Kraj bezbrižnih godina 

Ja sam, kao većina vas, rastao sa savjetom da uživam dok sam mlad. 

Ne znam za vas, ali nikada nisam u potpunosti uspio da razumijem zašto, mada savjet istovremeno nikada nisam dovodio u pitanje. Jasno mi je bilo da trebam da uživam što sam iskreno i želio, već prosto nisam uspio da shvatim zašto baš tada. 

Onog dana kada sam sam shvatio, tada je nažalost već bilo prekasno… 

Ako išta, kada sam bio mlađi, izgledalo mi je da ću tek kasnije moći da uživam, onda kada samostalno budem odlučivao do kada ću ostati vani, kada budem raspolagao svojim novcem, budem imao svoje auto i tako dalje. Odrastanje je u mojoj glavi izgledalo vrlo oslobađajuće, što u velikoj mjeri i jeste.

Da se razumijemo, meni su tridesete u mnogo čemu najljepše godine života. Kada ljudi govore kako bi se rado vratili u studentske dane, ja s nelagodom moram priznati da ne bih. 

Međutim, jedna stvar nesumnjivo jeste tačna. 

U jednom trenutku života, bez ikakve najave, shvatite da su bezbrižne, istinski rahatne godine iza vas… i da se nikada neće vratiti. 

E to je ono što mi nikada nisu objasnili. 

Nisu mi objasnili da sam trebao da uživam dok sam mlad, ne zato što sam mlad, već zato što je to za većinu ljudi jedini istinski bezbrižan period koji će ikada imati.*1 To je jedini period kada ćete moći da uživate u životu, a da vas istovremeno nešto ne muči. 

Nisu mi rekli da će taj period proći, da je normalno da prođe i da treba da prođe. Nisu mi rekli da to predstavlja odrastanje i da odrastanje podrazumijeva preuzimanje odgovornosti kojih sam u tom trenutku pošteđen.  

Naravno da čovjek brine i dok je mlad, s tim što postoji ogromna razlika što tada niko od vas ne očekuje da rješavate stvari. Sve do tada, ljudi iz ljubavi gledaju da vas zaštite, što je kao da dobijete neki grace period na život gdje ste na neki određeni period pošteđeni svega. 

I ma koliko to lijepo bilo, ta zaštićenost jednog dana mora prestati, jer u suprotnom nikada neće izrasti u funkcionalne pojedince. 

Život će poslije toga i dalje biti lijep, kudikamo ljepši, ali nikada više neće biti isti. 

Ne znam tačno kada dolazi do te spoznaje i šta biva prijelomni trenutak. Možda je to trenutak kada prvi put račun dođe na vaše ime, ili kada vam se od plate odbije prva rata kredita.

Šta god bilo, od tog trenutka, po prvi put u životu, uviđate sljedeće: Sve stvari kojih je ikada bilo i koje ste uzimali zdravo za gotovo; svaki problem koji se riješio; i sve ono lijepo što vas je snašlo; ništa se od toga nije desilo slučajno ili tek tako. Uviđate da je čitav vaš život neko drugi stajao iza svega toga i da ste taj neko od tog dana zapravo vi. 

To je, kada malo bolje razmislite, neizmjerno lijepo i vrijedno slavlja. Trebate biti ponosni što ste izrasli u osobu koja ima iskustvo, znanje, sredstva, mudrost i samopouzdanje da se brine o svom životu i o životima drugih. Ima nešto posebno moćno u osjećaju da se ljudi mogu osloniti na vas. 

Dođe jednostavno taj trenutak kada počinjete da brinete o ljudima koji su do tada brinuli o vama.  Stariji više ne vode vas kod ljekara, već vi vodite njih. Mi se i od malih nogu učimo gubitku voljenih ljudi, ali postoji ogromna razlika kada ste vi osoba koja popunjava formulare u pogrebnom društvu. 

Od tog trenutka, nisam siguran da li više postoji ijedan trenutak, ma koliko sretni i ispunjeni bili, i ma koliko lijepo sebi organizirali život, a da barem o nečemu ne brinete. 

Počinjete sve više da brinete o svom zdravlju, jer cehovi prethodnog života i genetike polako počinju da vas sustižu. Po prvi put u životu znate kolika je prosječna penzija, pitate se kako ljudi mogu da prežive s njom i brinete kako ćete vi. Brine vas svijet koji se prebrzo mijenja i koji sve slabije razumijete. Brinete o recesiji, inflaciji, o rezultatima idućih izbora, kulturi u vašoj zajednici, i o tome kakve će vam biti nove komšije, pošto su Spahići odlučili da presele u Kanadu (znaju li oni možda nešto što vi ne znate?). Počinjete da osjećate Weltschmerz, bol zbog stanja u kojem se svijet nalazi. 

S djecom dolazi posebna radost i ljubav u životu, ali i pregršt novih briga. Šta će danas jesti i u kakve će ljude izrasti? Posvećujete li im dovoljno vremena i radite li zaista sve u vašoj moći kako biste ih pripremili za život? Hoće li neko zloupotrijebiti njihovu dobrotu i hoće li im neko slomiti srce? Hoće li dobiti najbolje obrazovanje i hoće li steći prave prijatelje? Hoće li upisati pravi fakultet i šta ako vas odjednom ne bude, kako će se onda snaći? 

Ne kažem da su sve navedene brige opravdane i mnoge zasigurno spadaju u kategoriju bespotrebnih i glupavih, poput onih na koje svakako ne možete utjecati. Ali znati razliku između onoga na šta možete, odnosno ne možete utjecati, svakako ne spada u vrline čovječanstva. 

Znam ja da čovjek treba da bude zahvalan na onome što ima i da ne smije dozvoliti da mu jedna briga zamrači svu ostalu radost koju osjeća. Stvarno znam. Ali ma kako sebi organizirali život, nešto će vas neizbježno moriti. Možete imati sve na svijetu i sve što ste ikada željeli, ali nikada, apsolutno nikada više nećete biti bezbrižni. To je, između ostalog, ono što život čini životom.  Sve ostalo je karikatura. 

Imate naravno uvijek izbor da dignete ruke, da ne brinete i ne budete odgovorni, ali nisam siguran da je sebičan život lišen empatije vrijedan da se živi. 

Ne pišem ovo, jer žalim za nečim. Kajanje je, zaista, jedna od najglupljih emocija koje čovjek ima u svom emotivnom repertoaru. Poznavajući sebe, nisam siguran ni da bih kao mlad uživao više da sam znao stvari koje danas znam. 

Ali lagao bih kada bih rekao da mi nije krivo…  

Možda su stariji znali koliko je uzaludno pojašnjavati savjete, svjesni da čovjek rijetko kada uči na tuđim greškama i da će svako neizbježno morati da napravi svoje. Možda baš zbog toga nisu ništa rekli. Pa ipak, tužan sam što od svih tih silnih ljudi koji su imali savjet za mene, niko nikada nije sjeo da popriča sa mnom i kaže mi sljedeće: 

Uživaj dok si mlad, jer je ovo jedini period u životu u kojem ćeš se punim srcem moći prepustiti svom užitku, a da istovremeno brineš o nečemu drugom. Jer, budi svjestan, da će ovaj period tvog života jednog dana proći i da će svijet od tebe očekivati da preuzimaš sve više odgovornosti, a to sa sobom nosi i više briga. To je lijepo, jer ćeš tada znati da si izrastao u jaku osobu sposobnu da donosi svoje odluke i brine o sebi i drugima. Jednog dana ćeš ti biti ta koja će gledati da nekom drugom omogući nekoliko godina istinske igre i radosti i da ih zaštitiš od svega, baš kao što ljudi trenutno štite tebe.  

Sve do tada, živi život punim plućima i ne misli na sutra…  

__________

[*1] Ovo nažalost važi samo za jedan mali dio svijeta, što je luksuz kojeg obično nismo svjesni, sve dok na snimci posljednjih godinu dana ne podsjete na najbolniji način.