Kada su u pitanju ljudski i materijalni gubici, o našem ratu je nažalost već puno toga rečeno. Rat je, bez sumnje, najtragičniji događaj u novijoj historiji naše države i skoro da ne postoji osoba koju on nije obilježio na ovaj ili onaj način. Rat je oduzeo stotinu hiljada života i prisilno raselio pola stanovništva. Značio je najdužu opsadu jednog glavnog grada u modernoj historiji ratovanja, sistemsko silovanje, etničko čišćenje, zločine protiv čovječnosti, koncentracione logore i prvi genocid počinjen na evropskom tlu od Drugog svjetskog rata.
Postoji čitava generacija ljudi koji vrijeme još uvijek dijele na ono prije i poslije rata.
Dok ožiljci s fasada polako ali sigurno nestaju, s njima nažalost ne prolaze i ostale posljedice. Istina, sukobi su formalno završeni prije skoro tri decenije, ali mi i dalje živimo nešto što se zove „zaleđeni sukob“ budući da rat nastavlja da dotiče skoro svaki dio naših života. Pored toga, mi također živimo i u jednoj „kulturi straha“ koja je svakako razumljiva, mada ne baš i produktivna.
Zaista, kada su u pitanju sve njegove posljedice, nekada ne znam gdje bih počeo. Dvojica naučnika su nedavno izračunala (u mjeri u kojoj se to ikada može izračunati tačno, a naravno da ne može) da je i 20 godina nakon rata, bruto domaći proizvod naše države bio oko 40 posto manji nego što bi bio da sukoba nikada nije bilo.*1 Razni autori su, pored toga, pokazali da su ljudi koji su značajnije pretrpjeli rat i nekoliko godina (a i decenija) kasnije siromašniji, neobrazovaniji i nezadovoljniji životom.*2 Ništa od ovoga nažalost ne čudi, ali je tužno ustanoviti koliko su dugotrajne i duboke njegove posljedice.
Moja razmišljanja o ratu su vremenom doživjela nevjerovatan preobražaj. Kada kažem razmišljanja, mislim na ove posljedice. Otišao sam iz jedne krajnosti u drugu i ponovo nazad.
Jedan dobar period život sam proveo opravdavajući sve ratom i kriveći rat za sve. Potom sam, posljednjih desetak godina, vjerovao da je od rata prošlo dovoljno dugo vremena da više ne može služiti kao opravdanje za bilo šta. Nekako sam vjerovao da će s odrastanjem post-dejtonske generacije njegove posljedice polako početi da blijede i da ćemo moći krenuti dalje.
Danas znam koliko samo nisam bio u pravu.
I dok svi znamo za posttraumatski stresni poremećaj, ja sam posljednje tri godine života proveo istražujući neke od ostalih mentalnih posljedica. Zaista, ako malo razmislite o tome, prirodno je za pretpostaviti da su bol i trauma rata ostavili posljedice na način na koji vidimo i osjećamo svijet oko nas. A te su posljedice možda jednako važne kao one koje su nam poznate, jer dovode do kontraproduktivnih odluka i ponašanja.
Možda biste očekivali da će i ove posljedice vremenom početi da blijede, ali vas moram razočarati. Zbog stvari kao što su međugeneracijski prijenos uvjerenja i nečega što se zove neuroplastičnost, mlađe generacije nažalost nisu pošteđene posljedica, bez obzira na to što možda nisu direktno proživjele rat. Pokazalo se, na primjer, da djeca nepovjerljivih roditelja imaju još manje povjerenja u druge ljude, što samo na prvu može djelovati čudno, dok ne shvatite da roditelji koji su doživjeli izdaju drugih, svoju djecu uče da nikome u životu ne mogu i ne trebaju vjerovati.*3
U svojim istraživanju, ja sam posebnu pažnju posvetio pitanjima povjerenja i rizika. Razlozi su donekle bili lični, ali nisu morali da budu, budući da predstavljaju jedne od glavnih stubova ljudskog ponašanja, što je bio dovoljno dobar razlog. Osim toga, rizik i povjerenje su ključni za skoro sve ekonomske ishode. Države sa višim nivoom povjerenja u prosjeku imaju više stope investicija i ekonomskog rasta, a pojedinci koji su više spremni na rizik su ujedno skloniji da pokrenu vlastiti biznis, odaberu rizičnije zanimanje, ili presele s ciljem pronalaska boljeg posla. Reći ću samo da čitav naš globalni monetarni sistem svoje uporište ima u upravo povjerenju i ni u čemu drugom.
Pored toga, ekonomisti često misle da ljudi riziku pristupaju na jedan racionalan način, trezveno procjenjujući alternativne pravce, što nema apsolutno nikakve veze sa životom, budući da procjena rizika prije svega zavisi od našeg emotivnog stanja. Strah najčešće uspije da nadjača našu logiku i razum. Pored toga i zbog nečega što se zove “heuristika afekta”, ljudi imaju tendenciju da precjenjuju rizik stvari oko kojih nemaju dobar osjećaj.*4
Uostalom, pogledajte samo sljedeću izjavu osobe koja je preživjela rat i biće vam odmah jasno kako se strah prožima kroz naše živote.*5
„Strah zasljepljuje um. On nam ne dozvoljava da donosimo informirane odluke. Svoje vođe biramo iz straha. Postoje razne vrste odluka koje donosimo iz straha… straha da nemamo dovoljno novca za preživljavanje, straha za našu djecu… straha od drugog. Radimo stvari koje inače ne bismo radili, ali ih radimo iz straha.”
Uglavnom, evo što sam otkrio kroz svoja istraživanja.
Ljudi koji su proveli rat u opštinama s većim brojem stradanja i dvije decenije poslije Dajtona imaju manje povjerenje u druge i spremnost da preuzmu rizik.*6 Kao što rekoh, bez povjerenja i zdrave doze rizika, vi jednostavno ne možete imati zdravo društvo, a ni naprednu ekonomiju.
Potom me zanimalo kako prijetnja od novog rata utiče na post-ratnu generaciju, to jeste mlade ljude koje rat nije mogao dotaći direktno. Ukratko, posjetio sam tri fakulteta u Sarajevu, Mostaru i na Palama gdje sam studente između ostalog pitao da li imaju namjeru da postanu poduzetnici i nakon studija pokrenu vlastiti biznisi. Podijelio sam ih u dvije grupe tako što je samo jedna imala zadatak da prvo pročita jedan izmišljeni (ali itekako realni) članak o mogućem izbijanju novog rata u BiH. Rekao sam studentima da je to zapravo dio jednog drugog istraživanja o percepciji medija, promijenio font teksta da izgleda drugačije od pravog upitnika i uradio još nekoliko stvari kako bi ta manipulacija bila što diskretnija. Kao što vjerovatno već slutite, ti su studenti izrazili manju želju da u skorijoj budućnosti pokrenu vlastiti biznis od onih koji prethodno nisu bili izloženi članku.*7 Eksperiment ima niz metodoloških nedostataka o kojima sam bio vrlo iskren i tek grebe po površni, ali duboko vjerujem da nije daleko od istine.
Samo budale misle da retorika nema konkretne posljedice.
Ono što zapravo želim da kažem je sljedeće: Mi podcjenjujemo utjecaj rata ukoliko samo gledamo kroz prizmu ljudskih, materijalnih i finansijskih gubitaka. Država može obnoviti svoju infrastrukturu, uspostaviti nove institucije i nadomjestiti dio izgubljenog kapitala, ali mentalni ožiljci ostaju i opstaju još generacijama.
I zato. Sve ovo što se danas dešava u Gazi, pa sve i da sutra stane, sa sutrašnjim danom neće prestati.
Znajući sve to, bol je neuporedivo, neuporedivo teža.
__________
Inkrementalno možete pratiti i na Instagram stranici.
[*1] Kešeljević, A., & Spruk, R. (2021). Long-term effects of yugoslav war. Defence and Peace Economics, 34(4), 410-436.
[*2] Efendic, A., Kovac, D., & Shapiro, J. N. (2022). Exposure to conflict, migrations and long-run education and income inequality: Evidence from Bosnia and Herzegovina. Defence and Peace Economics, 34(8), 1003-1017.
[*3] Guiso, L., Sapienza, P., & Zingales, L. (2008). Social capital as good culture. Journal of the European Economic Association, 6(2-3), 295-320.
[*4] Slovic, P., Finucane, M. L., Peters, E., & MacGregor, D. G. (2004). Risk as analysis and risk as feelings: Some thoughts about affect, reason, risk, and rationality. Risk Analysis, 24(2), 311-322.
[*5] Parent, G. (2022). Identity and trust in Bosnia & Hercegovina: Redrawing broader boundaries through meaningful experiences. Europe-Asia Studies, 75(1), 88-109.
[*6] Muminovic, A., & Efendic, A. (2022). The long-term effects of war exposure on generalized trust and risk attitudes: Evidence from post-conflict Bosnia and Herzegovina. Southeast European and Black Sea Studies, 23(2), 299-316. [*7]
Muminovic, A. (2023). Not just empty rhetoric: The economic cost of warmongering in a post-conflict environment. South East European Journal of Economics and Business, 18(2), 112-125.
wpDiscuz