U narednim sedmicama, želim da ispričam priču o čovjeku čija su djela ostavila najveći trag u mom životu i u mnogome oblikovala način na koji razmišljam o njemu. Biće ovo jedno dugo putovanje u tri dijela, ali se nadam da će vas barem jednim dijelom zadiviti kao što je i mene. Dobra vijest je što su dijelovi nezavisni, pa se mogu čitati odvojeno i po volji.
Nassim Nicholas Taleb je libansko-američki mislilac koji je kombinacija nekoliko stvari koje se inače rijetko sreću — matematičar, filozof i bivši berzanski trgovac. Uz to je kombinacija još nekoliko stvari koje se, s druge strane, često sreću — arogancije, sujete, ponosa i kratkog fitilja, to jeste, sve ono što u životu ne želim da budem. Ali sam vremenom naučio da ne poistovjećujem čovjeka sa njegovim djelima, tako da ovdje govorim samo o njegovim mislima i ničemu više. Ako ste prošle godine gledali The Last Dance, onda znate o čemu pričam. Michael Jordan nije najbolji čovjek koji je hodao ovom planetom, ali je zasigurno najbolji košarkaš svih vremena, tačka.
Nassimovo životno djelo nosi naziv Incerto i zapravo predstavlja seriju od pet knjiga koje sam ovo ljeto konačno završio: Fooled by Randomness, The Black Swan, The Bed of Procrustes, Antifragile i Skin in the Game. Knjige su, ukratko, o granicama našeg znanja i ulozi koju slučajnost, sreća i rizik imaju u našim životima. Dobro, možda na prvu ne zvuči toliko uzbudljivo, ali polako… Incerto sadrži više (životne) mudrosti od bilo čega što sam ikada pročitao.
Sam Taleb je jednom rekao da ne vrijedi čitati knjigu koju čovjek može sažeti u nekoliko redova (ili blogova), tako da nemam namjeru da to uopšte pokušam. Ne samo što se ne mogu sažeti, već iskreno nikada ne bih ni uspio u tome. Ali sam želio da prođem kroz svaku od njih i sa vama podijelim nekoliko stvari koje su u mom životu bile formativne. Ljepota njegovih misli je što su u mnogome kontraintuitivne, a kao što znate, autor ovog bloga apsolutno obožava kontraintuitivne stvari.
Pa hajde…
Antifragile
U farmakologiji postoji nešto što se zove hormeza — ideja prema kojoj je mala doza otrova zapravo korisna za organizam čineći ga snažnijim i otpornijim. S druge strane, mi uglavnom imamo potrebu za stabilnim životom, bez nepredviđenih okolnosti, boli, stresa i razočarenja, ne primjećujući da nas upravo te stvari čine jačim i spremnijim za sve ono što život čini životom. Ima u The Black Mirror jedna epizoda u kojoj majka odgaja kćerku tako što je štiti od svih negativnih stvari koje bi u životu mogla da čuje i vidi, čineći je na taj način istovremeno potpuno nespremnom za život. Da su antidepresivi postojali prije stotinu godina, neki od najvećih umjetničkih djela vjerovatno nikada ne bi nastali.
Antifragile je ideja prema kojoj su nam, s vremena na vrijeme, potrebni stresori i nedaće kako bi postali jači i spremniji za život. Jer — sve što je fragilno i bezvrijedno — vremenom nestane. U narodu, ovo je poznato kao ono što te ne ubije, to je ojača. Sa svakim vjetrom i savijanjem, drvo ujedno postaje fleksibilnije i otpornije. Dakle, u idealnom slučaju, smisao nedaća u životu nije samo da postanete otporni na njih, već jači nakon njih. To je antifragilnosti.
A stabilnost je varljiva, posebno jer izbjegavanjem manjih nedaća u životu, veliku nedaću čini vjerovatnijom i još razornijom. Nastojeći da čitav život izbjegnemo nesigurnost, nestabilnost, slučajnost, nemir, nered i općenito govoreći stresore, mi dugoročno sebi nanosimo štetu. To jeste, barem kada dolaze u određenoj mjeri. Ovo se krije iza ideje da je stalno gašenje šumskih požara dugoročno zapravo štetno. Mali šumski požari periodično očiste sistem od najzapaljivijih materijala, tako da ne dolazi do njihovog nagomilavanja. S druge strane, stalno i sistemsko gašenje svakog požara čini da se te materije nagomilavaju. Tako jedan period izgleda kao da su stvari postale sigurnije, sve dok ponovo ne bukne neki novi “stogodišnji” požar koji se ne da ugasiti.
Evo jedne banalne životne priče. Ja sam imao određeni period u životu kada sam skoro redovno izvrtao lijevi zglob što je vremenom dovelo do poprilično ozbiljnog zdravstvenog problema. Ovo je prestalo nakon što sam počeo da trčim i planiranim po neravnom terenu. Ta varijabilnost se ispostavila kao blagodat. Zaista, jedan od načina da ojačate zglob je da određeni period hodate po neravnom terenu, pod pretpostavkom da ga naravno ne izvrnete tada. Zglob zahvaljujući tom stresu postaje fleksibilniji i otporniji. Mislim da su prošle barem dvije godine otkako sam ga posjlednji put izvrnuo. Suprotno tome, možete da stavljate zavoj oko zgloba, što će stvorit samo privid stabilnosti. Jer, prvi put kada ga budete skinuli, možete biti sigurni da ćete ga na najmanji kamenčić izvrnuti. To je problem sa svim stvarima u životu koje vas ušuškaju.
Lindin efekat ili ljepota starog: U How I Met Your Mother, Barney ima jedno pravilo: Novo je uvijek bolje! Stručni naziv za to je neomania, i odražava našu opsesiju prema svemu onome što je novo. Autor ovog bloga je dugo vremena također patio od ovoga.
E Lindin efekat je upravo suprotna ideja prema kojoj su stare stvari u pravilu bolje. Zašto? Pa zato što je vrijeme u suštini najbolji poznavalac i sudac stvari. Sve što je preživjelo stotinama godina, mora da se dokazalo u raznim okolnostima i preživjelo razne krize. Mora da ima neku svrhu, možda skrivenu od našeg razuma i očiju, koju samo vrijeme može da vidi.
Efekat je dobio naziv po čuvenom Lindy’s restoranu u Manhattenu gdje su svoje vrijeme provodili pozorišni umjetnici uglavnom tračajući druge umjetnike. Između ostalog, otkrili su nepisano pravilo prema kojem predstava na Broadwayu koja traje već 100 dana, može da računa na dodatni životni vijek od 100 dana. Predstava koja se daje 200 dana, u prosjeku može da računa na još toliko. Ili, ako se neka knjiga koja je napisana prije 500 godina čita i danas, vrlo je vjerovatno da će se čitati i za 500 godina. Pjesma Bohemian Rhapsody je skoro pedeset godina stara i siguran sam da će se slušati i za 50 godina. Posjeduju neki kvalitet koji je imun da promjene ukusa, mode i tako dalje.
Dakle, za neke stvari u životu, godine su ljepota. To je suprotna logika u odnosu na životni vijek čovjeka: Stariji ljudi imaju kraći očekivani vijek od mladih ljudi. S nekim stvarima u životu, međutim, poput građevina, teorija, tehnologija i ideja, upravo je suprotno slučaj. Što su stariji, sve su prilike da će u prosjeku živjeti duže. Fizičar Richard Gott je kao dijete posjetio Velike piramide u Gizi (izgrađene prije najmanje pet hiljada godina) i Berlinski zid (tada tek 12 godina star) i ispravno predvidio da će prve nadživjeti drugi.
Hoće reći, ne treba zamijeniti nešto što se dokazalo već stotinama miliona godina s nečim novim, samo zato što je moderno. Ovoj ideji dugujem moju poniznost prema Majci Prirodi. Ukoliko u prirodi postoji nešto što ne razumijem, sve su prilike da ima smisla na neki dublji način koji prosto u ovom trenutku nisam u stanju da shvatim, a vjerovatno nikada i neću.
Šta ovo još znači u mom životu? Znači da puno više pažnje posvećujem mudrostima i savjetima starih ljudi. Znači da puno više pažnje poklanjam prijateljima koje imam već 20 godina, jer mogu da vjerujem da će biti i narednih 20. Znači da sve više vremena provodim čitajući stare romane, a ne posljednje svjetske bestsellere.
Via negativa: Ova spoznaja mi je značila kao rijetko šta u životu. Bila je istovremeno veliko otkriće i barem jednako velika utjeha, jer sam mrzio da ulažem vrijeme i trud u stvari (i ljude) za koje se ispostavi da nisu bile vrijedne. Međutim, u potrazi za onim što želimo u životu, svaki pokušaj i svaki greška na tom putu pružaju nemjerljivo važnu informaciju iz prostog razloga što znate gdje ne trebate da tražite. Shvatio sam da, skidajući sloj po sloj onoga što ne želim, dolazim korak bliže onome što sam zacrtao, hoće reći, znanje raste kroz oduzimanje.
Ilustracije radi, u svijetu postoje kompanije koje se bave pronalaskom potonulih brodova za koje se vjeruje da nose veliko blago i koje svoje vrijeme provode ispitujući dubine mora. Ukoliko provedu neko vrijeme ispitujući dio za koji se ispostavi da ne krije ništa, i to se smatra uspjehom iz prostog razloga što ih dovodi korak bliže konačnom pronalasku. To je to.
Dakle, i najvažnije, nekada u životu ne morate nužno da znate šta je to što tačno želite; dovoljno je da budete sigurni šta je to što definitivno ne želite. Jer, u životu nekad puno jasnije vidimo ono što je pogrešno, nego ono što je ispravno. Via negativa mi je pomogla da budem zahvalan na svim lošim ljudima koji su, na ovaj ili onaj način, prošli kroz moj život.
Iatrogenics i intervencionizam: U medicini postoji osnovni princip koji glasi primum non nocere — za početak, ne čini štetu. Problem je, međutim, što imamo tendenciju da vrednujemo ljude koji su za intervenciju. Puno je lakše zadiviti nekoga sa “vidi šta sam uradio za tebe”, nego “vidi šta sam izbjegao za tebe”.
Jedna priča iz medicine može da posluži kao dobra ilustracija: Naučnici su pratili grupu od 389. djece s hroničnim problemima grla. Doktori su procijenili da njih 174. treba odstraniti krajnike. Potom su ostalu djecu — njih 215 — odveli na pregled kod drugih doktora, koji su rekli da 99. njih treba operisati krajnike. I konačno, odveli su i ovih preostalih 116. kod trećih doktora koji su procijenili da 52. treba odstraniti krajnike. Iatrogenics predstavlja situaciju kada određena intervencija (ili liječenje) zapravo pravi veću štetu od koristi koju donosi.
Da iskoristim jedan Nassimov aforizam “farmaceutske kompanije su puno bolje u pronalasku bolesti koje odgovaraju trenutnim lijekovima, nego lijekova koje odgovaraju trenutnim bolestima.”
Poenta je sljedeća: Potražite barem dva odvojena mišljenja doktora prije nego se odlučite za bilo koji korak. Ako vam barem jedan od njih kaže da sačekate, poslušajte ga. Tijelo je puno otpornije nego što mislimo. Izbjegavajte lijekove i operacije ukoliko ste umjereno bolesni, ali ih itekako koristite u ekstremnim situacijama kada potencijalna korist u mnogome nadmašuje potencijalnu štetu.
Nelinearnost: Nemoguće je procijeniti kako funkcioniše cjelina nečega, tako što razumijete kako funkcionišu njeni pojedini dijelovi, što je upravo nešto što toliko često u životu pokušavamo. To je posljedice nelinearnog efekta jedne linearne sile.
Zamislite da pokušavate za napravite dvorac od pijeska tako šta slažete zrno po crno pijeska. S vremenom, još jedno zrno pijeska će opteretiti konstrukciju i dovesti do njegovog raspada. Možete reći da je jedno obično zrno dovelo do urušavanja čitavog dvorca (ili poznata kap koja je prelila čašu). To je život i to zapravo simbolizira naziv ovog bloga. Imat ću još nešto reći o ovome kada idući put budem govorio o složenim sistemima. Tačnije, Nassim će imati reći.
Još dva primjera koja lijepo ocrtavaju logiku nelinearnosti: U rabinskoj literaturi postoji legenda o kralju koji se naljutio na svog sina i zarekao da će ga zdrobiti velikim kamenom. Nakon što se smirio, shvatio je da ima problem, jer kralj koji prekrši svoju zakletvu nije dostojan vladavine. Njegovi mudraci su pronašli rješenje i predložiti kralju da veliki kamen pretvori u male kamečiće i njima gađa sina. Veliki kamen i hiljadu kamenčića jednake težine nisu jedno te isto. Jednako tako, šteta ukoliko s 50 kilometara na sat uradite autom u zid je puno veća, nego ako udarite deset puta s 5 kilometara na sat. To je ključ nelineranosti i život ih je pun — ukoliko udvostručite dozu nečega, šeta (ili korist) može biti i više nego duplo veća (ili duplo manja) od toga.
Ovo je ujedno i problem kada društvene probleme pokušavate prikazati (i riješiti) kroz linearne regresije i zašto između ostalo mrzim matematizaciju života.
Ali dosta za ovaj put. I previše… Idući put, Fooled by Randomness i Skin in the Game.
Ideje imaju posljedice. 