Ovo je kratki zapis o stvarima koje su u nekom trenutku trebale biti zaseban tekst, ali iz ovog ili onog razloga nisu. Nekako se nisam uspio odvojiti od njih i bi mi žao da ostanu rasuti u nekom dokumentu.
Jezik dodira: Ne znam jeste li ikada razmišljali o tome, ali se u Zapadnoj civilizaciji vid tretira kao “više” čulo i ono koje je u najdirektnijoj vezi s našim umom i intelektom. To je, između ostalog, ono što mislimo kada kažemo da ne vjerujemo, dok ne vidimo. S druge strane, čulo dodira se često degradira kao “niže” čulo, što je površno i naravno pogrešno.
Baš zbog toga, tim naučnika je prije dvije godine ispitivao da li zaista postoji jezik dodira. Uzeli su parove koji su bili razdvojeni platnom tako da nisu mogli da vide jedno drugog, a ispitanici su također morali ostati tihi tokom čitavog eksperimenta. Na slici ispod možete vidjeti kako je to konkretno izgledalo.

Potom je jedna osoba na monitoru vidjela koji tačno osjećaj treba da prenese dodirom – ljubav, zahvalnost, sreću, tugu, ili smirenost. Druga osoba je, samo na osnovu dodira, trebala da pogodi o kojem se osjećaju radi i već slutite da je u većini slučajeva bila uspješna. Ali tu nije kraj. Mogli biste pomisliti da parovi nakon godina veze jednostavno razumiju taj jezik.
Stoga su naučnici uradili nešto još fascinantnije. Pratili su dodire u 3D-u i pokušali da ustanove da li ima neki poseban pokret u komuniciranju, recimo tuge, koji bi se univerzalno dao prenijeti kroz dodir. Pratili su, na primjer, dužinu dodira, njegovo mjesto i čvrstinu, i tako uspjeli da razviju standardizirani dodir koji su potom dali trećim ljudima na nauče. I da, kada su ti ljudi dodirivali potpune strance, oni su zapravo bili još uspješniji u komuniciranju emocija od ljudi koji su bili u intimnim vezama.
Živjela nauka!*1
Benjamin Labatut je nestvaran car: Postoji par pisaca u mom životu čije bih knjige kupio naslijepo. Malcolm Gladwell, Alain de Botton i naravno Nassim Taleb su neki od njih. Odnedavno se na toj listi nalazi i Benjamin Labatut, čileanski pisac čije sam knjige – When We Cease to Understand the World i MANIAC – pročitao s rijetki uživanjem. Iako tretiraju različite likove, ipak imaju neku zajedničku nit, a govore o riziku od slijepog i nekontroliranog napretka nauke. Nisu političari ti koji su uništili planetu, kaže Alexander Grothendieck, jedan od nestvarnih umova o kojima piše Labatut, već naučnici koji kao mjesečari slijepo koračaju prema ponoru. Labatut – na tako snažan i zadivljujući način – piše o složenosti i paradoksu naučnih otkrića koja su nekada istovremeno blagodat koliko i propast čovječanstva.
Njemački hemičar, Fritz Haber je samo jedan od bezbroj nevjerovatnih primjera. Haber je 1918. godine dobio Nobelovu nagradu budući da je deceniju ranije bio prvi koji je uspio da azot izvuče direktno iz zraka i tako riješio problem nestašice gnojiva. On je jedan od ljudi koji je pomogao da se prehrani čovječanstvo i zaslužan je što danas imamo milijarde ljudi na planeti. U isto vrijeme, međutim, Haber se također smatra ocem “hemijskog ratovanja” budući da je njegov rad s hlorom iskorišten kao oružje za vrijeme Prvog svjetskog rata. Njegova otkrića su kasnije također iskorištena u razvoju Ciklona-B od kojeg će stradati milioni Jevreja.
Ako ste gledali film Oppenheimer, onda imate još jedna primjer.
Lana Bastašić je nestvarna carica: Nema puno ljudi koji su me u 2024. više oduševili od Lane Bastašić. Lana je sve ono što bi jedna intelektualka trebala da bude – hrabra, istrajna, nepokolebljiva, dosljedna, elokventna, nezavisna i spremna da se suprotstavi masi i opštem ludilu. Lana stoji iza onoga što kaže i spremna je da igra igricu, čak i kada to znači suprotstaviti se moći, znajući da sve što je gradila može preko noći izgubiti. U vremenima prazne priče, Lana je novi standard, nova ljestvica.
Beznadežnost kao prijetnja pomirenju i nešto ljepša primjena nove tehnologije: Mladi ljudi bi trebali biti pokretači društvenih promjena i kroz historiju, oni su to često i bili. Međutim, kada su dugoročni sukobi u pitanju, ovo nažalost nije nužno slučaj. Ispitujući oko 120.000 ljudi tokom dvije decenije, tim naučnika je nedavno otkrio da mlađe generacije imaju manje nade u mir nego starije i da su kao rezultat toga manje spremne na pomirenje.*2 Ovo zvuči pomalo iznenađujuće, znam, ali stariji ljudi valjda imaju tu prednosti da pored sukoba pamte i neka ljepša i mirnija vremena, tako da imaju nešto drugačiju sliku o tome šta je moguće, a šta nije. Ukratko, znaju da sukobi ne predstavlja jedinu mogućnost. Uz to, neka druga istraživanja su pokazala da mladi ljudi puno više pažnje pridaju negativnim nego pozitivnim događajima.
Bilo kako bilo, ovo je zasigurno jedno od tužnijih objašnjenja zašto su neki sukobi u svijetu skoro nerješivi i tako duboko ukorijenjeni. Zaista, ljudima je potrebna nada jer dokazano smanjuje želju za odmazdom, istovremeno povećavajući našu spremnost za kompromis i pomirenje.
Postoji li išta što možemo uraditi po ovom pitanju? Biološki gledano, odgovor je naravno negativan, prosto jer ne možemo od mladih ljudi napraviti stare. Međutim, zahvaljujući virtualnoj stvarnosti (Virtual Reality, VR), iskustvo starenja možemo barem eksperimentalno simulirati i to s konkretnim posljedicama.
U jednom od eksperimenata, dio ispitanika je zahvaljujući VR naočalama gledao u svoje tijelo koje je izgledalo kao tijelo osamdesetogodišnjaka, dok su ostali gledali u tijelo neke mlađe osobe. Važno je istaći da svo ovo iskustvo nije imalo nikakve veze s ratom, ali kada su nakon eksperimenta ljude pitali o nadi za mir i spremnosti na pomirenje, oni su bili veći kod onih koji su vrijeme proveli u „starijem“ tijelu nego onih koji su boravili u „mlađem“. Nije u potpunosti jasno zašto se ovo dešava, ali je moguće da osoba – gledajući i zamišljajući starijeg sebe – jednostavno ne želi život da provede u stalnom sukobu. Ne znam za vas, ali meni je ovo beskrajno fascinantno i predstavlja jednu od ljepših primjena nove tehnologije koju sam odavno čuo.
Razlika između vrijednosti i cijene: Oscar Wilde je prije više od sto godina primijetio kako čovjek zna cijenu svega, ali vrijednost ničega. Ta izjava je vjerovatno tačnija danas nego što je bila bilo kada u historiji. To je čudno, jer ono što je vrijedno, ne mora nužno i da bude skupo, odnosno ne mora čak uopšte ni da ima cijenu. Prije industrijske revolucije, širom svijeta je zaista postojala veza između cijene i vrijednosti, iz prostog razloga što nije postojao način da nešto bude jeftino, a istovremeno lako dostupno i visoke kvalitete. S tehnologijom se, međutim, ta se veza prekinula. U The School of Life, de Botton piše o tome kako su djeca pravi procjenitelji vrijednosti upravo zbog toga što nisu opterećena pojmom cijena. Ona su, na primjer, u stanju da se satima igraju s kutijom u potpunosti ignorišući njen (skuplji) sadržaj.
O razlici između cijene i vrijednosti ću govoriti na svom TED Talku 25. maja u Sarajevu, pa bujrum ako vam zvuči zanimljivo, biće mi neizmjerno drago.
I tako, došli smo do kraja 16. i posljednjeg teksta koji sam napisao otkako sam ponovo počeo da objavljujem blog. Beskrajno sam zahvalan na svim ljudima koji svrate ovdje i na svim vašim komentarima posljednjih mjeseci. Ovo je bila i ostala jedna od najljepših stvari koje imam u svom životu.
Ne znam kada ću ponovo imati inspiraciju da pišem, ali znam da hoću.
U međuvremenu, odlučio sam da blog otvorim za gostujuće zapise ljudi iz mog okruženja koji su, svako na svoj način, izuzetni u onome što rade, koji imaju toliko toga zanimljivog da kažu, ali koji inače svoje misli ne dijele sa svijetom. Tako ćete čuti od jednog strasvenog arheologa koji će vas natjerati da durgim očima gledate na našu kulturnu baštinu; o savremenim izazovima majčinstva jedne nevjerovatne majke; o dugoročnim ožiljcima rata od osobe koja je deset godina radila na Sudu BiH na ratnim zločinima; jedne hrabre djevojke koja je napustila uspješnu karijeru i krenula potpuno drugim putem ganjajući svoje snove i mnogih drugih.
Hvala vam na svemu i stvarno bih volio čuti koji je vaš najdraži tekst posljednjih mjeseci i zašto.
Vale!
__________
Inkrementalno možete pratiti i na Instagram stranici.
[*1] McIntyre, S., Hauser, S. C., Kusztor, A., Boehme, R., Moungou, A., Isager, P. M., … Olausson, H. (2022). The language of social touch is intuitive and quantifiable. Psychological Science, 33(9), 1477-1494.
[*2] Hasler, B. S., Leshem, O. A., Hasson, Y., Landau, D. H., Krayem, Y., Blatansky, C., … Halperin, E. (2023). Young generations’ hopelessness perpetuates long-term conflicts. Scientific Reports, 13(1).
Tako “”mindblowing”.Kao neka poslastica mozgu koji je nakon stalnih kocki secera dobio ipak kocku cokolade.Blog sam nedavno otkrila i progutala.S nestrpljenjem cekam vise autorskih uradaka.Puno pozdrava i veliko hvala!
Ja se zahvaljujem tebi na svim ovim lijepim riječima, Ema.
[…] ste pročitali tekst Iz ostalih zanimljivosti izdvajam, ovo je jedan od zapisa osobe iz Adnanovog okruženja koja svoje misli i ne dijeli baš sa […]