Kada me je Adnan zamolio da napišem tekst o dugoročnim ožiljcima rata u Bosni i Hercegovini, momentalno sam osjetila težinu tog zadataka. Veoma dugo imam potrebu da govorim o svom iskustvu rada sa žrtvama ratnih zločina. Godinama sam o ratnim dešavanjima slušala u strogo formalnom prostoru sudnice. U sudnici nisam smjela dopustiti sebi previše empatije za te tegobne priče. Posao sam morala obavljati profesionalno i objektivno i tako sam i postupala. Sada je moj posao manje formalan, ali i dalje vezan za temu rata i prava žrtava, te se i dalje pitam zašto je to tema koja je nedovoljno, gotovo nimalo zastupljena u današnjem svakodnevnom društvenom životu?
Žrtve ratnih zločina su svuda oko nas, čak i članovi naših porodica su među njima. Stiče se utisak da smo se kolektivno odlučili da se ta tema stavi “pod tepih”. Valjda želimo da nam ta tema ne kvari iluziju dobrog života i želju da ličimo na kvazi idole kojima nas bombarduju svi mediji. Rijetko se osvrnemo oko sebe i pomislimo da su ljudi koje svakodnevno susrećemo na ulici možda preživjeli logor, gledali mučenja i ubistva svojih najbližih, pretrpili seksualno nasilje. Nakon skoro trideset godina od ratnih dešavanja, veliki broj žrtava rata se i danas suočava sa posljedicama proživljenog uz malu ili nikakvu pomoć države. Potrebe koje imaju kao civilne žrtve rata nisu adekvatno tretirane administrativnim programima, prava koja ostvaruju nisu ista u svim administrativnim jedinicama. U želji i potrebi da sami sebi pomognu, traže stručnu pomoć terapeuta, te imaju velike troškove liječenja, a nerijetko i neriješeno stambeno pitanje.
Običnom građaninu Bosne i Hercegovine, kao i turistima koji je posjete, veoma je lako uočiti da je ovo zemlja s veoma komplikovanom historijom i još uvijek vidljivim ratnim posljedicama. Lako je uočiti fizičke posljedice ratnih dešavanja: srušene i oštećene stambene objekte, oštećenu infrastrukturu, smeće na ulicama i slično. Tome pomaže i ratna retorika koja je i dalje svaki dan prisutna u medijima, dominacija nacionalnih stranaka na političkoj sceni i generacije mladih ljudi koji izrastaju na pogrešnim vrijednostima. U svemu tome, jedan aspekt posljedice ratnih dešavanja je praktično nevidljiv u našem društvu: civilne žrtve ratnih zločina. Naši mediji redovno prate sve što se dešava u svijetu celebritija i tako čine nepravdu prema žrtvama ratnih zločina i nepopravljivu štetu prema mladim ljudima koji žele biti dio tog svijeta iluzija.
Treba malo razmišljanja i empatije da se uoči kolektivna i individualna trauma koja je itekako prisutna u našem društvu. Nervozna žena na šalteru, drski učesnik saobraćaja koji nema strpljenja da pusti pješaka na prelazu, prazne police supermarketa za vrijeme kovida, pojedinci koji vandaliziraju javne površine… Sve su to naši sugrađani koji se nose s traumama za koje ni oni možda nisu svjesni da žive s njima… Ni sama nisam bila svjesna svoje ratne traume i koliko me je odrastanje u ratnom Sarajevu oblikovalo u ono što sam sada. Dugo vremena mi je trebalo da shvatim da je moj strah od zemljotresa ustvari ratna trauma.
Ratni sukobi nisu ništa novo za ljudsku civilizaciju. Dok ovo pišem, u mnogim dijelovima svijeta se i dalje dešavaju ratovi, ginu djeca, žene, civili. Ne mogu da se otmem razmišljanju o tome da upravo u ovom trenutku u mnogim dijelovima svijeta ljudi doživljavaju iste grozote uz koje su živjeli stanovnici Bosne i Hercegovine i kako će oni koji prežive, nastaviti dalje sa svojim životima.
Kada bi bilo dovoljno političke volje, mnogo bi se moglo postići s malim poboljšanjima života civilnih žrtava rata u Bosni i Hercegovini. Mnogo bi se tog promijenilo da se povećaju njihova novčana primanja ili da se riješe njihova stambena pitanja. Trebalo bi uspostaviti pravilo da se za svaku izdatu građevinsku dozvolu za gradnju novih stambenih jedinica, postavio uslov investitoru da određeni procenat novih stanova treba da ide za civilne žrtve rata ili da im se omoguće znatno povoljniji uslovi za kupovinu stana. Malim ustupcima bi se mnogo postiglo.
Brigom o ugroženim kategorijama društva, brinemo o dobrobiti društva u cjelini. Traumatizirani ljudi prenose te traume na svoje potomke, a ti potomci dalje na svoje potomke. To je fenomen koji se naziva transgeneracijska trauma. Nemam formalno obrazovanje iz oblasti psihijatrije, ali je ovaj fenomen veoma lako uočljiv u našem društvu.
Nedavno sam pročitala rečenicu da se nakon traume svijet doživljava s drugačijim nervnim sistemom koji ima promijenjenu percepciju rizika i sigurnosti.*1 Nakon jednog razgovora sa žrtvom ratnog seksualnog nasilja, dugo sam razmišljala u kojoj mjeri je toj kategoriji stanovništva otežan svakodnevni život i koliko malo se o tim problemima govori. Moja sagovornica je spomenula da ne smije koristiti javni prevoz zbog traume koju ima. Svjesna sam da ova tema većini mojih sugrađana nije zanimljiva. Ljudi ne čitaju sadržaje s teškom tematikom, ne gledaju predstave koje su tegobne, ne žele da izlaze iz zone vlastitog komfora.
Intimno, ovu pojavu ja zovem nojizacija sugrađana.*2 Neminovno je da brzina svakodnevnog života odvlači pažnju ljudi s tuđih na lične probleme i da, zaokupljeni ostvarenjem vlastitih ciljeva, nemaju prostora da svoj mentalni sklop opterete suosjećanjem. Čak nisu ni svjesni koliko su sretni što ne pripadaju kategoriji civilnih žrtava rata. Ja razmišljam drugačije i smatram da je veoma bitno mijenjati svijest ljudi ovom pravcu, razvijati empatiju i u konačnici poduzimati određene korake. I najmanja promjena je dobrodošla. Svjesna sam da je to proces, da su mnogi izazovi na putu promjene svijesti, ali ne treba odustajati.
Ja svakako neću.
__________
[*1]Kolk, B. A. (2015). The body keeps the score: Brain, mind, and body in the healing of trauma. Penguin Books.
[*2]Po mitu da nojevi stavljaju glavu u pijesak na znak opasnosti