O Marxu i zašto se s posla vraćamo neispunjeni kući

“I am large, I contain multitudes.” 

— Walt Whitman, Song of Myself, 51

“You have a class of young strong men and women, and they want to give their lives to something. Advertising has these people chasing cars and clothes they don’t need. Generations have been working in jobs they hate, just so they can buy what they don’t really need.”

— Chuck Palahniuk, Fight Club

Nisam nikada pisao o Marxu. 

Razlog je poprilično jednostavan. Nisam ga nikada čitao. 

Istina, pisao sam nekada o ljudima čija izvorna djela također nisam čitao, ali mi je vazda nekako bilo nelagodno pisati o Marxu, iz nekog posebnog i poprilično neobjašnjivog poštovanja.

Da budem potpuno iskren, bilo me vazda nekako strah da neću shvatiti Kapital, pa je moj krhki ego vazda bježao od njega. Doduše, njegova žena mu je navodno rekla da su vlasti dozvolile štampanje njegove knjige, jer je ni same nisu razumjele, pa su pretpostavljale da i niko drugi neće. 

Ali jesam, doduše, puno čitao o njemu. 

Zapravo, tvrdim da je Marx najcitiraniji naučnik svih vremena kojeg je najmanje ljudi čitalo. Nietzsche, mislim, zauzima solidno drugo mjesto, ali već vidim da lutam…

Marxa i njegove ideje već decenijama proglašavaju mrtvima, ali one nekako odbijaju da umru.*1 Jedno od njegovih predviđanja je da će društva postajati sve bogatija, ali da će to bogatstvo biti skoncentrisano u sve manje i manje ruku. To je, izgleda, tačno. Međutim, od svega o čemu je čovjek pisao, mislim da mi se najviše dopala — i da sam nju zapravo jedino u potpunosti razumio — njegova ideja otuđenosti. 

Prije nego što kažem nešto više o otuđenosti, potrebno je da prvo napišem par stvari o podjeli rada i specijalizaciji. 

Ako malo razmislite o tome, što više puta ponavljate određenu radnju, to je radite lakše, brže i bolje. Provalite logiku, razvijete bolju tehniku i tako dalje. Isto važi i za preduzeća, ali i čitave ekonomije. Adam Smith je još prije 250 godina u prvom poglavlju Bogatstva naroda uvidio da ekonomski napredak dugujemo rastu produktivnosti, a tu istu produktivnost činjenici da svako od nas obavlja tek djelić posla koji smo, zbog stalnog ponavljanja jedne te iste stvari, u stanju da obavljamo do savršenstva.

Međutim, baš kao i sve ostalo u životu, i podjela rada ima svoju cijenu. Da stvar bude posebno simpatična, te cijene je bio svjestan i sam Smith. Ono što je danas manje poznato je ono što je napisao nekoliko stotina stranica kasnije, tačnije u pretposljednjem poglavlju. Čovjek, piše on, koji čitav svoj život provede u obavljanju tek nekoliko radnji… općenito postaje glup i neuk u mjeri u kojoj ljudsko biće to može postati. Ovo je stvarno napisao. Ovim riječima. 

Sve ovo će kasnije na sljedeći način sažeti još jedan čuveni liberalni ekonomista, Jean-Baptiste Say: Ljudi koji čitav život obavljaju jednu te istu radnju će zasigurno da je izvedu bolje i brže od drugih, ali će, u isto vrijeme, biti manje sposobni za bilo koji drugi posao, bilo tjelesni ili intelektualni. Njihove druge sposobnosti će se u potpunosti ugasiti a čovjek će, kao posljedica toga, degenerirati. 

Dakle, nije da ljudi nisu bili svjesni posljedica specijalizacije, ali je za njih to bila cijena ekonomskog napretka. Marx, sa svoje strane, također nije sporio ulogu specijalizacije kada je u pitanju stvaranje bogatstva, ali je ta cijena za njega jednostavno bila prevelika. Ono što čovjeka iznenadi kada malo više zaroni u njegove misli je koliko je za Marxa rad bio važan. Mi smo homo faber – ljudi stvaraoci u stalnoj potrazi da nešto stvorimo, napravimo. Za njega, rad predstavlja suštinu čovjeka i njegov najkreativniji i najvažniji čin izražavanja. 

S podjelom rada, posao najčešće postaje dosadan i prazan. Ona kod čovjeka rađa osjećaj isključenosti i odvojenosti. Posao postaje rad za koji dobijamo platu, ne neki vid izražavanja vlastite kreativnosti, čast izuzecima. Drugim riječima, čovjek postaje otuđen. 

U najbanalnije smislu, otuđenost predstavlja odvajanje subjekta od objekta, ili u našem konkretnom slučaju, čovjekovog rada od plodova njegovog rada. Ovo je možda još veći problem danas u ekonomijama u kojima dominira uslužna djelatnost. Pisao sam ranije o ovome. Pojam otuđenosti je zapravo nešto složeniji i uglavnom se sastoji iz tri dijela — osjećaja bespomoćnosti, nedostatka smisla i odsustva unutrašnje vrijednosti rada.*2 Mi ne osjećamo da imamo kontrolu nad čitavim procesom rada, niti da utičemo na njegov konačni ishod. Ne vidimo vezu između uzroka i posljedice i jednostavno nemamo mogućnost se ispoljimo kroz rad. Posljedice su puno ozbiljnije nego što na prvu izgledaju. Naši pogledi počinju da se sužavaju, a nedovoljna intelektualna stimuliranosti i posljedična pasivnost čini da postajemo puno skloniji manipulaciji. 

Konačno, i da zatvorimo začarani krug, kao rezultat otuđenosti od proizvoda u čijem smo stvaranju učestvovali, okrećemo se kupovini drugih roba kao načinu zadovoljavanja osnovnih potreba. Međutim, ako ste ikada kupovali stvari kako biste ispunili neku prazninu i sami znate nesretni ishod. Ovo između ostalog objašnjava privlačnost Fight Club-a. Knjigu prvih godina skoro niko nije čitao, da bi vremenom stekla nevjerovatnu popularnost i masu strastvenih fanova. Ljudi u njoj prepoznaju nešto što možda nikada nisu bili u stanju da sami artikuliraju.

Zaista, ako razmislite malo, većinu naših proizvoda danas prave ljudi koji ne uživaju u njihovom stvaranju. Ovo važi za radnike koliko i za vlasnike. Krajnji cilj nije stvaranje proizvoda, već zarada novca, zbog čega svi gledaju kako da najbolje srežu troškove, dok kvalitet biva nadomješten kroz ambalažu ili neku priču koja treba da nas uvjeri u njihovu vrijednost. Tako dolazite u paradoksalnu situaciju da najluksuznija dobra postaju proizvodi iz nekih dalekih i nerazvijenih dijelova svijeta koji su ručno rađeni od strane vještih zanatlija koji se još uvijek iskreno ponose svojim radom.*3 Opet lutam… 

Na kraju dana, Marx je bio puno bolji u kritikovanju kapitalizma, nego u davanju nekog konkretnog vodiča kako bi socijalističko društvo zapravo trebalo da izgleda. Ali to i nije poenta ovog teksta. Poenta je da smo mi i prosto puno više od onoga što nam posao dozvoljava da budemo, ma koliko poseban bio. Stoga i stih Walta Whitmana s početka.

Odlučio sam da napišem ovaj tekst zbog onih koji se većinu dana s posla vraćaju neispunjeni kući, misleći da su sami i da svi oko njih imaju bolje karijere. Niste sami i nemaju. Taj osjećaj je jednostavno posljedica načina na koji je trenutno organizirana i na koji funkcioniše naša ekonomija.

Pošto nećemo uspjeti da promijenimo sistem — a to bi otvorilo drugi niz pitanja i problema — jedino smisleno što mogu da predložim je da vrijeme poslije posla organizirate što smislenije i radite nešto što je u drugoj krajnosti onoga što radite na poslu. Jer, koji god posao na kraju da nađete, on će uvijek istaći samo jedan dio vaših mogućnosti, dok će zanemariti i potisnuti sve ostale. Stoga slažite Lego kockice, slikajte, kuhajte ili se bavite grnčarstvom. Kroz ove aktivnosti, vi stvarate nešto, oblikujete ono što ste zamislili, potvrđujete svoju prirodu jedne aktivne i kreativne osobe.

I da, ne shvatajte posao preozbiljno.

__________

Inkrementalno možete pratiti i na Instagram stranici.

[*1] Ako nemate puno vremena i želite, uz određenu dozu humora, da se upoznate s osnovnim idejama i biografskim pojedinostima Karla Marxa, onda vam toplo preporučujem kratku knjižicu Howarda Zinna Marx in Soho.

[*2] Dolan, E. G. (1971). Alienation, freedom, and economic organization. Journal of Political Economy, 79(5), 1084-1094.

[*3] Ovaj dio je iz knjige The School of Life od Alaina de Bottona. 

Prijavi se
Obavijest o
guest

0 Komentara
Linijski komentari
Vidi sve komentare

Add Your Heading Text Here