O paradoksu napretka

Šta biste radije bili, srednjovjekovni kralj ili kraljica, ili prosječni uredski radnik u 2024. godini?  Ovo pitanje je The Economist svojim čitaocima postavio prije nekoliko godina. Odgovor nije baš jednostavan kako na prvu djeluje.

Kraljica ima svoju vojsku i čitavu svitu sluga, nosi najfiniju odjeću i jede najbolju hranu. Međutim, ona je također sklona smrtonosnim infekcijama, umire od upale zuba, potrebno joj je nekoliko sedmica s kočijom da dođe do željenog mjesta i ma koliko dvorske lude bile zabavne, poslije nekog vremena sve u životu dosadi. S druge strane, život izgleda puno bolji ako zamislite da kao uredski radnik danas imate antibiotike, stomatologa, putovanja avionom, pametne telefone i YouTube. Međutim, ono što također imate je zagađenost, otuđenost i strah od novog nuklearnog rata, da ne idem dalje…

Samo ovaj primjer je dovoljan da vidite koliko je teško upoređivati životni standard među generacijama. Reći da su ljudi u srednjem vijeku bili uskraćeni jer nisu imali YouTube je isto kao da neko za pedeset godina za nas kaže da smo bili uskraćeni, jer nismo imali leteće automobile. Ako nešto ne postoji, jednostavno ne žalite za tim. Život, ukratko, ne upoređujete baš s nečim što još uvijek nije ni izmišljeno.

Zaista, šta je to što život čini vrijednim? Šta je to što predstavlja pravi napredak u životu?

Ljudi imaju sklonost da na napredak gledaju kroz prizmu bruto domaćeg proizvoda. Viši bruto domaći proizvod je nešto poželjno, nešto čemu svi trebamo da stremimo. Nažalost, dovoljno je da samo malo zagrebete da shvatite sav njegov besmisao. Bruto domaći proizvod, na primjer, ne govori ništa o nejednakosti u društvu, o satima rada koji su bili potrebni da bi se on stvorio i načinu njegovog stvaranja. Uz to, njegov rast može biti posljedica uništavanja okoliša što nikada ne biste znali fokusirajući se samo na brojku.

Stoga nije samo teško upoređivati životni standard među različitim generacijama, već i različitim državama danas.

Život u Njemačkoj je bez sumnje bolji nego život u državama ovih nesretnih prostora. Ali ono što većina ljudi koji presele na Zapad brzo shvati je da svaki napredak ima svoju cijenu. Evo na šta mislim. Prosječno vrijeme odlaska na posao u Njemačkoj je 42 minute. Nemam podatak za Bosnu i Hercegovinu, ali ne vjerujem da je duži od 15 minuta. Ako vam ovo djeluje nerealno, onda se sjetite da ovdje govorimo o prosjeku i, još važnije, da Sarajevo nije Bosna i Hercegovina. Ako je ovo tačno, onda to znači sljedeće: U ovoj godini ima oko 260 radnih dana. U Njemačkoj se od i sa posla putuje 364 sata godišnje, ili 15 dana. U Bosni i Hercegovini, to je 5 i pol dana. Dakle, imate deset dana više u godini koje možete provesti kako vam je volja, da ne kažem ništa o psihičkom umoru i stresu vožnje i gužve.

Nekada je lako zaboraviti kako napredak na jednom polju nosi izazove na drugom. U svijetu u kojem postoje pencilin i avioni, također postoje atomske bombe i biološko ratovanje.

Manji gradovi i društva nemaju šarolikost, otvorenost, dinamičnost, inovativnost velikih gradova, ali često imaju bolju zajednicu. Ja sam imao priliku da živim u nekoliko velikih gradova tokom svog života i rijetko sam se kada osjećao usamljenije nego tada. Zvuči paradoksalno, znam, ali je tako. Ima toliko toga što ne volim u Sarajevu, ali blizina ljudima koje volim nadomjesti puno toga. I jeste li znali da usamljenost povećava rizik od smrti više nego pretilost, manjak fizičke aktivnosti i konzumiranje alkohola?*1

A kada već pišem o svemu ovome, ne mogu da ne spomenem The Original Affluent Society Marshalla Sahlinsa — jedan od mojih nadražih naučnih radova svih vremena.

Jedna od stvari koje su nas učili tokom školovanja je da je život u Paleolitu bio neizmjerno težak i da su plemena lovaca i sakupljača jedva preživljavala. Ljudi su, tako nam kažu, neprestano radili kako bi se prehranili, što znači da nisu imali vremena ni za odmor, niti za razvoj kulture. Marshall Sahlins je, međutim, u jednom od najvećih klasika antropologije pokazao nešto drugačiju sliku.

Ljudi su svoje potrebe za hranom uspjeli da zadovolje za nekoliko dana rada sedmično, dok život nije bio ni blizu fizički zahtjevan koliko to zamišljamo. Zapravo, imali su više dana za odmor i razonodu nego što mi imamo danas. U redu, nisu imali skoro ništa od onoga što mi smatramo dobrim životom — udoban krevet u klimatiziranoj sobi, krov nad glavom, internet, ali uopšte nije jasno u kojoj su mjeri to uopšte željeli. Mi se današnjim očima možemo sažaliti nad njihovim siromaštvom, ali bi oni sami bili iznenađeni takvom reakcijom.

Etnografska istraživanja raznih plemena širom svijeta su pokazala da su ona oslobođena materijalnih pritisaka. Ono što je vrhovna vrijednost i težnja tih društava je sloboda kretanja. Slika koju mi imamo i koju je u mnogome popularizirao Yuval Noah Harari je ta da je poljoprivredna revoluacija bila neizbježna. Ali upravo to ona nije bila. Svijet je pun primjera plemena koji su odbili uzgoj, jer su shvatili da bi ih takav način života zarobio i vezao za jedno mjesto.*2

Ako je mobilnost nešto čemu stremite, privatno vlasništvo vam je zapravo bespotrebno i nepraktično. Ako želite bogatstvo, morate proizvoditi višak. Ako imate višak, onda ga morate skladištiti i paziti. Ako skladištite i pazite na stvari, onda nemate slobodu kretanja. Bogatstvo i mobilnost se zapravo međusobno isključuju. Ukratko, ljudi nisu imali, niti su željeli posjede, jer im je upravo to omogućilo da se slobodno kreću s jednog mjesta na drugo.

Ono malo stvari koje posjeduju su stvari koje je lako izgubiti ili oštetiti, a još lakše zamijeniti. Ono što im je nekada potrebno, oni jednostavno posude. Antropolozi bi im, s vremena na vrijeme, donijeli neke skupe poklone. Ljudi bi se iz znatiželje nekoliko sati igrali s njima i potom ih ostavili u blatu, jer im je jednostavno bilo nepraktično da ih vuku za sobom.

Sahlinova najvažnija spoznaja je da postoje dva moguća pravca bogatstva. Jedan je da proizvodimo više, a drugi da želimo manje. Istina, ti ljudi nemaju puno posjeda, ali nisu siromašni, jer imaju sve što žele. Naša nemogućnost da to shvatimo je naš problem, ali ne i njihov.

Oni su, po vlastitom izboru, slobodni, provode vrijeme u prirodi, radeći malo, odmarajući više, u razonodi i sa ljudima do kojih im je stalo. Zar to nije sve ono što nama govore da je potrebno za dobar život? Da budemo okruženi ljudima koje volimo, bavimo se sportom i provodimo što više vremena u prirodi?

Za kraj, jedna blago duhovita, ali strašno duboka priča koja se na različite načine proteže kroz razne knjige. Ova verzija je iz Debt: The First 5000 Years od Davida Graebera.

Misionar: Pogledaj se! Samo tratiš svoj život izležavajući se tako.

Domorodac: Zašto? Šta misliš da bih trebao da radim?

Misionar: Pa ovdje ima dosta kokosa. Zašto ga ne osušiš i ne prodaješ?

Domorodac: A zašto bih to radio?

Misionar: Mogao bi zaraditi puno novca. A s novcem koji zaradiš, mogao bi nabaviti mašinu za sušenje, sušiti kokos brže, i zaraditi još više novca.

Domorodac: U redu. Ali zašto bih to radio?

Misionar: Pa obogatio bi se. Mogao bi kupiti zemlju, posaditi još više drva, proširiti proizvodnju. Tada više ne bi morao sam da obavljaš fizički posao, mogao bi jednostavno zaposliti druge ljude da to rade za tebe.

Domorodac: U redu. Ali zašto bih to radio?

Misionar: Pa, eto, u konačnosti bi sa svim tim kokosom, zemljom, mašinama, zaposlenima i sa svim tim novcem mogao otiću u penziju kao vrlo bogat čovjek. Tada ne bi više morao ništa da radiš. Mogao bi po čitave dane samo ležati na plaži.

Poenta je naravno da domorodac sve to već svakako radi.

__________

Inkrementalno možete pratiti i na Instagram stranici.

[*1] Holt-Lunstad, J., Smith, T. B., & Layton, J. B. (2010). Social relationships and mortality risk: A meta-analytic review. PLoS Medicine, 7(7), e1000316.

[*2] Graeber, D., & Wengrow, D. (2023). The dawn of everything: A new history of humanity. Picador USA.

Prijavi se
Obavijest o
guest

2 Komentara
Najstariji
Najnoviji S najviše glasova
Linijski komentari
Vidi sve komentare
Sel
Sel
8 months ago

Amazing 🤩

Ajla S
Ajla S
8 months ago

Odličan članak my friend!

Add Your Heading Text Here