O prirodi (II)

Savremeni čovjek, kaže E. F. Schumacher u klasiku objavljenom prije tačno pedeset godina, sebe ne doživljava kao dio prirode, već kao vanjsku silu predodređenu da je dominira i osvaja.* On čak govori o borbi s prirodom, zaboravljajući da bi se, u slučaju da zaista dobije tu bitku, našao na gubitničkoj strani.

Mi smo, riječima Billa Brysona, najveće ostvarenje našeg svemira i istovremeno njegova najveća noćna mora. Nevjerovatna smo bića, u stanju da razotkrijemo najveće tajne univerzuma, ali savršeno sposobni da istovremeno istrijebimo sve oko sebe. Zar nije teška ironija života da naučnici danas rade na tome da ožive izumrle vrste, uključujući i one koje smo mi izbrisali s lica Zemlje?

I to je zapravo najveći problem i izvor svih ostalih — naša izmišljena i prividna odvojenost od prirode. Vrijedi imati na umu da to nije oduvijek bilo tako. Sve donedavno, mi smo hiljadama godina imali duboko poštovanje prema prirodi i živjeli u skladu s njom.

Postoji nekoliko objašnjenja zašto se ta nit izgubila, uključujući i religiju, premda ovo naravno ne vrijedi za sve.** Tako, na primjer, U Knjizi postanka, prvoj knjizi Starog zavjeta stoji sljedeće:

Bog ih blagoslovi riječima: Rađajte se i množite se! Napunite vode u morima! I ptice neka se množe i napune zemlju.

potom

Tada reče Bog: “Načinimo čovjeka na sliku i priliku svoju! Neka on vlada nad ribama morskim, nad pticama nebeskim, nad stokom, nad svim zvijerima zemaljskim i nad svim, što gmiže po zemlji!”

Tako smo, eto, dobili dozvolu da pokoravamo i vladamo svijetom, što ne samo što je pogrešno, već je i nemoguće. Pojedine religije su uz to, mislim, učinile nepopravljivu štetu i time što su ono božanstveno premjestili s ove planete u neka daleka nebesa.

U mnogim istočnjačkim tradicijama se, s druge strane, božanstvo nalazi u svakodnevnim stvarima. Zar čovjek stvarno treba da mašta za nekim rajem pored svega što se nalazi na ovoj planeti? Zar moramo gledati u nebesa da bismo osjetili čudo?

Zaista, kako smo došli u situaciju da sve ovo oko nas uzimamo zdravo za gotovo?

Religija naravno nije jedini krivac. I čuveni zapadni filozofi, od Francisa Bacona do Renea Descartesa, su ukazivali na potrebu da otkrijemo zakone prirode kako bi ih ukrotili i iskoristili u vlastite svrhe.***

Čak i ljudi koji vjeruju u evoluciju imaju sklonost da vjeruju da smo mi vrhunac jednog lanca događaja, što je apsolutno pogrešno i zapravo nepomirljivo s onim što je sam Darwin govorio. Iako nam sujeta to ne dozvoljava, mi smo tek slučajno ovdje. Nije postojalo ništa neizbježno u našem postojanju. Imamo nevjerovatnu sreću da se nalazimo na savršenoj udaljenosti od jedne zvijezde koja je toliko velika da zrači ogromnom energijom, ali nedovoljno velika da izgori. Riječ je naravno o Suncu.

Zanimljiv je zakon fizike da zvijezde utoliko brže gore ukoliko su veće. Da je sunce veće, davno bi se ugasilo što bi onemogućilo naš dolazak na planetu. Uz sve to, da je Zemlja nešto bliža suncu, mora bi davno presušila, a naša planeta izgorjela. Da je nešto dalje, sve bi se sledilo. Mi smo tek jedna od 10 miliona vrsti na ovoj planeti, istina najinteligentnija, ali nam to ne bi trebalo davati dozvolu da sve oko sebe rušimo.

Među ostalim krivcima trenutne svijesti imamo razvoj nauke i tehnologije, proces modernizacije i industrijalizacije i tako dalje. Dok mi pitanjima prirodnih promjena danas uglavnom pristupamo naučno, naši su preci na prirodu gledali maštovito, estetski i na jedan emotivan način.

Možda ćete se iznenaditi, ali period Prosvjetiteljstva i stavljanja razuma u prvi plan su također krivi za sve ovo. Tom periodu dugujemo opsesivnu potrebu da sve razumijemo i izrazimo riječima i, još gore, da ono što nismo u stanju da shvatimo i opišemo, tretiramo kao da i ne postoji. Tako smo, na primjer, vjerovali da u dubinama mora nema života budući da sunčeva svjetlost rijetko kada dopire dalje od 200 metara. Ta nam je pretpostavka bila dovoljna da nevjerovatne količine otpada počnemo bacati u more, pretpostavljajući da nikome nećemo nanijeti sreću.

Ovo je nečuveno ako imate na umu da je ljudsko oko kroz čitavu historiju vidjelo tek 5 posto okeana. Mi zapravo imamo bolje mape površine mjeseca nego što imamo dubina naših mora. Nešto više od šest hiljada ljudi se popelo na najvišu tačku naše planete — Mount Everest. Nešto više od 600 ljudi je bilo u svemiru. Dvanaest ljudi je hodalo po Mjesecu, ali je tek nekoliko ljudi uspjelo doći do Marijanske brazde, najdublje tačke na svijetu. Mi nemamo pojma šta se sve nalazi u morima, čemu sve to služi i nije nas ni briga. Iako u međuvremenu znamo da se devedeset posto morskog života nalazi u dubinama, opet nas nešto pretjerano ne dotiče.   

A priroda. Priroda ima svoju vlastitu mudrost kojoj ne možemo potpuno pristupiti, niti je razumjeti. Ona svoju magiju uglavnom obavlja iza kulisa.

Zaista, zar nije moćno kako je sve u prirodi tako savršeno uštimano, kako je sve u ravnoteži? Ili je barem tako bilo sve do naše pojave. Vi naravno imate bezbroj sukoba u prirodi — ptice protiv crva, pauci protiv muha, ali nigdje ti sukobi ne izmaknu kontroli. I dok svi dijelovi prirode žive u skladu, mi smo jedina bića koja imaju mentalnu sposobnost da prekinu tu vezu kroz našu samodopadnost.  Jedino mi stvaramo disbalans i nepopravljivu štetu, misleći da smo najviša i odvojena vrsta. Ovo je tako pogrešna i štetna halucinacija jer kao što reče Alan Watts, mi ne dolazimo na ovaj svijet, već potičemo iz ovog svijeta.

Sve što dugujemo ovoj planeti je međusobno povezano u najsavršenijem lancu koji postoji. Kitovi idu u dubine mora u potrazi za hranom, plivajući potom ka površini kako bi udahnuli zrak. Na tom putu ujedno izbace prerađenu hranu koja je puna hranjivih materija i minerala koji opet služe kao hrana fitoplanktonima. A fitoplanktoni, koje uglavnom ne vidimo, proizvode većinu kisika na svijetu. Insekti oprašuju biljke kojima dugujemo kisik, ali i kalorije i tako sve u krug.

Pored hrane i vazduha, priroda nas također liječi, kako mentalno tako i fizički. Ono što je nama danas poznato poput aspirina (kora vrbe) ili paklitaksela (jedan od najpoznatijih prirodnih lijekova protiv raka koji se dobija od kore tisovine) predstavlja tek mali dio naše prirodne apoteke. Urušavajući prirodu, mi ujedno podrivamo temelj našeg postojanja. Prema nekim procjenama, godišnje gubimo najmanje jedan važan lijek iz prirode zbog načina na koji se odnosimo prema njoj.

Manje-više znamo kako klimatske promjene utiču na naš život i kako ih proizvodimo. Znamo otprilike i šta nam je raditi, ali je očito da nam činjenice i razum nisu dovoljni.

Znam da zvučim kao kakav hipik, ali mi moramo, apsolutno moramo pronaći emotivnu vezu s prirodom i ublažiti ovaj pregolemi ego. Ne znam tačno kako ćemo to uspjeti, ali jedan je da jednostavno počnemo da više boravimo u njoj. Osmogodišnja djeca u Britaniji su prije nekoliko godina bila bolja u prepoznavanju Pokémona nego pravih životinja i biljaka. To jednostavno ne može biti. Provodimo previše vremena unutra, u klimatiziranim prostorijama, još više otuđeni od prirode, što planetu čini samo još toplijom, a nas još sklonijim da sjedimo u kući i tako sve u gori krug.

Možemo naravno birati da nastavimo ovako, ali je krajnji ishod zagarantiran.

Zemlja je stara oko 4.5 milijarde godina. S druge strane, mi smo se pojavili negdje prije 250.000 godina. Da je historija naše planete kalendarska godina, gdje je rođenje Zemlje 1. januar, a danas 31. decembar, znate li u kojem se trenutku mi pojavljujemo? 31. decembra u 23:48 sati…

Pa opet, niko za tako kratko vrijeme nije uspio da napravi takvu štetu.

Bez obzira na to, naš odlazak sa Zemlje vjerovatno neće biti kraj svijeta, a ni kraj života. Mi smo prijetnja našoj vrsti i mnogim drugima, ali kao što kaže John Green u The Anthropocene Reviewed, planeta će nas preživjeti.

__________

[*] Schumacher, E. F. (1973). Small is beautiful: A study of economics as if people mattered.

[**] O ovim stvarima naravno ne znam previše, da bih ovo mogao tvrditi sa autoritetom. Ove dijelove dugujem knjizi Sacred Nature od Karen Armstrong.

[***] Ima naravno svijetlih primjera i među filozofima. Za Spinozu su, na primjer, bog i priroda jedna te ista stvar.