Kako i zašto (ne) funkcionišemo?

Dobar dio života sam proveo uz svojevrsno razočarenje u državni sistem i politiku. Brojni sati na sijelima su prošli u sveopćoj kritici sistema. Uglavnom je to bilo u mom ‘bablu’, gdje sam bio okružen istomišljenicima, koji su kao i ja, bez nekog konkretnog ‘sistemskog’ iskustva iznosili jasne i opravdane zamjerke, ali i neka (prilično prosta i neobično konkretna) rješenja za društvene more i probleme.

Onima s kojima smo suprotstavljeni često pripisujemo podmuklu proračunatost i detaljno planiranje po nas negativnih ishoda (posebno kad se takvi negativni ishodi već obistine). Tako nam se često čini da i sam državni aparat postupa. Izvana taj aparat djeluje prilično ujedinjen u takvom planiranju. No, kako i obično biva, pravo stanje nije tako lako kategorisati i definisati.

Hvala Adnanu na ponudi da napišem ovaj osvrt na dvije i po godine koje sam (skupa s njim) proveo u kabinetu federalnog premijera i opišem neke vlastite perspektive koje su te dvije i po godine promijenile. A promijenile su dosta toga i dovele me do spoznaje da nijedan točkić u sistemu ne možemo niti malo pomjeriti bez da se pomjere desetine, stotine, možda i hiljade drugih. Zato je i (naizgled) male stvari jako teško promijeniti.

Država i njeni službenici

Ovoj ću temi svakako posvetiti najveći dio, pošto sam se njom velikim dijelom i bavio. Iako ćemo često posegnuti za takvom kvalifikacijom, nisu svi službenici javnog sektora neradnici. Bez sumnje ih ima mnogo takvih, ali je veliki broj i onih marljivih ljudi koji ozbiljno i posvećeno obavljaju svoj posao, od namještenika koji rade na održavanju higijene, recepcije, pa do stručnih saradnika i pomoćnika ministara. To su ljudi koji osiguravaju kontinuitet i prijeko potrebnu institucionalnu memoriju sistemu u kojem se vlada i ministri mijenjaju svakih par godina. Često ćemo, u okviru gore pomenutih sijela, čuti kako su plaće u državnoj službi previsoke. Međutim, za one koji zaista rade, one su bez sumnje niske i nedovoljne (za ove druge su svakako visoke).

Bilo kako bilo, javnost ne prima dobro vijesti o povećanju plaća, a često poziva na njihovo smanjenje. Pa hajde da razmotrimo takav hipotetički scenarij. Na plaće 7 hiljada i nešto federalnih državnih službenika*1 će se u 2024. godini potrošiti oko 380 miliona KM (što uključuje bruto trošak za budžet, ne samo neto plaću. Dakle tu je i novac koji se uplaćuje u PIO, zdravstvene fondove, te fondove za nezaposlene). Neko smanjenje plaća od npr. 10% bi stoga uštedilo nekih 38 miliona KM. Međutim, ovakvim smanjenjem bi se zapravo kaznili oni koji u državnoj službi zaista rade i održavaju sistem. To bi bila destimulacija koja bi negativno uticala na postojeći nivo efikasnosti i pružanja usluga državne službe (bez obzira šta mislili i paušalno ocjenjivali, državni aparat ipak postoji i djeluje, bez obzira na suboptimalnu efikasnost). Gubitak na nas svakako utiče puno više nego dobitak, tako da bismo svi smanjenje primanja od 10% puno teže podnijeli nego što bismo se obradovali povišicom od 10%.

U proteklih deceniju je bilo barem pet povećanja plaća na nivou FBiH, ali se brojni federalni državni službenici i dalje puno bolje sjećaju jednog smanjenja plaće, koje se desilo prije više od 10 godina. S druge strane, šta i koliko bi se moglo postići sa tih 38 miliona KM? Nešto sigurno da, ali ne baš neograničenog dometa. Sa tom sumom bismo teško i dva kilometra autoputa izgradili. Dakle, smanjenjem bismo, s jedne strane, dobili hiljade nezadovoljnih službenika, kako (velikih) radnika, tako i (velikih) neradnika i, s druge, projekat relativno ograničene koristi. Ne mislim da je razmjena adekvatna.

Plaće državnih službenika su određene po koeficijentima, koji zavise od radnog mjesta (stručni saradnik, viši stručni saradnik, stručni savjetnik, šef odsjeka, pomoćnik rukovodioca organa itd.). To za rezultat ima da svaki stručni saradnik, kao i svaki pomoćnik ministra ima istu plaću. A vjerujem da se možemo složiti da nema svaki pomoćnik ministra i svaki stručni saradnik u sistemu istu težinu posla, a sasvim sigurno niti isti radni učinak.

Plaća radnika u privatnom sektoru prema Zakonu o radu iz 2016. godine u sebi treba sadržavati i određeni varijabilni dio, koji ovisi o radnom učinku. Međutim problem je uvijek kako kvantificirati (u novcu obično) kvalitet nečijeg odrađenog posla. To je teško i u privatnom sektoru, a pogotovo u javnom. Iako je lijepo zamišljati (idealan) svijet u kojem oni koji doprinose više i zarađuju više, sve spram učinka i kvaliteta, mnogo je anomalija koje takav koncept onemogućavaju. Po svakoj prilici, jedini ko bi mogao da procjenjuje kvalitet odrađenog posla i stoga dodjeljuje veću zaradu jeste (neposredno) pretpostavljeni u hijerarhiji. Taj sistem procjene je teško podvesti pod određena objektivna, eksterna mjerila, stoga će procjena nužno u sebi sadržavati značajnu diskreciju i priličnu arbitrarnost.

I tu dolazimo do suštine problema – kako osigurati da pretpostavljeni uvijek nepristrasno i pravedno ocjenjuju rad svojih podređenih, te da uvijek oni koji zaslužuju dobiju zasluženo?

Već sada se rad državnih službenika redovno ocjenjuje. Ove ocjene nemaju veliki praktični značaj, ali broj negativno ocijenjenih je izuzetno nizak. U jednom ciklusu ocjenjivanja prije nekoliko godina, svega dvoje (!) zaposlenika u državnoj službi su dobili negativnu ocjenu (od ukupno 7 hiljada i više).  Možemo to uporediti sa sve većim brojem super odlikaša u školama – nastavnici, pod izuzetnim pritiskom učenika, roditelja, nadređenih, ali i svojih kolega, radije idu linijom manjeg otpora, ne zamjere se učenicima i njihovim roditeljima i naprosto dijele visoke ocjene i onome ko je zaslužio i onome ko nije. Zbog općenite politike nezamjeranja, za očekivati je da će i pretpostavljeni davati takvu stimulaciju i kome treba i kome ne treba, pa se sam praktični značaj stimulacije potpuno gubi, posebno tamo gdje ne postoji poslovni profit kao glavni motiv i indikator učinkovitosti. Čak i ako bi se ograničila takva vrsta stimulacije (npr. 10% službenika jednog organa uprave) ništa ne garantuje da će zaista onih najboljih 10% tu stimulaciju i dobiti, jer – diskrecija, arbitrarnost i teško zamisliv i izvediv mehanizam nadzora nad dodjelom takvih stimulacija.

U prilog arbitrarnoj podjeli dodataka na plaću govori i iskustvo iz prakse. Do prije nekoliko godina, federalni državni službenici su imali pravo na 20% dodatka na plaću ako bi obavljali poslove drugog radnog mjesta. Ovdje se ne govori ni o kakvom o prekovremenom radu, već obavljanju poslova drugog radnog mjesta unutar 8 sati redovnog rada. No, ako bismo i izuzeli neopravdanost postojanja ovakve vrste naknade (zašto bi iko bio dodatno plaćen za rad u redovnom radnom vremenu, s obzirom da ni radnik u privatnom sektoru ne dobija dodatnu zaradu za odrađivanje zadataka koji ne spadaju u opis njegovog radnog mjesta u okviru 40 sati u jednoj sedmici), u praksi je bio primjetan potpun nedostatak kriterija kod upotrebe ovog prava. U nekim organima su (skoro pa) svi službenici imali ovaj dodatak, a u nekim drugim nije imao niko, a pritom su i ti drugi organi bili ozbiljno potkapacitirani u smislu ljudskih resursa.

Potkapacitiranost me vodi do sljedećeg problema u javnoj upravi – kvalitetnih ljudi nema dovoljno. Kvalitetni ljudi se ne prijavljuju na oglase za pozicije u javnoj upravi. Više je razloga za to, a primarni su oni da se takvi radnici prevashodno odlučuju graditi karijeru u privatnom sektoru, gdje će u konačnici imati i više prostora za zaradu. IT inženjer neće raditi za neto plaću s toplim obrokom i prijevozom od cca. 2 hiljade KM. Nije zanemariva ni činjenica da sistem izvana djeluje maksimalno kontaminiran političkim zapošljavanjem, pa stoga nije nimalo zanimljiv mnogim koji ne vjeruju da bi tu ikada imali šansu za fer tretman. Međutim, službenička primanja koja su manje rasla nego ona u privatnom sektoru u proteklih 15-20 godina su uticala i na smanjenje atraktivnosti državne službe za „uhljebljivanje“. Sve navedeno dovodi do smanjenog kapaciteta i preopterećenosti onih koji zapravo rade.  

Država i zadovoljavanje potreba

Izvana se stiče dojam da država nameće ogromne porezne obaveze, a da onda taj novac ne troši tamo gdje bi trebalo, pri čemu se ponekad izgubi iz vida da potrebe nisu male i njihovo zadovoljavanje nije jednostavno. Svakog petog mora se isplatiti 446 hiljada penzija. I tako svakog mjeseca. Penzije, koje u najvećem broju slučajeva ne mogu zadovoljiti potrebe svog primaoca, će ukupno opteretiti federalni budžet u iznosu od tri i po milijarde KM ove godine (2024.). I to je 10% više nego prošle godine. Iduće godine ova stavka može svakako samo dalje rasti, s obzirom da smo mi staro društvo. Pošto smo međugeneracijski solidarni, poslodavci su u aprilu 2024. za 546 hiljada radnika uplatili onih 17% + 6% na bruto plaću. To je najveći pojedinačni namet na radnička primanja kojeg oni koji obrate pažnju na svoju platnu listu mogu (uz pokoju psovku) uočiti. Međutim, 1,22 radnika ne mogu finansirati jednu cijelu penziju, tako da ni tih velikih 23% nije ni blizu dovoljno da se godišnje skupe te tri i po milijarde. Dovoljno je tek za nešto više od 10 godišnjih penzija. Dakle, treba još para. Odakle? Iz redovnih budžetskih prihoda Federacije BiH. Skoro pa dvije mjesečne penzije finansira nešto više od pola milijarde KM, što se osigurava iz općih budžetskih prihoda, poput PDV-a. Dakle, velikih 23% doprinosa za PIO nije ni blizu dovoljno.

No, tu nije kraj socijalnoj komponenti budžeta. U Federaciji BiH postoji oko 100 hiljada pripadnika boračke populacije i njihovih porodica koji po različitim osnovama ostvaruju naknade iz budžeta na različitim nivoima vlasti, a iz federalnog budžeta za 2024. godinu će im se isplatiti oko 370 miliona KM. To je stavka koju dugujemo onima koji su se borili da danas imamo državu, ali je finansijski izdatak kojeg država mora negdje „zaraditi“ (tj. silom oteti od svojih građana).   

I pored brojnih nedostataka i mana koje se mogu i moraju neumorno popravljati i otklanjati, država svakako kroz sistem zadovoljava brojne potrebe svoje populacije. Nismo Luksemburg, ali nemojmo ni uzimati svoju državu zdravo za gotovo.

Država i njena ekspertska vlada 

Često susrećemo temu eksperata, koji nisu političari i nisu stranačke ličnosti, a o kojima često smatramo da bi ih bilo dobro imenovati u (tehnokratsku) vladu. Dakle, u modernoj demokratiji bismo nekog ko nije političar, nije član stranke, ali ima određeno tehničko znanje postavili na političku poziciju ministra, katkad i premijera?

Ja u vladu eksperata ne vjerujem više ni u teoriji.

Iako je svakako nužno da premijer i ministri imaju pojma o resoru kojim upravljaju, oni sasvim sigurno ne moraju biti eksperti u toj oblasti. Zaista ne, jer je zadatak njihovih saradnika, pomoćnika i savjetnika da budu tehnički eksperti koji će ponuditi rješenja, a zadatak premijera i ministara, kao nosilaca izvršnih funkcija, je da procijene koja rješenja mogu dobiti političku podršku, kako parlamenta (sastavljenog od političara, ne eksperata), tako i javnosti (koja u parlament direktno bira političare, a ne eksperte). Stoga će svaki ekspert nepolitičar neminovno u nekom momentu udariti u politički zid predstavničke demokratije i shvatiti da se bez (političke) podrške neke stvari ne mogu provesti. Naprosto, birani zvaničnici koji snose odgovornost ne mogu dozvoliti da nebirani eksperti donose odluke koje njih mogu koštati koječega. Ekspertima možemo povjeriti vođenje politike, ali je to najbolje onda kada takve vidimo u kampanji,  na plakatima i na glasačkom listiću.

Država i mi

Na kraju, koliko ste puta mogli čuti onu famoznu rečenicu: „Mene politika ne zanima“? Ja sve rjeđe i rjeđe, sva sreća, vjerovatno zahvaljujući ‘bablu’ u kojem sam. Nažalost, i dalje često čujem da onu da „priliku treba dati pametnim, mladim i novim licima“. Užasavam se ove rečenice. Prilika se ne daje. Ona se uzima, grabi. Iluzorno je očekivati od bilo koga da nešto što je sticao tek tako (pre)da, pokloni, pa tako i moć političkog odlučivanja. Još veća je tragedija što ‘davanje’ podrazumijeva pasivnu ulogu primaoca prilike – primalac strpljivo čeka da mu se prilika da. Niti je državni sistem nešto što se može magičnim štapićem popraviti, niti će iko dobiti priliku da to uradi. Milioni ljudi su u prošlosti dali živote boreći se da uzmu priliku, a mnogi u tome nisu uspjeli. Ne, za priliku se mora (iz)boriti. To možemo uraditi na dva načina: po pravilima sistema (izborima) ili kontra pravila sistema (revolucijom). A u oba se stvari uzimaju u svoje ruke.

__________

[*1] Državni službenici su najveća, ali ne i jedina kategorija koja plaću ostvaruje iz budžeta. Tu je još i namještenici, (federalna) policija, sudska policija, zatvorska policija, a naravno i izabrani dužnosnici (članovi parlamenta), te nosioci izvršnih funkcija (premijer, ministri, savjetnici itd.).