Šta nauku čini naukom?
Nauka nam, najprije, pomaže da objasnimo i razumijemo svijet u kojem živimo. Međutim, pošto istu tu stvar možete reći i za religiju, to očito ne mogu biti jedini i pravi kriteriji.
Ljudi se uglavnom slažu da svaka nauka, u najmanju ruku, treba da posjeduje svoje teorije i metode putem kojih istražuje pitanja i testira svoje hipoteze.
Od tog momenta, nažalost, stvari postaju znatno složenije. Mnogi će reći da bi nauka također trebala da posjeduje i određenu moć predviđanja, to jeste, trebala bi istovremeno da upućuje na uzroke stvari i posljedice određenih pojava i to je ono što mi ovaj put leži na duši.
Novozelandski naučnik Ernest Rutherford je jednom prilikom primijetio kako se sva nauka svodi ili na fiziku, ili skupljanje markica. Ne postoji neki konsenzus oko toga šta je tačno mislio kada je to rekao, ali je jasno da je fiziku smatrao najvažnijom od svih nauka budući da je u stanju da otkrije i ponudi čvrste i univerzalne zakone prirode.*1
Upravo to je glavna karakteristika prirodnih nauka u kojima fizika nesumnjivo zauzima posebno mjesto. One su, manje-više, u stanju da formuliraju precizne (univerzalne) zakone i ispravno predvide određene pojave. Društvene nauke, s druge strane, nemaju tu moć. One se ne baziraju na čeličnim zakonima, što je od neopisive važnosti budući da se naše rasprave u životu uglavnom vode oko društvenih problema i izazova.
U stranicama što slijede, ja ću se u velikoj mjeri fokusirati na ekonomiju, pošto je to naučna oblast o kojoj s najviše samopouzdanja mogu da govorim, ali ista stvar vrijedi i za ostale društvene nauke, posebno psihologiju i historiju.
Da se razumijemo, ekonomija je definitivno nauka, ali ne u onom smislu, ili u istoj mjeri kao što je to fizika. Nevjerovatan je broj ljudi koji ne razumiju tu razliku i tih se ljudi trebate čuvati.
Ali hajde da krenemo redom…
Razumjeti uzorke i posljedice
Kao što rekoh, jedan od ključnih ciljeva nauke je otkrivanje kauzalnosti, odnosno uzroka stvari, kao i predviđanje posljedica. U prirodnim naukama, objašnjenje i predviđanje uglavnom idu ruku pod ruku. Svako istinsko naučno objašnjenje, u sebi istovremeno krije i mogućnost predviđanja.
Uzmite, na primjer, Njutnov Zakon inercije koji kaže da svako tijelo ostaje u stanju mirovanja ili jednolikog pravolinijskog kretanja sve dok neka sila ne dovede do promjene tog stanja. Dakle, ako vidite da se neko tijelo kreće, onda znate da je uzrok tome neka vanjska sila, poput guranja, povlačenja, trenja ili gravitacije. Istovremeno, ukoliko gurnete neko tijelo u stanju mirovanja, možete sa sigurnošću predvidjeti da ćete ga pomjeriti. Slične zakonitosti naravno imate i u biologiji. Velikoj većini biljaka je potreba sunčeva svjetlost kako bi svjetlosnu energiju putem fotosinteze pretvorile u hemijsku i tako preživjele. Ako biljku ostavite u mraku, možete biti sigurni šta će se desiti s njom.
U društvenim naukama, ova pravila nažalost ne važe.
Recimo da se vaša ekonomija našla u recesiji i da se pitate šta je uzrok tome. Mogućih razloga je bezbroj. Možda vam je pao izvoz, jer su vam glavni vanjskotrgovinski partneri u krizi. Možda je neki rat u nekoj dalekoj državi izazvao zabrinutost kod domaćeg stanovništva, koje je potom odlučilo da u narednom periodu radije štedi nego troši novac. Možda strah stanovništva sam po sebi nije bio dovoljan za recesiju. Možda su domaći preduzetnici, vidjevši da ljudi troše manje, masovno odlučili da odgode svoje investicije, pa je to zapravo prelilo čašu. Možete imati dobru ideju šta je izazvalo recesiju, ali jednostavno ne možete znati pravi uzrok. Ne možete, jer je ekonomija složeni sistem s mnogo međuzavisnosti i interakcija.
Ali sve i da nekim slučajem možete, da li će isti faktori idući put dovesti do istih posljedica?
Naravno da neće. Ako u nekom drugom dijelu svijeta ponovo negdje izbije rat, da li će ljudi ponovo odlučiti da troše manje? Ako su prošli put ustanovili da rat ipak nije imao tako teške posljedice po njihove živote, nastavit će da troše normalno. Ako su prošli put potcijenili njegove posljedice, štedit će više. Je li vidite na šta mislim?
Šta je to što društvene nauke čini tako nepredvidivim?
Jednom kada ubacite ljude u jednačinu…
Ono što društvene nauke razlikuje od prirodnih je što su prirodni zakoni nezavisni od čovjeka i onoga što on misli. Zakoni fizike su univerzalni, važe danas jednako kao i prije hiljadu godina, bilo da se nalazimo u Sahari ili Mount Everestu. Naša ideja o tome kako se atomi ponašaju jednostavno ne utiče na to kako se atomi zaista ponašaju, ali naša ideja o tome kako naše društvo funkcioniše itekako utiče na njega. Neil deGrasse Tyson je jednom prilikom to objasnio na sljedeći način. Ukoliko ikada uspijemo da otkrijemo neku drugu planetu s naprednom vanzemaljskom civilizacijom, na toj će planeti važiti isti zakoni fizike, ali će ti ljudi vjerovatno gajiti sasvim različita društvena i politička uvjerenja.
Zašto su društvene pojave kudikamo složenije? Pa zato što zavise od naše svijesti, slobodne volje i naših emocija. Ljudska svijest je toliko čarobna pojava da mnogi historičari nauke vjeruju da je ona jedina stvar koju nikada nećemo biti u stanju da potpuno razmumijemo. Ako na sve ovo dodate još činjenicu da naše ponašanje zavisi od konteksta i jedinstvenih kulturnih, političkih i historijskih okolnosti, onda vam je jasno zašto u društvenim naukama nema čeličnih zakona.
U ekonomiji, mi smo ovaj problem nepredvidivosti pokušali riješiti tako što smo decenijama tvrdili da su ljudi potpuno racionalna bića, što je komično koliko i tragično, i što je dovelo ni do čega drugog nego do iskrivljene slike stvarnosti.
Dakle, ako želite najjednostavnije objašnjenje šta je predvidivo, a šta nije, to je vjerovatno ovo: Sve što je nezavisno od zadiranja čovjeka, poput kretanja zvijezda, je predvidivo. I obratno, gdje god se pojavljuju ljudi — njihove emocije, percepcija, svijest i slobodna volja — stvari postaju nepredvidive.
Da sumiram… Prirodne nauke se baziraju na prirodnim zakonima. Možete skočiti sto puta i gravitacija će vas sto puta vratiti na zemlju. Društvene nauke, s druge strane, nemaju čvrste zakone. Ukoliko sto puta uradite jednu te istu stvar, nećete sto puta dobiti isti rezultati, između ostalog i jer ljudi prilagođavaju svoja očekivanja.
Ovo u sebi krije i određenu tragediju. Činjenica da ishod određenih pojava nikada nećete biti u stanju da predvidite i da su rezultati često nasumični, ujedno znači da su društvene nauke puno plodnije tlo za prevarante i demagoge. Vi možete uporno tvrditi jednu stvar i nekada ćete neminovno biti u pravu, što i dalje ne znači da vam je teorija ispravna ili da ste naročito pametni, već će se spletom raznih okolnosti stvari nekada zaista odigrati onako kako ste predvidjeli. Uostalom, i pokvareni sat dva puta dnevno pokaže ispravno vrijeme.
Ovi će nasumični događaji uliti samopouzdanje ovakvim ljudima i ohrabriti ih da idući put još žustrije zagovaraju svoje teorije. Kada se ispostavi da nisu u pravu, reći će vam da je to rezultat neobičnih okolnosti, a upravo ta nemogućnost da ikada opovrgnete njihove teorije predstavlja najbolji dokaz da se radi o pseudo-nauci.*2
Prirodne nauke, s druge strane, vrlo brzo prepoznaju prevarante. Vi možete tvrditi da zakoni gravitacije za vas ne vrijede, ali ukoliko se odvažite da skočite s krova, priroda će vam brzo pokazati da griješite.
Šta ovo znači u praksi?
Ovo, ukratko, znači da je nemoguće tačno predvidjeti kakve će posljedice određena mjera imati na vašu ekonomiju i društvo. Istina, vi nekada možete s velikom većinom predvidjeti posljedice nekih odluka, ali nikada nećete moći biti sasvim sigurni.
Čak vam i činjenica da se nešto desilo bezbroj puta ranije neće pomoći da tvrdite da će se to isto desiti i idući put, što je inače poznato kao problem indukcije. Bertrand Russell je ovo slikovito objasnio kroz takozvani problem ćurke (pisao sam već jedom o ovome). Zamislite ćurku koju mesar hrani svaki dan. Sa svakim novim danom i hranjenjem, životinja postaje sve sigurnija da mesar brine o njenom zdravlju, da je stvorena da bude nahranjena i da je njen život stabilan. Ovo traje sve do jednog kobnog dana pred Dan zahvalnosti kada životinja sazna razloge brige i pažnje.
Ne pomaže ni to što se vaši stavovi temelje na naučnim istraživanjima i to iz barem dva razloga. Prvo, svaki rad se bazira na određenom uzorku ljudi čije ponašanje ne mora da važi univerzalno. Velika većina naučnih istraživanja se zapravo bazira na ljudima Zapadne civilizacije, ili takozvanoj WEIRD, dakle neobičnoj grupi (W: Western, E: Educated, I: Industrialized, R: Rich, D: Democratic). Oni predstavljaju tek mali dio globalnog stanovništva i po mnogo čemu su zaista posebni.
Drugo, i za mene daleko važnije, ekonomski modeli se izražavaju matematičkim jezikom, što neminovno znači da u obzir uzimaju samo ono što se može mjeriti. To znači da neke od najvažnijih stvari u našim životima stalno bivaju zanemarene poput osjećaja slobode, smisla, ljubavi, ljepote, duševnog mira itd. Bez toga, vi nikada nećete imati potpunu sliku što ujedno znači da određena mjera nekada može biti ekonomski loša, ali društveno korisna.*3
Nerazumijevanje kompleksnost, međuzavisnosti i nasumičnosti
Nekada je lako zaboraviti koliko je svijet složeno mjesto. Samo razmislite o mogućim stvarima koje utječu na vaše ponašanje danas i ako ste dovoljno iskreni, uvidjet ćete da zavisi od vanjske temperature, atmosferskog pritiska, sastojaka vašeg doručka, sati sinoćnjeg sna, materijala vaše odjeće, količine sunčeve svjetlosti, interakcije s ljudima, gužve u saobraćaju i ogromnog broja drugih faktora.
Reći da ste neraspoloženi jer ste spavali samo četiri sata može zaista biti presudni razlog, ali samo u jedinstvenoj kombinaciji s ostalim faktorima. Biće dana kada će biti itekako raspoloženi s četiri sata sna, prosto jer će vam sve ostalo biti potaman.
Otkud onda pomisao da stvari imaju jasan i jedan uzrok?*4 I kako ikada možete tvrditi da će jedna jedina stvar zasigurno dovesti do tih i tih posljedica?
Zamislite deset ljudi koji na deset različitih mjesta prave hljeb po jednom te istom receptu. Iako koriste identičan recept s istim sastojcima i identičnim količina, dobit ćete deset različitih hljebova. Zašto? Pa zato što jedno te isto tijesto mijese na deset različitih površina, deset različitih sobnih temperatura, i zato što hljeb peku u deset različitih pećnica.
Sve i da nekako uspijete da sve ove stvari držite jednakima, opet nećete dobiti hljeb identičnog ukusa, budući da ljudi imaju različite gljivice na svojim dlanovima koji u dodiru s tijestom doslovno stvaraju jedinstveni pečat.
Pravljenje hljeba je mila majka u poređenju s ponašanjem stotina milion ljudi u jednoj državi. Vi niste ista osoba kada ste sami, kada se nalazite u društvu malog broja poznatih ljudi i u prisustvu velikog broja nepoznatih ljudi. Što je više ljudi u igri, to stvari postaju eksponencijalno složenije. Makroekonomija – koju u životu predajem – stoga vjerovatno predstavlja najmanje naučnu od svih ekonomskih disciplina.
Jeste li se ikada pitali zašto nismo u stanju da ispravno predvidimo vremensku prognozu? Odgovor je zato što zavisi od ogromnog broja faktora i što leptir koji nasumično maše svojim krilima negdje drugo doslovno može izazvati uragan (ovo je poznatije kao teorija haosa). Opet, mi možemo imati dobru ideju kako će vrijeme izgledati sutra, ali što idete dalje u budućnost, to su greške sve veće. E sada zamislite da na sve ovo dodate još emocije…
Kako nerazumijevanje složenosti dovodi do bajkovitih teorija
Ako se zanimate za historiju Hladnog rata, onda ste zasigurno naišli na teoriju prema kojoj su politike i mjere Ronalda Reagana dovele do njegovog završetka i do raspada Sovjetskog saveza. Ljudi zaista vjeruju u to.
Sada, kako bih bio konzistentan sa svim ovim što pišem, ja naravno ne mogu tvrditi da nije. Sve što mogu reći je da je to nemoguće dokazati.
Ne morate ništa da znate o Hladnom ratu da biste znali da je mali milion različitih faktora i njihova jedinstvena međusobna kombinacija dovela do njegovog završetka. Da li bi se Hladni rat završio mjerama Ronalda Reagana da s druge strane posljednji predsjednik Sovjetskog saveza nije bio Mihail Gorbačov, već neko drugi?
Možda da, možda ne, ali kako biste ovo ikada mogli dokazati?
U potrazi za paralelnim univerzumom i putovanjem u prošlost
Jedan način dokažete i zaista tvrdite da je pojava Ronalda Reagana dovela do kraja Hladnog rata je da imate jedan paralelni univerzum u kojem je sve isto osim Ronalda Reagana kao predsjednika Amerike.
Dakle, identične historijske okolnosti, identične vremenske prilike, identičan broj ljudi koji misle i vjeruju u identične stvari. Jedan paralelni univerzum u kojem je apsolutno sve isto, osim, eto, pojave Ronalda Reagana. Druga mogućnost je da izmislimo način da putujemo u prošlost i nekako dovedemo do toga da Reagan izgubi izbore.
Pošto očito ne možemo da uradimo ni jedno niti drugo, ovu je tvrdnju nemoguće dokazati. Možete vjerovati i apsolutno vjerujte, ali ne možete tvrditi.
Imali biste zapravo jedan mogući izlaz koji je, nažalost, u ekonomiji skoro neprimjenjiv.
Randomizirana kontrolna ispitivanja
Recimo da imate ozbiljnu prehladu i da vam nakon nekoliko dana kažem da za vas imam čudotvorni lijek od kojeg ćete zasigurno ozdraviti. Evo šta trebate da uradite: Uzmite tri osušene košpice kajsije, istucajte ih i pojedite mesnata jezgra, ali tako što ćete ih zaliti s rashlađenim čajem od majčine dušice pomiješan s dvije kašičice sode bikarbone.
Ako nakon dva dana osjećate da ste bolje, da li je lijek zaista djelovao?
Pošto sam ovo gore izmislio, sve su prilike da nije i da biste nakon toliko dana prehlade svakako ozdravili ma šta god da ste pili.
Kako onda ikada možete biti sigurni da neki lijek zaista djeluje? U medicini za to postoje vrlo rigorozna pravila, a zlatni standard predstavlja randomizirano kontrolno ispitivanje (randomized controlled trial).
Ako imate određenu skupinu ljudi koja pati od iste bolesti i koji se razlikuju po svim mogućim karakteristikama (dob, spol, genetske predispozicije itd.), nasumično ih podijelite u dvije grupe. Jednoj grupi dajete lijek, dok drugoj dajete placebo, dakle tabletu istog izgleda, ali bez aktivne supstance. Ljudi koji primaju placebo naravno ne smiju znati da primaju placebo. Ako se prva grupa nakon konzumacije stvarnog lijeka počne oporavljati i osjećati bolje od one koja je primila placebo, imate razlog da zaista vjerujete u njegovu djelotvornost.
Važno je razumjeti da lijek uvijek testirate u odnosu na placebo, jer će se ljudi dokazano osjećati bolje ukoliko vjeruju da im dajete nešto od čega će ozdraviti, čak i kada je to nešto obična tic tac bombona. Da stvar bude još zanimljivija, istraživanja placeba su pokazala da će se ljudi osjećati bolje ako im date dvije, umjesto jedne (lažne) tablete. Osjećat će se bolje ako placebo prime kroz venu, nego tabletu, prosto jer intervencija izgleda puno dramatičnija. Lažne roze tablete su se pokazale djelotvornijim od plavih, a placebo je generalno djelotvorniji ukoliko ljudima kažete od čega tačno boluju, nego kada niste u stanju da ponudite tačnu dijagnozu.*5
Vidite li koliko je ovo samo fascinantno i koliko je ponovo važan utjecaj čovjekove psihe, vjere, želje i percepcije?
U ekonomiji, nažalost, iz političkih i moralnih razloga rijetko kada možete da provodite ovakva ispitivanja što dokazivanje stvarnih posljedica određene mjere čini skoro nemogućim. Ukoliko želite da ispitate psihološke posljedice nezaposlenosti, ne možete nasumično otpustiti pola ljudi da biste pratili njihovo mentalno zdravlje. Istina, imate neke druge metode poput regresionih analiza, ali ko se ikada iskreno bavio njima, zna sva njihova ograničenja koja od života prave farsu.
Da me ne shvatite pogrešno
Došli smo da kraja ovog predugog zapisa. Potrošio sam puno riječi kako bih skrenuo pažnju na granice nauke, ili tačnije ograničenja društvenih nauka.
Istovremeno, ne želim da ovo bude shvaćeno kao objava rata nauci. Naprotiv. Naravno da je svaka neznanstvena alternativa neuporedivo gora. Ja sam prvi koji će svoje stavove braniti naučnim radovima i teorijama, ali sam dovoljno intelektualno iskren da ne budem dogmatičan i nikada ne izgubim iz vida granice naše spoznaje.
Svaki ekonomski model je pojednostavljena slika stvarnosti koji polazi od određenog niza pretpostavi koje, kao što rekoh, često nemaju veze sa stvarnim životom. Da stvar bude još gora, ekonomske teorije često nisu samo objektivan prikaz svijeta, već odraz našeg uvjerenja kakav bi on trebao da bude, što znači da ocrtavaju naše subjektivne vrijednosti, što nikada ne smijete izgubiti iz vida. To je ujedno još jedna razlika između društvenih i prirodnih nauka.
Ekonomski modeli su dobar putokaz. Oni nam pomažu da se bolje orijentiramo u svijetu, što je samo po sebi vrijedno, neki bi čak rekli i dovoljno. Ali oni nisu i nikada ne mogu biti istina.
Efekti ponašanja ogromnog broja ljudi su toliko složeni da ćemo zauvijek tapkati u mraku. Poznavanje ekonomije vam je kao da imate malu lampicu koja vam pomaže da osvijetlite jedan mali dio, dok većina prostora i dalje ostaje u mraku, van našeg domašaja.
Zaista nemam ništa protiv ljudi koji žustro i strastveno brane svoje stavove. Još manji problem imam s ljudima koji svoje argumente brane pozivajući će na naučna istraživanja. Ali imam sve, apsolutno sve, protiv ljudi koji su isključivi, intelektualno agresivni, koji tvrde stvari koje se ne mogu tvrditi i znaju stvari koje se znati ne mogu.
Htio sam da razumijete domete i ograničenja društvenih nauka, posebno ekonomije, i da znate pozadinu tih ograničenja kako biste ostali skeptični i bili otporniji na intelektualno nasilje demagoga.
Društvene nauku nisu istina. One nam pomažu da dođemo bliže istini. Kada nauka neminovno promijeni svoje mišljenje, nije vas nužno lagala, već je spoznala nešto novo.
Ko ne razumije tu razliku iskreno ne razumije ništa o životu.
__________
*1 Međutim, čak ni fizika ne posjeduje neku opštu teoriju koja ujedinjuje sve. Tako postoji teorija koja objašnjava ponašanje velikih tijela (Einsteinova teorija relativnosti) i subatomskih čestica (kvanta mehanika).
*2 Ovo je glavni naučni princip Karla Poppera – falsifiability, ili mogućnost da opovrgnete određenu teoriju.
*3 U oktobru prošle godine je izašao moj TEDx govor koji sam upravo posvetio ovom pitanju.
*4 Postoji i sljedeći filozofski problem koji sam izostavio gore, jer bi u suprotnom tekst zaista postao teško čitljiv. Ukoliko zaista vjerujete da sve u životu ima svoj uzrok, onda potencijalno upadate u sljedeću zamku. Ako svaka pojava ima svoj uzrok, onda je i taj prethodni događaj imao svoj neki uzrok. Ukoliko nastavite tom logikom do kraja i odete u daleku prošlost, ispada da je sve što se dešava danas samo posljedica ogromnog lanca uzroka, što neminovno znači da nema prostora za slobodnu volju čovjeka i da nam se sve dešava mimo naše volje. To uvjerenje, je dakle, nespojivo sa slobodnom voljom čovjeka.
*5 Bezbroj drugih zanimljivih primjera imate u knjizi Bad Science od Bena Goldacrea.
wpDiscuz