulturno komentarisati. Kakva god da je situacija osoba već zna i nema potrebe da joj vi govorite. Oporavak jeste važan, ali iz zdravstvenih razloga. Nisam nikad imala problema s kilažom, genetika me pripazila, ali su me dva poroda carskim rezom počastila enormnom dijastazom. Nisam nikad ranije ni znala šta je to i to je ona pozitivna strana oštrice s mnoštvom informacija koje danas imamo i prilika da nešto novo naučimo. Bilo kako bilo, tom se aktivno moram posvetiti, a ljudi u mom okruženju su mi samo podrška i vjetar u leđa. To se traži 😊

Baš kako je to tvorac ovog bloga jednom zapisao „ovo je moj pokušaj da zapalim malu svijeću, umjesto da konstantno proklinjem mrak.“

Neka nam djeca budu svjetlo u ovom tmurnom svijetu. Neka budu naša vodilja u svemu lijepom što radimo, pa tako i neprekidnom trudu da budemo što bolji roditelji i ljudi općenito.

Prijavi se
Obavijest o
guest

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji S najviše glasova
Linijski komentari
Vidi sve komentare
Sabina B.
Sabina B.
7 months ago

Bravo Ajla, potpisujem svaku rijec 🙂

Add Your Heading Text Here