O sreći (II)

Adaptacija i hrčak 

Predviđanje našeg budućeg emotivnog stanja je jedna od onih stvari u životu u kojoj smo nevjerovatno loši, iako toga uglavnom nismo svjesni. Kada bi vas neko danas pitao da procijenite kako bi neki hipotetički događaj uticao na vašu buduću sreću, sve su prilike da biste ga grubo precijenili. Ono što zaista osjetimo jednom kada se te stvari dese nema baš pretjerane veze sa onim što smo prethodno očeivali. 

Evo jednog naučnog oktrića koji mi, kako ga pišem, djeluje jednako nevjerovatno kao i kada sam ga prvi put pročitao: Godinu dana nakon što dobiju na lotu, ili postanu paraplegičari, ljudi se vraćaju na isti nivo sreće kakav su imali prije tih događaja. Nedugo nakon sretnog dobitka ili tragične nesreće, ljudi su naravno dosta sretniji (odnosno nesretniji), ali se poslije nekog vremena vrate u isto emotivno stanje u kakvom ste bili prije toga.

Na sreću, ili na žalost, mi imamo nevjerovatnu sposobnost prilagođavanja na sve što nam život pruži. Na sreću, jer smo puno otporniji na razne tragedije. Na žalost, jer nam i sve lijepe stvari budu prolazne. 

Ovo je jedan od razlog zašto se često nalazimo u nečemu što se u psihologiji zove hedonic treadmill. Metaforički, zamislite hrčka koji trči u onom točku, ali zapravo sve vrijeme stoji u mjestu. E tako vrlo često i mi trčimo za parama, ugledom i lajkovima misleći da će nas učiniti sretnim, dok se u stvarnosti nažalost ništa od toga ne dešava. Na momente možda i stvarno djeluje da su vas ove stvari usrećile, ali već brzo počinju da blijede. Zašto? Pa zato što će uvijek biti neko ko je brži i bolji od vas, što postaje vaša nova referentna tačka upoređivanja i što vam ne da mira. Kao što je napisao George Bernard Shaw ‘postoje dvije tragedije u životu: jedna je kada izgubite ono što najviše želite, a druga je kada upravo to dobijete.’

Sve što hoću da kažem je ovo: Ukoliko ne nađete ono što vas zaista čini sretnim, sve što ćete osjetiti ganjajući pogrešne stvari u životu su umor, praznina, a vjerovatno i depresija. Što reče jedan očito umni novinar ‘samo se u ekonomiji neprestana ekspanzija smatra vrlinom. U biologiji, ona se zove rak.’

Biti zadovoljan dovoljno dobrim

Ovo je jedan od najdražih naučnih članaka koje sam ikada pročitao, posebno jer je ova priča pomalo i lična.* Tiče se razlike između dvaju skupina ljudi, takozvanih maximisera i satisficera. Pošto riječ satisficer ne postoji kao prevod u našem jeziku, ove pojmove ću nastaviti koristiti na engleskom. 

Maximisers su ljudi koji uvijek teže najboljem, najdaljem, najbržem, najjačem itd. Satisficers, s druge strane, su ljudi koji imaju neki prag prihvatljivosti. Dakle, ne teže najboljoj mogućoj opciji, već dovoljno dobroj opciji. Jednom kada je nađu, nemaju potrebu da traže dalje i to je to. 

Barry Schwartz i društvo su pokazali da su, u poređenju sa satisficerima, maximiseri manje zadovoljni životom, nesretniji, pesimističniji i skloniji depresiji, te da imaju manji nivo poštovanja prema sebi. Za ovo postoje prvenstveno dva razloga: Prvi se tiče žaljenja, a drugi upoređivanja. 

Prvo, da biste ostvarili maksimalni/najbolji učinak u životu, očito je potrebno da upoređujete što više stvari, jer tek onda možete biti naizgled sigurni da ste izabrali ono najbolje. Na primjer, ukoliko ste maximiser i želite da nađete hotel za odmor, to znači da morate prelistati bezbroj opcija da biste našli onaj najbolji — sa najljepšom sobom, najljepšim pogledom, najboljom hranom, lokacijom, i naravno cijenom. Međutim, najbolji hotel vjerovatno nikada neće biti najbolji u svakom pogledu. Možda je neki drugi ipak imao malo ljepši bazen, veći bar i tako dalje. Ukratko, što je veći broj opcija koje razmatrate, to je i veći strah da na kraju niste izabrali onaj najbolji, a to vas u konačnosti čini nezadovoljnim. Satisficer,s druge strane, prelista nekoliko hotela, nađe onaj koji je dovoljno dobar, i ne razbija glavu oko ostalih 50 mogućnosti.

A što se tiče upoređivanja, maximisers su više zabrinuti za relativni položaj koji zauzimaju i trpe svu bol od upoređivanja sa ljudima naviše, dok ne crpe nikakvo zadovoljstvo iz činjenice da su bolji od nekih ljudi.

I sada ultimativni punch line. Baš zato što uvijek streme najboljem, maximisersi objektivno gledajući na kraju zaista i ostvare bolji ishod i veći uspjeh, ali je problem što to subjektivno ne osjećaju, ne vide i što nikada ne mogu da uživaju u tome. Zar to nije tragično? U očima drugih ste toliko toga ostvarili, ali u sebi i dalje osjećate prazninu. 

Ovo je najiskrenije što ću možda ikada biti na ovom blogu… Ja sam neko ko je tokom života imao duže i intenzivne epizode depresije. Jedan od razloga zašto su te epizode prošle je što sam nekada u posljednjih par godina, sasvim spontano i mimo svoje volje, prešao put od maximisera do satisficera. Ne znam kako, ali osjećam neopisivo olakšanje. 

Veliko U sreće 

Thomas Cole – The Voyage of Life: Old Age (1842)

Ovo je pomalo oteržnjujuće poglavnje, ali sa sretnim završetkom. Prije dvije godine, američki novinar Jonathan Rauch je napisao knjigu The Happiness Curve: Why Life Gets Better After Midlife. Knjiga predstavlja sažetak decenija naučnog rada o takozvanoj funkciji sreće koja pokazuje odnos između godina i ličnog zadovoljstva. Ona izgleda ovako:

Ono što vidite je da sa godinama ljudi u prosjeku postaju manje sretni, da bi potom, u poznoj dobi proživjeli možda najljepše godine života.

Da budem potpuno jasan, ovo nije neizbježno, već postoji tendencija. Život svakog od nas ne mora izgledati ovako, ali u prosjeku hoće. Kao što možete da vidite, najnesretnije godine čovjekovog života su negdje oko 45. do 50. To je zapravo ono što zovemo krizom srednjih godina, s tim da je riječ kriza pogrešan opis onoga što se u stvarnosti dešava, budući da kriza implicira nešto iznenadno i relativno kratokotrajno. Ovdje se međutim radi o nečemu postepenom, dugotrajnom i dubokom. Kako god, srednje godine su u prosjeku najnemirnije, najstresnije i najnesretnije u čovjekovom životu. Ljudi ne pate baš od depresije, već od hroničnog nezadovoljstva. Kriza srednjih godina je puno više od memova sportskih automobila, rejbanki i zalizane kose. 

Zašto se sve ovo dešava? Kao što možete da pretpostavite, ne znamo tačno, ali jedan dio priče ima veze sa žaljenjem i očekivanjima. Sa dolaskom srednjih godina počinjete da osjećate posebnu žal zbog svih propuštenih prilika u životu. Kada ste mladi, propuštene prilike ne bole toliko, jer još uvijek mislite da ima vremena za sve. Ali s vremenom shvatate da su mnogi vozovi nažlost zauvijek prošli. Pored toga, nažalost postajete i vrlo pesimisitični glede budućnosti. Dakle, ne samo što ste razočarani prošlošću, već imate sve manje nade u budućnost.

Drugi dio priče zasigurno ima veze sa biologijom i genima. Da nema, isti ovaj obrazac ne bismo uočavali u svim dijelovima svijeta i u svakoj generaciji. Ovo u suštini znači da možete da osjećate duboko nezadovoljstvo, čak i ako objektivno nemate razloga za to. Ovo je važno, jer ljudi koji vjeruju da objektivno imaju sve u životu, počnu da osjećaju stid i nelagodu zbog svoje nesreće, zbog čege se samo još više povuku i još dublje potonu. Stalo mi je da ovo naglasim, posebno ako se neko od vas nalazi u ovoj životnoj dobi. Ako osjećate da ste nesretni, a ne možete da nađete razloge zašto, onda znajte da su vaše emocije normalne i opravdane i da možete biti nesretni ni zbog čega. 

I onda se nešto desi… Kako nastavite da starite i kada to budete najmanje očekivali u prosjeku ćete ući u najsretnije, najzadovoljnije i najmirnije godine svog života. 

Opet, nije u potpunosti jasno zašto se to desi, ali ima puno veze sa tim što čovjek postaje mudriji, mirniji i emocionalno stabilniji. Ljudi počnu prihvatati da neke stvari nisu pod njihovom kontrolom, što je valjda vrlo oslobađajući osjećaj i sa sobom nosi manje stresa i kajanja. Pored toga, ljudi postaju obazriviji prema sitnicama, ne ganjaju pogrešne stvari i vrijeme posvećuju onome što je zaista vrijedno. Riječima autora, očekujete manje, a cijenite više.

Jedan tim istraživača je okupio ljude različite dobi i pitao ih s kim bi željeli provesti 30 minuta svog slobodnog vremana (i) sa autorom knjige koju vole; sa članom porodice/bliskim prijateljem; ili (iii) sa osobom koju su nedavno upoznali i sa kojom imaju puno toga zajedničkog. Mlađi ljudi su skoro jednako birali iz sve tri kategorije, dok su stariji ljudi uglavnom birali porodicu i bliske prijatelje. Onda su ljudima rekli da zamisle kako imaju samo 30 minuta prije nego što presele na drugi kraj države i postavili im isto pitanje. Ovaj put su i mlađi i stariji imali isti ogovor — vrijeme bi proveli sa rodbinom i prijateljima. Eto, to je to. 

Krojači svoje sudbine?

Svako od nas želi vjerovati da ima kontrolu nad svojim životom i da smo krojači svoje sreće. To je dobro, jer ljudi koji ne osjećaju da upravljaju svojim životom dokazano imaju manji nivo motivacije, više stresa i veću sklonost ka raznim mentalnim bolestima. U isto vrijeme — a sa ovim se teško mirimo — činjenica je da mnoge stvari u životu jednostavno ne zavise od nas. Ovdje prije svega mislim na gene, okruženje i sretne okolnosti. 

Za početak, naša sreća u velikoj mjeri zavisi od takozvanih pet velikih dimenzija ličnosti na osnovu kojih se dijelimo, a koje su u velikoj mjeri naslijeđene od naših roditelja. Nadalje, geni igraju nevjerovatno veliku ulogu kada je u pitanju naš akademskih uspjeh, što opet određuje mnoge druge stvari u životu. 

Okruženje također ne možemo da biramo, barem kao mali, a ima potencijal da nas prati čitavog života. Na primjer, telomere predstavljaju zaštitne kapice na krajevima naših hromosoma i odgovorne su za zdravlje naših ćeija. Što su telomere kraće, to smo podložniji raznim bolestima. Pokazalo se da su telomere djece koja rastu u nestabilnom okruženju skoro duplo kraće od one koja rastu u toplom domu punom ljubavi.

Zaista, kuća i okruženje iz kojih dolazite imaju nevjerovatan uticaj na sve vaše buduće korake. Ako ste rođeni kao član porodice koja spada u najsiromašnijih deset posto stanovništva, vjerovatnoća da ćete život završiti među deset posto najbogatijih je statistički jednaka vjerovatnoći da će otac koji je visok 1.70m, imati sina visokog 1.85m. Dakle, može se desiti i na svu sreću se dešava, ali neizmjerno rijetko. 

Daću samo još jedan razlog zašto je siromaštvo tako podmuklo: Svako od nas ima ograničen kognitivni kapacitet, što znači da ne možete dnevno donijeti hiljadu odluka sa istim nivoom koncentracije i posvećenosti. To je ona situacija kada vas neko smori sa hiljadu gluposti, pa poslije nekog vremena kažete “ma radi šta hoćeš, boli me briga”. Sada, pokazalo se da ljudi koji brinu o tome kako da sastave kraj s krajem ostvaruju lošije rezultate na testovima inteligencije, nego kada imaju neki period bez finansijskih poteškoća. Ako dnevno brinete kako da prehranite porodicu, platite račune i pružite djeci pristojan život, onda se toliko iscrpite da niste u stanju da im posvetite kvalitetno vrijeme. A to je nedostatak koji dijete prati do kraja života. 

Ono što nipošto ne želim reći sa ovim je da vlastitim trudom i radom ne možete ostvariti sve što želite u životu. Apsolutno vjerujem da možete. Tek, ako geni i okruženje rade protiv nas, bitka će biti duga i teška. 

I konačno, za sve u životu je potrebna doza sreće, pa tako i za sreću. Nekada se stvari jednostavno poklope, nekada nažalost i ne. U našem narodu bi se reklo ‘nije bilo suđeno’. To je nažalost tako, ali postoji jedna stvar koju ipak imate pod kotrolom i ne poznajem nikoga ko je to ljepše opisao od Leonarda Mlodinowa u The Drunkard’s Walk: Možete tri puta baciti novčić u zrak i da sva tri puta bude pismo. Ako ste očekivali glavu, to je jednostavno peh. Ali ono što ne može da se desi u životu je da trideset puta bacite novčić, a da trideset puta bude pismo.** To jeste, mi ne utičemo na to hoće li bit pismo ili glava, ali imamo neki uticaj na to koliko će se puta baciti novčić. Hoće reći, sreću nekada stvarno možete isprovocirati ukoliko ste dovoljno uporni.

Za kraj, ovo je jedna od Paulovih najvažnijih poruka poslije decenija naučnog rada. U svakom društvu postoje određeni narativi o tome kako biste trebali živjeti život da biste bili sretni. Bili biste iznenađeni brojem ljudi koji kaže da bi uradili nešto da bi ispunili očekivanja okoline, čak iako ih to čini nesretnim. Ako razmislite malo, to je dosta tužna priča. 

Život je isuviše kratak ga biste ganjali pogrešne stvari i tako poseban da biste ikada imali potrebu da ga upoređujete sa bilo čim. U ova vremena, više nego ikada prije, želim vam da nađete ono što vas iskreno ispunjava i ono što svemu što radite daje smisao.

Vale. 

__________

[*] Schwartz, B., Ward, A., Monterosso, J., Lyubomirsky, S., White, K., & Lehman, D. R. (2002). Maximizing versus satisficing: Happiness is a matter of choice. Journal of Personality and Social Psychology, 83(5), 1178-1197.

[**] Vjerovatnoća da će nakon tri bacanja, nočić sva tri puta pasti na pismo je 12.5%. Rijetko, ali definitivno moguće. S druge strane, vjerovatnoća da ćete sa trideset bacnja, trideset puta baciti pismo je 0.0000000931% — računajte nemoguće. 

Prijavi se
Obavijest o
guest

2 Komentara
Najstariji
Najnoviji S najviše glasova
Linijski komentari
Vidi sve komentare
trackback

[…] i svaki naredni post u pravilu imao više pregleda od prethodnog. Kako god, tekst o C. i drugi dio o sreći su najčitaniji tekstovi koje sam napisao. Od prvih tekstova koje sam pisao, Nepodnošljiva logika […]

Natali
Natali
3 years ago

divno..kolega 😉
Nije ni bitno zanimanje..al definitivno kolega
Svako dobro i samo nastavite s pisanjem!
Pozdrav, Natali

Add Your Heading Text Here