O sreći (I)

Posljednjih mjeseci sam, onako neobavezno i dobrovoljno, slušao predmet Happiness koji je predavao Paul Dolan, ujedno i šef Katedre za psihologiju. 

Paul je jedan od vodećih ljudi u svijetu kada je u pitanju istraživanje sreće, autentičan i poprilično kul tip. Uvijek ponosan i spreman da vas podsjeti na njegovo skromno radničko porijeklo, jedna od užih specijalnosti mu je nezasito korištenje riječi fuck. Kaže da su neke studije pokazale da studenti više pažnje poklanjaju profesorima koji psuju i da ih takvo okruženje ohrabruje da slobodnije iznose svoje mišljenje. 

Kako god, želio sam da podijelim neke od najzanimljivijih stvari koje sam čuo i pročitao posljednjih mjeseci.  Ne želim da zvučim kao life coach, ne daj mi Bože, instagram i linkedin su puni toga, već je stvarno bilo par stvari koje su me dirnule i koje sam želio da zapišem. Tekst je na kraju ispao poprilično dug, pa sam ga odlučio podijeliti na dva dijela. Kao što rekoh negdje na početku, želja mi je da ljudi čitaju ovo i da to rade sa lakoćom. 

Za početak samo jedna napomena. Istraživanje sreće je jedna od onih stvari u životu u kojima nikada ne možete doprijeti do konačne istine. To je zapravo generalni problem sa svim društvenim naukama. Pošto je život misterija, neke stvari prosto nikada nećemo biti u stanju spoznati do kraja. Dakle, ne postoji magični recept sreće, ali nakon par decenija i bezbroj naučnih radova, znamo šta ljude uglavnom čini sretnim, a šta ne. Ovo su neke od njih. 

Nije sreća, para puna vreća

Za početak, nekoliko očitih, ali često zaboravljenih stvari: Stvari koje najviše utiču na našu sreću su drušvene, a ne materijalne prirode. Najveći pojedinačni uticaj na sreću imaju zdravlje i međuljudski odnosi — porodične i ljubavne veze, prijatelji, odnos sa susjedima itd. 

Novac je nešto što ljudima pada na pamet kao iduća stvar, pa hajde da pričamo o tome. Jedan od heroja mog odrastanja, Marko Šelić Marčelo je jednom napisao kako nije sva sreća u parama, ali da dosta nesreće u životu dolazi od neimanja para. I bio je naravno u pravu — ako gledate istraživanja, neki od najmizernijih ljudi na svijetu su ujedno ljudi koji nemaju para. Bogati ljudi su u prosjeku sretniji od siromašnih i tu nema ništa posebno iznenađujuće. 

Međutim, ono što je važno je da odnos između novca i sreće nije linearan. To jeste, sa rastom dohotka raste i sreća, ali poslije nekog nivoa taj efekat skoro u potpunosti nestane. Dakle, kada nemate skoro nikakvih prihoda i počnete zarađivati prosječnu platu, bezbeli ćete biti neuporedivo sretniji. Ali jednom kada zadovoljite osnovne potrebe, bilo koji rast vam neće značajno pomoći da budete sretniji. Jedan od razloga je što počnete da otkrivate da vam apetiti rastu i da vam je potrebno sve više da biste bili sretni. Uskoro ću reći i malo više o tome. 

Povezanost s ljudima, s druge strane, ima blag uticaj u kratkom, ali značajan uticaj na sreću u dugom roku. Ako malo razmislite o tome, neki od najljepših opisa života poslije smrti govore o ponovnom ujedinjenju sa voljenim ljudima. Nije mi poznata nijedna religija koja ljude tješi time da će ih na drugom svijetu čekati sve njihove stvari. Ali sve u pravilu govore o tome kako ćemo ponovo sresti izgubljene ljude. 

Ovo je važno, jer ljudi biraju da rade na poslovima koji donose najviše novca, misleći da će ih to ispuniti. U Happy Ever After: Escaping The Myth of The Perfect Life, Paul govori o tome da su neke od najuspješnijih profesija na svijetu ujedno okupljališta najnesretnijih ljudi koje ćete ikada sresti. Nije još uvijek u potpunosti jasno da li takvi poslovi prosto privlače nesretne ljude, ali ono što je jasno je da su mnogi poslovi koji uživaju visok status, ujedno i oni na kojim ljudi provode najviše vremena. U Japanu postoji riječ karōshi koja doslovno znači smrt od prekomjernog rada.

Kao što rekoh, ovo je sve manje-više poznato, ali sada nešto zanimljivije. Da li su bogate zemlje sretnije od siromašnih? I da li zemlje koje vremenom postaju bogatije, ujedno  postaju i sretnije? Možda će vas iznenaditi, ali odgovor na oba pitanja je ne i i ova spoznaja je još od 1974. poznata kao Easterlin paradox.* 

Nekoliko je razloga za ovo: Jedan je činjenica da sa većim dohotkom vjerovatno radite više, imate manje vremena za porodicu i prijatelje, više stresa i odgovornost. Drugi se tiče želja koje počinju da rastu, tako što odjednom otkrijete da su vam ‘potrebne’ stvari za koje ranije nikada niste ni slutili da biste ih željeli. Veliki broj naših potreba nije urođen, već je oblikovan od strane društva.

Ali najbolje objašnjenje zapravo ima veze sa referentnom tačkom tj. okruženjem sa kojim se upoređujete. Vrlo često u životu, pa tako i u ekonomiji, ono što je važno je vaš relativni, a ne apsolutni položaj. Da li ste najviša osoba u prostoriji ne zavisi od toga koliko ste visoki, već koliko su ljudi oko vas visoki. Ovo je jedan od razloga zašto su Facebook i Instagram tako pogubni za sreću. 

Konkretnije, bogati Austrijanac je u prosjeku sretniji od svog siromašnijeg sugrađanina, isto kao što je bogati Hrvat sretniji od svog siromašnijeg sugrađanina. Ali siromašni Austrijanac u prosjeku nije nužno sretniji od siromašnog Hrvata, iako ima veći dohotak od njega i sebi može da priušti neuporedivo više stvari. Stvar je prosto o tome što se Austrijanac upoređuje sa ljudima iz svog okruženja, a ne sa Hrvatima. Još važnije od toga, novac je jedna od onih stvari u životu u kojima se uvijek upoređujemo naviše, nikada naniže. Ovo je na primjer jedan od razloga zašto nažalost ne pomaže kada našim ljudima kažete da bi trebali da budu sretni, jer neki ljudi u Africi nemaju krov nad glavom i šta da jedu. Nažalost ili na sreću, mi ne funkcionišemo baš tako. 

Slično je i sa razlogom zašto društva koja vremenom postaju bogatija ujedno i ne postaju sretnija. Ako nam u narednih pet godina plata svima poraste za 20 posto, u prosjeku nećemo biti sretniji, prosto jer je naš relativni položaj u društvu ostao isti. Dakle, da ponovim, dosta nesreće u životu dolazi od neimanja para, ali sva sreća definitivno nije u parama.

Ovo je taman lijep uvod za idući dio, a tiče se katastrofe upoređivanja sa drugima. 

Poređenje, majka nesreće 

Ako vas zanima trajni recept nesreće u životu, onda se konstantno upoređujte sa drugima. Istina, poređenje nekada ima značajnu ulogu, jer nas tjera da idemo naprijed i budemo bolja verzija sebe, ali je to izuzetak, a ne pravilo. 

Jordan Peterson spada u red onih intektualaca koje ne volim, ponajviše jer ne cijenim arogantne naučnike i ljude koji društvenim pojavama pristupaju sa prividom objektivne istine što nije ništa drugo do budalaština. Kako god, u 12 Rules for Life: An Antidote to Chaos ima jedan divan savjet koji glasi ovako: Upoređujte se sa osobom koja ste bila jučer, a ne sa nekim drugim danas. Način na koji se u pravilu upoređujemo sa drugim ljudima izgleda ovako: Izaberemo jednu stvar koju druga osoba ima, a mi nemamo. Potom značaj te jedne stvari preuveličamo izvan svih objektivnih proporcija, tako da ispada da je to jedina stvar koja vrijedi u životu. Nevažno što imate posao koji vam daje svrhu, ljude koji vas vole i dobro zdravlje, fokusirate se na ugled koji biste željeli, a nemate, i sve vam drugo izgleda beznačajno. 

Sreća je nažalost često više stvar percepcije nego realnosti, ali bih htio da vam pokažem kako komično poređenje nekada može da izgleda. Sara Solnick i David Hemenwey su kroz niz genijalnih pitanja pokazali značaj relativnog položaja koje čovjek zauzima u društvu:** 

Šta biste radije?

A: Da godišnje zarađujete $50.000, dok drugi zarađuju $25.000. 

B: Da godišnje zarađujete $100.000, dok drugi zarađuju $200.000. 

Iako je slučaj B očito bolji po vas i društvo, oko pola ljudi bi radije izabrali slučaj A. Slične studije su ponovljenje bezbroj puta. Ljudi bi radije živjeli u stanu od 80 kvadrata, dok god drugi žive u stanu od 60 kvadrata, nego u stanu od 100 kvadrata, ako drugi borave u 120. Ljudi su sretniji kada čuju da su ostvarili loš učinak, dok su svi ostali ostvarili užasan, nego kada čuju da su ostvarili dobar učinak, ako su svi ostali ostvarili vrhunski i tako dalje, i tako dalje… 

Jedno fascinantno istraživanje iz Kanade je pokazalo da su susjedi čiji je komšija dobio na lotu puno skloniji da proglase bankrot. Da iskoristim čuvene riječi iz Fight Cluba ‘we buy things we don’t need, with money we don’t have, to impress people we don’t like.’

A kada smo već kod kupovine, i tu ću završiti ovu sedmicu, onda imajte na umu ovo: Jedan popriličan broj istraživanja je pokazao da su ljudi dugoročno puno zadovoljniji životom ukoliko kupuju iskustva umjesto stvari.*** U iskustva se na primjer ubrajaju putovanja, odlazak na koncert ili predstavu. Iako granicu nekada nije moguće savršeno odrediti (knjiga je ujedno materijalno dobro, ali i potencijalno iskustvo), psihološki procesi koje kupovina iskustava izaziva su različiti. 

Ne želim da davim razlozima, ali neki od najvažnijih su trajnost, povezanost i jedinstvenost. Za razliku od materijalnih dobara, iskustva ostaju zauvijek sa vama i iz njih možete crpiti trajnu sreću i inspiraciju. Drugo, iskustva nam u pravilu pomažu da se čvršće i dublje povežemo sa ljudima. I konačno, sva iskustva su jedinstvena, a time i teže međusobno uporediva. To je važno, jer kao što rekoh prethodno, poređenje je majka nezadovoljstva. Ima stvarno nešto u onoj rečenici da je svaka osoba ukupan zbir iskustava tokom života. 

Eto, sada je stvarno dosta. Za iduću sedmicu ostavljam razloge zašto nekada ličimo na hrčka; zašto je kriza srednjih godina stvarna i bolna, ali sa sretnim završetkom; zašto su ljudi koji se zadovoljavaju sa dovoljno dobrim stvarima u pravilu sretniji od onih koji uvijek žele najbolje; i zašto sreća vrlo često nije pod našom kontrolom. 

Zbog lošeg iskustva sa filmskom industrijom mi vjerovatno nećete vjerovati kada ovo kažem, ali drugi dio je bolji od prvog. 

__________

[*] Easterlin, R. A. (1974). Does economic growth improve the human lot? Some empirical evidence. Nations and Households in Economic Growth, 89-125

[**] Solnick, S. J., & Hemenway, D. (1998). Is more always better?: A survey on positional concerns. Journal of Economic Behavior & Organization, 37(3), 373-383.

[***] Gilovich, T., Kumar, A., & Jampol, L. (2015). A wonderful life: Experiential consumption and the pursuit of happiness. Journal of Consumer Psychology, 25(1), 152-165. 

Također, kao odgovor autora na polemiku u vezi svega ovoga: 

Gilovich, T., Kumar, A., & Jampol, L. (2015). The beach, the bikini, and the Best Buy: Replies to Dunn and Weidman, and to Schmitt, Brakus, and Zarantonello. Journal of Consumer Psychology, 25(1), 179-184.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s