Fooled by Randomness
… je knjiga o slučajnosti, nasumičnosti i značaju sreće u životu.
Ukoliko stavite beskonačan broj majmuna za pisaću mašinu i pustite ih da lupaju po njoj, izvjesno je da će jedan od njih uspjeti da iskuca tačnu verziju Ilijade. Prevedeno na naš svijet, od osam milijardi ljudi, neminovno je da će postojati ultra-bogati, ultra-uspješni i tako dalje. Međutim, vrlo je vjerovatno da to prije svega duguju sretnim okolnostima, nego bilo čemu drugom. Tek, pošto nam toliko teško pada da prihvatimo uticaj slučajnosti u životu, mi u tim pričama uglavnom vidimo neku posebnu sposobnosti, stručnost, talenat itd.
Zaista, ljudi kupuju knjige o tome kako postati milioner, koje su bazirane na intervjuima i analizama ljudi koji su milioneri. U tim knjigama onda pišu o osobinama koje milioneri posjeduju i koje bismo i mi trebali posjedovati — da budemo vrijedni, istrajni, pametni, spremni na rizik, bla, bla, bla. Stvar je u tome što ti autori nikada ne intervjuišu one ljude koji su bili uspješni poduzetnici, ali su u nekom trenutku bankrotirali. Da jesu, vjerovatno bi ustanovili da su i oni vrijedni, istrajni, pametni i spremni na rizik, i da je jedina stvar koja ih razlikuje sreća.
U konačnosti, sve zapravo zavisi od prvobitne populacije uzorka koji posmatrate. Ako imate neki posao kojim se bavi desetak ljudi širom svijeta i jednog izrazito uspješnog među njima, onda možete biti poprilično sigurni da posjeduje neke vještine koje drugi očito ne posjeduju. Ali ako ultra-uspješni čovjek dolazi iz populacije od par miliona ljudi, onda postoji značajna vjerovatnoća da je sreća igrala ključnu ulogu. Jer — među milionima ljudi — neminovno je da će neko isplivati kao vanserijski uz puku sreću.
Biće možda lakše razumjeti ovo ako zamislite sljedeću situaciju: Zamislite skup od 10.000 investitora koji apsolutno nemaju pojma šta rade. I recimo da postoji neki kompjuterski program koji nasumično određuje da će pola njih na kraju godine osvojiti 10.000 KM, dok će druga polovina bankrotirati. I neka to potraje nekoliko godina. Nakon druge godine, ostaje 1.250 investitora koji imaju bogatstvo od 20.000 KM, nakon treće 625 sa bogatstvom od 30.000 KM, a nakon četvrte će i dalje biti 313 ljudi koji nemaju pojma šta rade, ali koji sjede na 40.000 KM zahvaljujući ničemu drugom osim puke i nasumične sreće.
E sada, za nekoga ko ne zna da je uspjeh potpuno nasumično određen, izgledat će da 313 ljudi zna šta radi i možete biti sigurni da će naći nekoliko objašnjenja (od kojih mnogi zvuče vrlo naučno) zašto je to baš tako. Problem je što i u potpuno slučajnim i nasumičnim stvarima u životu možete naći neko “logično” objašnjenje, ili barem neki uzorak/šablon. Na primjer, od svih dionica kojima se trguje u svijetu, možete biti sigurni da postoji barem jedna koja je u stopostotnoj korelaciji sa temperaturom u Čevljanovićima.
Dakle, niko ne kaže da Warren Buffett ne zna šta radi, ali je isto tako činjenica da će veliki broj nasumičnih investitora izbaciti nekoga s njegovim uspjehom samo uz puku sreću.
Ali, kada pišem o ovome ne želim da budem fatalist. Trud, posvećenost i istrajnost su potrebni u životu, bez njih se ne može. Naravno da čovjek mora da kupi listić da bi dobio na lotu, odnosno igrač koji ne puca, nikada neće dati gol. Ali među milionima vrijednih i istrajnih i u jednom nepredvidivom i nasumičnom svijetu kao što je naš, sreća često igra nevjerovatno veliku ulogu.
Osim toga, prvobitna sreća biva multiplicirana kroz nešto što se zove efekat zaraze (contagion effect), što je stanje kada ljudi počnu da rade nešto iz prostog razloga što to i drugi rade.
Kako možete napraviti profil koji ima 100 miliona pratitelja na društvenima mrežama? Tako nešto je vrlo teško, skoro i nemoguće planski ostvariti, iz prostog razloga što zavisi od puke sreće i okolnosti koje nikada ne možete da kontrolišete. I tako je neminovno da od 700 miliona korisnika Tik Tok-a ispliva jedan Khaby Lame koji bez ijedne progovorene riječi ima 100 miliona pratitelja. E sad, je li Khaby naročito kreativan? U određenoj mjeri jeste, ali ne možete reći da je kreativniji od ljudi koji imaju 1.500 pratitelja. Neki vid sreće i zaraze mora da je igrao ulogu. Pratite ga, ponajviše jer ga prate i ostali ljudi. Isto kao što ljudi čitaju Klix, jer svi ostali ljudi čitaju Klix, vrlo rijetko zbog kvalitete članaka.
Stoga i moja blaga rezerva prema New York Times bestsellerima, koje sam spomenuo u prethodnom zapisu. Ne da su te knjige loše, daleko od toga, u pravilu su odlične. Ali se svaki dan na svijetu objavi oko 2.500 knjiga. Da li zaista mislite da su knjige na listi objektivno najbolje, ili su tu završile barem uz dobru dozu sretnih okolnosti?
Skin in the Game
Asimetrija odgovornosti: Skin in the Game je knjiga o svijetu u kojem danas živimo i koji, između ostalog, karakterizira transfer rizika kakav nikada prije nije viđen u historiji čovječanstva. Dakle, imate bezbroj situacija u kojima pojedinci nose sve plodove uspjeha, ali nikakvu štetu u slučaju gubitka. Banke su dobar primjer. Kada stvari idu dobro, one ubiru profite i nevjerovatne bonuse. Kada idu loše, spašavaju ih poreski obveznici. Nešto slično nažalost postoji i u današnjem novinarstvu. Možete da napišete šta god želite, skoro bez ikakvih posljedica i odgovornosti. Ovo je dodatno pogoršano činjenicom da je primarni cilj većine medija da zabavljaju ljude, ne da ih informišu.
U prošlosti to nije baš tako bilo. U rimsko doba, graditelji mostova ili članovi njihovi porodica su određeni period morali spavati ispod mosta kojeg su izgradili. Još važnije, kroz historiju, veliki državnici su ujedno bili i velike vojskovođe — Julije Cezar, Aleksandar Veliki, Napoleon, George Washington i tako dalje, i tako dalje. Američki predsjednik je i danas šef države i vrhovni zapovjednik vojske, ali naravno ne učestvuje u ratu. Zamišljam sebe nekada kako ovdašnjim političarima, dok tako lako govore u ratu i novim sukobima samo postavima sljedeće pitanje: A da li bi, u slučaju da sutra ovdje izbije novi rat, i vaš sin učestvovao u istom? Ovu mudrost je naš narod još davno, davno spoznao sa mlaćenjem gloginja tuđim…
Jedan praktičan savjet na ovu temu: Umjesto da pitate doktora šta trebate da uradite, pitajte ga šta bi on uradio da je na vašem mjestu. Nevjerovatno je kako veliku razliku mala promjena u pitanju može da napravi.
Moć nefleksibilne manjine: U Americi živi oko 2 posto Jevreja, ali su skoro sva pića i oko 40 posto hrane koja se tamo proizvodi i prodaje kosher. Nešto slično postoji i u Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje živi oko 4 posto muslimana, ali gdje je 70 posto ukupno uvezene janjetine halal. Ovo je moć nepopustljive manjine. Stvar je u tome što oni koji samo jedu kosher i halal neće jesti ništa drugo, dok je drugim ljudima (većini) zapravo svejedno piju li kosher ili ne.
Možete zamisliti situaciju u kojoj u četveročlanoj porodici kćerka odluči da jede samo organsko voće i povrće, i da ne želi da pravi bilo kakve kompromise. Ostalim članovima je svejedno, i tako čitava porodica završi jedući samo organske stvari. Ali sada još zanimljiviji korak: Ukoliko porodica bude pozvana na neku večeru, znajući da jedu samo organsko voće i povrće, i domaćini će se prilagoditi tome. Zar nije moćno? I potencijalno opasno… Za velike stvari u životu, sve što vam je nekada potrebno je jedna nepopustljiva manjina. Ovo je jedna od ideja ovog bloga. Po ovom principu je manje-više dobio ime.
Složeni sistemi: Glavna ideja složenih sistema je da se cjelina ponaša drugačije od onoga što predviđaju pojedini dijelovi od kojih je sastavljena. Ili, možda još jednostavnije, ako razumijete ponašanje svakog pojedinca u grupi, nećete nužno razumjeti ponašanje grupe. Ovo je usko vezano za ideju nelinearnosti o kojoj sam pisao u prethodnom zapisu. Zašto? Zato što su u složenim sistemima međuzavisnosti ozbiljne i ključne. Dinamika se u potpunosti mijenja.
Broj interakcija među pojedinim dijelovima je puno važniji od njihovog broja ili karaktera. I konačno, što je veći broj mogućih interakcija, to je sve teže razumjeti opšte na osnovu pojedinačnog. Ovo nije mišljenje, već matematička činjenica. Jedna ilustracija: Broj mogućih interakcija između troje ljudi je 3 (AB, BC, AC), između pet ljudi 10 (AB, BC, CD, DE, AC, AD, AE, BD, BE, CE), između sto ljudi 4.950, a između hiljadu ljudi 499.500.* Zato je toliko tragikomično slušati “eksperte” kako objašnjavaju i predviđaju društvene pojave i još jednom svjedoči o mojoj odbojnosti prema brojevima, grafovima i regresijama u društvenim naukama. Zaista, jednačine vam nekada pomažu da zamaskirate čistu budalaštinu i učinite da izgleda otmjeno. Američki bejzbol igrač Yogi Berra je jednom primijetio da u teoriji ne postoji razlika između teorije i prakse — u praksi, ona postoji.
Za kraj, opet nekoliko neintuitivnih praktičnih savjeta: Imate izbor između dva doktora koji rade na istom odjelu u istoj bolnici. Prvi je uglađeni tip kakvog uglavnom viđate u serijama. Drugi više izgleda kao mesar, nego doktor. Koga birate? Ovog drugog. Zašto? Zato što je puno toga u svom životu morao da prevaziđe u smislu izgleda i percepcije, i uprkos tome očito ostvario jednako uspješnu karijeru.
A ovo u čemu govorim je neuporedivo gore u profesijama u kojima su ljudi nagrađeni za percepciju, a ne za rezultate. Primijetit ćete da gdje god ne postoji objektivno mjerilo uspjeha ili odsustvo tržišnih sila, čovjek sve više ulaže u svoj izgled. Primijetio sam da su inženjeri među najgore obučenim ljudima koje poznajem. Most ili znate, ili ne znate napraviti — nema potrebe, a ni svrhe da to dokazujete kroz izgled.
I još nešto neizmjerno važno za život što se trudim da nikada ne zaboravim kada sudim o odlukama ljudi: Uspjeh ili neuspjeh čovjeka ne treba procjenjivati na osnovu ishoda (jer postoje stvari na koje ne može da utiče), već na osnovu informacija s kojima je raspolagao u trenutku kada je donosio odluku. Konkretnije, čovjek koji preživi igru ruskog ruleta nije heroj, već obični glupan, jer je imao 16.6 posto šansi da sebi puca u glavu. Ko bi normalan preuzeo takav rizik? Ponavljam, nema ništa herojsko u tome, bez obzira na pozitivan ishod.
Vrijeme je za Crnog labuda…
__________
* Broj interakcija = [n x (n-1) / 2].
Ideje imaju posljedice. 