O prirodi (I)

Jedna od stvari koju čovjek nauči da očekuje od života – a sve pod utjecajem filmova američke produkcije – je da će s vremena na vrijeme svjedočiti nekom predavanju ili govoru koji su toliko snažni i inspirativni da nam svjetonazor promijene iz temelja. Tek nekada kasnije, s neminovnim ožiljcima cinizma, shvatimo da u pravom životu takva predavanja možda i ne postoje, što je skroz u redu.  Međutim, ono što definitivno postoji su predavanja koja ostave dubok trag u našim životima i kojih se često, nekada i vrlo neočekivano sjetimo.

Baš takvom jednom predavanju sam prisustvovao prije nekoliko godina, a ticalo se klimatskih promjena i uništavanja okoliša. Istina, klimatske promjene nisu baš neka novost i postoje otkako je planete, ali je suštinska razlika što smo ovaj put mi odgovorni za nju. Uništavanje planete nije više samo mogućnost, već bolna stvarnost.

Uglavnom, predavanje je bilo dosta turobno s manje-više poznatim i neiznenađujućim sadržajem o posljedicama našeg ponašanja prema prirodi. Ono što jeste bilo iznenađujuće je sljedeća interakcija. Nakon sat vremena pesimizma, jedna se osoba javila i postavila sljedeće pitanje:

U redu, profesore, to što ste do sada iznijeli je dosta tmurno i demotivirajuće, ali šta je to što mi, mladi ljudi, možemo uraditi kako bismo spasili planetu?

I sada ide odgovor koji nikada neću zaboraviti. Jeste li spremni?

Ništa. Ne postoji ništa što možete uraditi. Za to je već prekasno. Sve što sada možete da radite je da kupujete vrijeme.

Muk. Filmski muk.

Čovjek ovo nije rekao teatralno. Nije ovo rekao s onim porivom obrnute psihologije kako bi ljude motivisao da ipak nešto poduzmu. Rekao je ovo s punom iskrenošću i s potpunim uvjerenjem.

I zato je toliko zaboljelo.

Možda je u pravu, možda i nije, šta ja znam. Ali ono što je mene dojmilo je što do tog dana nikada nisam pomislio da bi stvarno mogli završiti tragično. Mislim, osim ljudi koji biraju da budu slijepi, svako može vidjeti koliko smo štete nanijeli našoj planeti, ali ko bi pomislio da je to stvarno bilo to? Nisam znao ko i nisam znao kako, ali sam do tada uvijek nekako vjerovao da ćemo se već nekako izvući.

Kako smo došli do tačke bez povratka?

Odgovor je naravno složen i u mnogome prevazilazi kako dužinu bloga tako i moju sposobnost, ali bih želio da se fokusiram na dvije stvari.

Jedan se odnosi na naš trenutni ekonomski sistem, a drugi na našu odvojenost od prirode. Lažnu, naravno.

Što se tiče našeg trenutnog ekonomskog sistema, mi imamo sklonost da vrednujemo samo ono što ima cijenu. Pisao sam i ranije o tome. Zaista, koliko vrijedi komadić šume? Jedan od načina da odgovorite na to pitanje je da saberete sva stabla koja bi se dala posiječi i prodati, sve gljive koje bi se dale ubrati i prodati i sve ostalo čim se trguje. Dodali biste i vrijednost neke građevine koja bi bila izgrađena na tom mjestu i potom možete reći da taj komadić šume vrijedi toliko i toliko.

Drugi je da kažete da taj komadić pruža čist vazduh, zaštitu od sunca i poplava, utočiste za mnoge vrste, duševni mir i tišinu, prelijep pogled i tako dalje. Japanci imaju riječ za to — Shinrin-yoku — što znači šumsko kupanje. Ako se tim stvarima ne trguje, a uglavnom se ne trguje, mi im ne znamo cijenu, pa samim tim imamo sklonost da ih tretiramo kao bezvrijedne.

I tako, na primjer, završimo krčeći šume mangrova kako bismo napravili uzgajališta škampi. Ono što ne znamo, ili tačnije ne želimo da znamo, je da upravo ove šume stvaraju sigurnosni pojas između mora i kopna, štiteći nas od ekstremnih vjetrova, cunamija i valova. Opet, ne razlikujemo baš cijenu od vrijednosti, jer škampe možete prodavati, ovu vrstu sigurnosti ne.

Na sarajevskom Trebeviću, čuvenoj i otpjevanoj planini iznad Sarajeva, se trenutno gradi objekat pod nazivom Roof Gardens. Ne želim namjerno da iznosim bilo kakav estetski sud o njemu, jer to stvarno jeste stvar individualnog ukusa, ali ono što definitivno želim da kažem je da je ovo početak kraja Trebevića kakvog poznajemo. Ono što će neminovno da uslijedi u narednim godinama je eksplozija izgradnje sličnih objekata, a s njima i sve većeg broja pristupnih cesta i ostale infrastrukture. Zelenilo ćemo sve više mijenjati za sivilo, ali nepovratna promjena trebevićkog krajolika neće biti najveći problem. Drveća i šumska tla su nevjerovatni upijači voda, i jednom kada oni počinju da nestaju, možete samo zamisliti do kakvih će poplava doći u dolini jednom kada kiša krene da se spušta niz Trebević kao niz tobogan. Fakat ne morate biti stručnjak, niti vizionar da vidite ovo.  Miljacka će, posebno tokom ljeta i nakon što kiša pređe preko vrelog asfalta i ulije se u nju, postati sve toplija što će uništiti i ono malo života što je u njoj ostalo. Ljudima će ovo postati savršeno jasno kada im domovi poplave, ali će tada naravno biti već prekasno.

Uz sve to, mi imamo tu poražavajuću sklonost da sve ono što nismo napravili tretiramo kao bezvrijedno. Riječima Anne Sverdrup-Thygeson, mi na prirodu gledamo kao na naš uslužni centar.* Dok itekako znamo da cijenimo svoj trud i rad, u stanju smo da za sekundu uništimo ono što je priroda stvarala stotinama hiljada godina. Zamislite da dobar dio svog života provedete gradeći nešto da bi se potom pojavilo neko “više” biće koje dođe i jednostavno uruši sve što ste stvorili. I nije baš da samo tek nedavno saznali da je naš način proizvodnje katastrofalan po okoliš. Grupa autora čuvenog Rimskog kluba je još sedamdesetih godina prošlog stoljeća objavila je knjigu Granice rasta u kojoj su upozoravali da svijet uz nekontrolirani ekonomski rast neminovno srlja u propast. Džaba sve.

Jedna od prvih stvari koju nas uče kada slušamo o ekonomiji je značaj bruto domaćeg proizvoda. On biva nešto kao mjera svih stvari. Čak i ljudi koji skoro ništa u životu ne znaju o ekonomiji, znaju da je rast bruto domaćeg proizvoda dobar, a njegov pad loš. Međutim, jednom kada barem malo zagrebete ispod njegove površine shvatite da on mjeri puno toga, ali vrlo rijetko ono što je zaista vrijedno i važno u životu. Primjera radi, vi možete imati rast bruto domaćeg proizvoda tako što uništavate okoliš, ili u državi u kojoj nejednakost konstanto raste.

Ekonomija nas također uči još nekoliko katastrofalnih stvari kao što je tvrdnja koju ćete čuti na uvodnim predavanjima prema kojoj ona zapravo nastoji da riješi sukob i nepremostivi jaz između neograničenih potreba ljudi i ograničenih resursa prirode. To je sve divno i krasno, osim što jednostavno nije tačno. Ispitujući skoro osam hiljada ljudi, iz 33 države na šest različitih kontinenata, grupa naučnika je nedavno ustanovila da mi i nismo baš nezasitni u svojim željama i da nemamo nužno neograničene potrebe.** Ali ako se ljudi konstantno odgajaju na taj način, onda će tako početi i da se ponašaju. Ideje imaju posljedice, pa da.   

Prije nego što neko poleti i pomisli da je ovo sve zapravo kapitalizam, reći ću samo još ovo. U jednom od najvećih ekoloških zločina prošlog stoljeća, Sovjeti su u periodu od 25 godina ubili oko 180.000 grbavih kitova. Da stvar bude nevjerovatna, i ovo mi nećete vjerovati, ubijeni su onako. Zbog nekog petogodišnjeg plana i ispunjavanje kvote za nešto za čim skoro da nije postojala potražnja. Jedan od lovaca je čitav čin opisao kao da gulite bananu kako biste zadržali koru, a sve ostalo bacili.

Toliko o našim ekonomskim sistemima. Iduću put o našoj prividnoj odvojenosti od prirode.

__________

[*] Sverdrup-Thygeson, A. (2022). Tapestries of life: Uncovering the Lifesaving secrets of the natural world.

[**] Bain, P. G., & Bongiorno, R. (2022). Evidence from 33 countries challenges the assumption of unlimited wants. Nature Sustainability, 5(8), 669-673.