Dio I
Kada sam prvi put razgovarala sa Adnanom o potencijalnom gostovanju u njegovom blogu, rekao mi je da mogu pisati šta god želim, dokle god je hrabro. Već u toj rečenici sam bila ubijeđena kako se obraća pogrešnoj osobi, jer hrabrost, iz moje perspektive, nikada nije bio pridjev kojim bi me neko mogao opisati. Samim time, niti ono što bih ja mogla napisati. Zato sam odlučila da pišem baš o tome, o jednom imposter sindromu (sindrom „varalice“ je fenomen u ponašanju opisan kao sumnja u vlastiti intelekt, vještine ili postignuća prisutan među osobama koje postižu dobre rezultate). Nije lako biti djevojčica, djevojka, žena a pri tome još i sa nad-prosječnom dozom intelekta i sposobnosti u društvu koje, ma koliko se mi borili da tvrdimo drugačije, je i dalje jako patrijarhalno. Ja sam imala lijepo djetinjstvo, bez obzira na 4 otete godine, moja sjećanja su samo vedra.
Uvijek se sjećam samo proljeća i ljeta, tad sam valjda bila najbezbrižnija. I uvijek sam bila dobra. Dobra kći, dobra sestra, dobra učenica, dobra prijateljica. Znala sam kad treba da šutim, kad da napustim prostoriju, kad da dođem kući, kad da budem odgovorna za raspoloženje onih oko mene, kad da učim, kad da odaberem pravu školu, pravi fakultet, pravu zemlju…i sve tako redom. Osim pravu sebe. To je ono što ovo društvo, iz mog skromnog 33godišnjeg iskustva, uči djevojčice: da budu dobre. A nekako malo manje da budu sretne. Da ne budu glasne, da ne budu aktivne, da ostanu u mjestu, slušaju svoje roditelje, braću i sestre. Da završe dobre škole, nađu stabilne poslove, grade karijeru ali opet da ne budu glasne. Jer ko će željeti agresivnu, asertivnu, svojeglavu, humorističnu, glasnu djevojku. Koji poslodavac, koji budući suprug?! I tu nestane i sva hrabrost. Sa svakim prešućenim prijedlogom na sastanku, svakom progutanom emocijom, svakom suzdržanom misli…hrabrost nestane.
Dio II
Negdje u tom svemu, kad prođe vrijeme i kad se poslože okolnosti, kad se okružiš ljudima koji se neće plašiti tvog glasa, stvori se prilika za hrabrost. Neka od mojih prvih sjećanja vežu se za hranu. Hrana je oduvijek kreirala moj prostor za eksperiment, za hrabrost, kreativnost ali i užitak. Ne mogu reći da 24 sata dnevno razmišljam o hrani, bilo bi neiskreno i pomalo trivijalno, ali istina jeste da su najljepši dijelovi svakog mog dana oni koji se provode uz tanjir, i drage osobe. Tako da bih rekla da je hrana za mene uvijek bila emocija. Japanski narod, tačnije Dr. Kikunae Ikeda je 1907. godine pored 4 osnovna okusa (slatko, slano, kiselo i gorko) otkrio još jedan: umami okus. Falio je jedan koji će objasniti onaj momenat potpune opčinjenosti hranom, skoro pa osjećaj ovisnosti. Za mene je taj umami zapravo više emocija, još jedna neizostavna pored radosti, tuge, straha, bijesa…umami.
Od malih nogu sam ljude koji su mi pripremaili hranu vezala za tu emociju, i bilo mi je fascinantno kako se i neke obične svakodnevne gluposti, strahovi, svađe, neslaganja utope u tanjiru domaće tarhane sa paradajzom, iščeznu u kremastoj lukmiri ili satrici. Kako se hladni strahovi utople u tepsiji vrućih zvrkova pite od kuhanog krompira sa domaćim sirom i jajima, a onda svijet postane za trun slađi uz jednu hurmašicu koja se otopi u ustima i istinski odnese sa sobom sivilo svakog dana.
Jedne sunčane nedjelje, u prirodi sa mojim najbližima, i naravno uz hranu koju smo kuhali taj dan, odlučila sam biti hrabra i pokušati biti osoba koja će drugima, na ovaj ili onaj način donositi tu umami emociju. Neko ko će od teške i turobne sedmice napraviti neku ljepšu verziju za pamćenje. Nisam ni sanjala da će u rasponu od 2 godine, to sve značiti da ću dati otkaz i načelno napustiti karijeru u marketingu i korporativnom svijetu koju sam efektivno gradila preko 10 godina, bez da uključim godine obrazovanja, konstantnog učenja, ljetnih škola, života u drugim zemljama itd itd. Također bih kategorički odbila povjerovati da sam ja uz to sve u 31oj godini života upisala kulinarsku školu u drugoj državi i odlučila da nekim svojim starim, i prigušenim snovima dam šansu. A tek da ću nakon svega toga nešto pokušati i uraditi sa svim tim novim znanjima, staviti sebe, sve svoje strahove i emocije na izvol’te potpunim strancima a sve sa ciljem da im dočaram bar dio te emocije…tu bi se i moj psiholog nasmijao, onako istinski. U cijelom tom procesu sam mnogo naučila o sebi, o svijetu i okruženju. Shvatila sam da pozitivna lična promjena može imati mnogo širi uticaj u čovjekovom životu. Može popraviti odnose, ojačati emocije, stvoriti nova prijateljstva, i nekako neizbježno isfiltrirati i ono loše, čega se čovjek zbog nemogućnosti postavljanja granica često boji. I ostane ono dobro, ostane hrabrost.
Dio III
I danas, kada uveliko kročim u nove životne korake, oduzimam sebi taj pridjev i prišivam ga drugima, mom suprugu, roditeljima, porodici, prijateljima. Čudna je stavka ta sumnja u sopstveno. I gradi se godinama, usuđujem se reći – generacijama. Ja sam već neko vrijeme u miru sa činjenicom da sam ona karika na kojoj će se lomiti transegenracijska trauma (ah taj buzzword 2020ih), samo nikada nisam mislila da će transformacija uključivati jedan stereotip od kojih femnistkinje svijeta zaziru – povratak u kuhinju.
wpDiscuz
Samo hrabro prema naprijed i ne osvrći se iza sebe.