Katalog emocija

Srce je more,

jezik je obala.

Čega god ima u moru,

biće izbačeno na obalu.

— Dželaludin Rumi

Mislim da sam na početku to radio češće i nisam siguran zašto sam tačno prestao, ali sam u nekom trenutku odlučio da više ne dajem prikaze pojedinih knjiga. Kako god i na sreću, pod ruku nam s vremena na vrijeme dođe knjiga koju jednostavno poželimo da podijelimo sa svijetom. Jedna od njih je Atlas srca od Brené Brown, a ovo je njena priča.

Tokom godina, Brené je od nekoliko hiljada ljudi tražila da na papir napišu sve emocije koje su u stanju da prepoznaju i imenuju onog trenutka kada ih osjete.

Šta mislite koliko se emocija ljudi u prosjeku sjete?

Tri.

I to najčešće ovih: sreće, tuge i ljutnje.

Naši životi su toliko bogati i dnevno smo preplavljeni s tolikim brojem različitih emocija, ali smo na kraju u stanju da imenujemo tek nekolicinu?!

Možda vam ovo izgleda beznačajno, ali nije, jer nam pravilno označavanje emocija koje osjećamo pomaže da ih lakše prepoznamo, razumijemo, podijelimo s drugima, a na kraju krajeva i da izađemo na kraj s njima. Riječima Ludwiga Wittgensteina, granice našeg jezika ujedno znače i granice našeg svijeta. 

Postoji zapravo teorija prema kojoj jezik oblikuje naša iskustva na način da su društva koja imaju više riječi (ili precizniju riječ) za određenu emociju u stanju da je navodno dožive potpunije. To je fascinantno, posebno ukoliko imate na umu koliko je zapravo siromašan naš jezik. Mi, na primjer, u našem jeziku nemamo riječ za awe (više o tome u jednom od budućih zapisa), ili bittersweet. Također nemamo ništa slično onome što je na njemačkom Weltschmerz, na danskom Hygge ili portugalskom saudade. Pa ipak imamo neke svoje bisere. Ja, na primjer, nikada nisam uspio da prijateljima iz svijeta objasnim osjećaj meraka, rahatluka i srkleta. Dakle, pošto Nijemci, na primjer, nemaju riječ za rahatluk, nisam siguran da li su uopšte u stanju da ga osjete jednako kao i mi.

Kako god, Atlas srca daje prikaz 87 različitih emocija i ima za cilj da nam pomogne da ljepše i lakše putujemo kroz život. Istina, neke od njih nisu baš čiste emocije, već više razna iskustva koja doduše dovode do posebnih emocija.

Izdvojio sam ispod nekoliko njih, ne zato što su nam nepoznate, već zato što mislim da su posebno važne, zapostavljene i zbog stvari koje se zapravo kriju iza njih.

Zbunjenost

Kao i sve nelagodne emocije od kojih nastojimo da pobjegnemo, zbunjenost je zapravo neizmjerno važna ukoliko nam je stalo do toga da učimo i otkrivamo nešto novo. Ona od nas traži da zastanemo, pažljivo promislimo i da na kraju priznamo sebi da nismo nužno u pravu. U današnjem svijetu, to je neizmjerno hrabar čin. Ljudi koji idu u teretanu znaju da bez boli nema ni mišića. Slično je i s našim mozgom. Usvajanje nečega novog dolazi po cijeni određene nelagode, dakle nije nešto od čega treba bježati.

Međutim, istina je da postoji nešto kao optimalna zbunjenost ili poželjna težina, a označava onu granicu nakon koje prevelika zbunjenost može dovesti do frustracije i konačno do odustajanja. Tu granicu svako treba za sebe pronaći, ali sve prilike su da je puno viša nego što nam nekada djeluje.

Radoznalost

Radoznalost je put istraživanja i učenja. Ukratko, predstavlja osjećaj da smo lišeni nečega i da postoji jaz između onoga što znamo i onoga što nam je zanimljivo. Ona označava želju da saznamo nešto novo i iskreno zadovoljstvo kada taj jaz premostimo. Međutim, birajući da budemo radoznali, mi također biramo da budemo ranjivi budući da se predajemo neizvjesnosti. Radoznalost od nas traži da postavljamo pitanja, da priznamo da nešto ne znamo, a potencijalno i da otkrijemo nešto što će nam stvoriti nelagodu. Baš kao i zbunjenost, ona je danas postala neizmjerno rijedak i hrabar čin.

Za iskrenu radoznalost nam je, međutim, potreban barem neki nivo znanja i svijesti o nečemu. To je zapravo, kada razmislim, jedna od vodilja velike većine tekstova. Da ljude izloži novim idejama i predstavi neke osnovne informacije koje potom izazivaju želju za istraživanjem.

Kajanje

Razlika između osjećaja razočaranosti i kajanja je taj što za razliku od razočaranosti, kod kajanja vjerujemo da je ishod bio pod našom kontrolom.

Postoje ljudi koji nastoje da žive tako da nikada ni za čim ne žale, ali to je tako osiromašen život. Jer život bez kajanja znači da vjerujemo da nemamo šta da naučimo, ispravimo i budemo hrabriji s našim životima.

Kako god, istraživanja su pokazala da velika većina kajanja koju osjećamo kroz život spada u jednu od sljedećih šest kategorija: obrazovanje, karijera, ljubav, roditeljstvo, slobodno vrijeme i samopoboljšanje. Dugogodišnja istraživanja Brené Brown su također otkrila jednu dodatnu koja ljude značajno muči — žaljenje zbog propuštenih prilika da iskažemo dobrotu, uključujući i onu prema nama samima.

Istraživanja pokazuju da se u kratkom roku više kajemo zbog stvari koje smo učinili. Kasnije u životu, međutim, kada gledamo nazad na njega više se kajemo zbog stvari koje nismo; kajemo se zbog svih tih propuštenih prilika.

Sažaljenje

Žaliti nekoga može izgledati kao plemenit čin, ali je upravo daleko od toga. Može se činiti kao suosjećanje, ili empatija, ali nema nikakve veze s njima. Sažaljenje se sastoji od četiri stvari. Uvjerenje da je osoba koja pati inferiorna; reakciju koja se zapravo fokusira samo na nas, bez iskrene želje da pružimo pomoć; želju da zadržimo emotivnu distancu i izbjegavanje da dijelimo bol druge osobe.

Sjetite se ovoga idući put kada za nekoga kažete “jao, baš mi ga/je žao.”

Ranjivost

Mi smo bića koje s jedne strane privlače autentični i nesavršeni ljudi, dok s druge strane bježimo od vlastitih nesavršenosti i toga da se ljudima prikažemo baš takvi kakvi jesmo. Iako se tretira kao slabost, ranjivost je možda najveća mjera hrabrosti. U svijetu prividnog savršenstva i neprestanog dokazivanja koje koristimo kao štit ega i osjećaja, pravo je zajebano stati pred ljude u trenucima kada smo ranjivi i kada ne možemo kontrolisati ishod. Ali baš to je ono što nas na kraju povezuje s ljudima.

Ranjivost je, mislim, također mjera iskrenog prijateljstva, jer uvijek dolazi sa određenom dozom rizika i nesigurnosti koje sam iskreni prijatelji neće iskoristiti.

Uspoređivanje

Kao što rekoh na početku, ovdje se zapravo ne radi o emociji, već činu koji izaziva mnoge, ponajprije nezadovoljstvo. Govorio sam o njoj kada sam pisao o sreći. Ako malo bolje razmislite o njemu, uspoređivanje s drugim ljudima je nemoguća misija između dvije nepomirljive želje da se istovremeno uklopimo, ali i istaknemo. Ono traži od nas da budemo kao i svi drugi, ali bolji.

Jeste li znali da zbog načina na koji raste i nekim zakonima fizike koje ne razumijem, komšijina trava zaista izgleda zelenija, iako je zapravo ista. Fascinantno, zar ne?

Zadovoljstvo

Označava osjećaj potpunosti, zahvalnosti i dovoljnosti. U svijetu kojem sve mora biti brže, bolje, dalje i jače, skoro da djeluje kao smrtni grijeh. Biti zadovoljan životom je osjećaj koji, čini mi se, sve većem broju ljudi djeluje vrlo nezadovoljavajuće i to je baš tužno.

Svako od nas mora da odgovori na pitanje koje je vjerovatno staro koliko i ljudi. Ukoliko nismo zadovoljni našim životima, da li to znači da moramo ganjati stvari koje će nas zadovoljiti, ili trebamo prestati uzimati zdravo za gotovo ono što imamo i iskusiti iskreno zadovoljstvo zbog toga?

Biće da puno češće mislimo da nam je potrebno ovo prvo, a da nam vjerovatno treba ovo drugo.

Spokoj

Spokoj predstavlja odsustvo zahtijeva i pritiska da nešto radimo. U slučaju zadovoljstva, mi često imamo osjećaj da smo postigli nešto. Kada je u pitanju spokoj, mi prosto uživamo u tome da ne radimo ništa. Kada se posljednji put u životu bili iskreno spokojni?

Tužno, zar ne?

Poniznost

Poniznosti predstavlja iskrenu otvorenost da naučimo nešto novo i, još važnije, ispravnu predstavu o našim ograničenjima i doprinosu stvarima koje se dešavaju oko nas. Njena suprotnost je osjećaj lažne grandioznosti. Dok čitam sve ovo, uviđam da nam rijetko čega više nedostaje u današnjim životima.

Nostalgija

Nostalgija je mač s dvije oštrice, jer nas nekada spaja koliko nas i razdvaja. Može nam pružiti lažnu nadu u prošlost koja više ne postoji i koja možda nikada nije ni postojala onako kako je zamišljamo. Ona je vrlo često zapravo idealizirana slika prošlosti. Kao takva, sprečava nas da živimo tu, danas i u trenutku.

Kognitivna disonanca

Kognitivna disonanca nije emocija, ali je okidač za mnoge. Pomenuo sam je u jednom starijem tekstu. Ukratko, označava psihičku nelagodu koju osjećamo kada istovremeno vjerujemo u dvije proturječne stvari ili u glavi žongliramo s dva suprotstavljena uvjerenja. Pošto nije lako živjeti sa takvim sukobom, imamo veliku potrebu da ga se riješimo. Ona se također krije iza naše potrebe u životu da opravdamo naše odluke, posebno one pogrešne.

Ne vjerujem da postoji puno ljudi koji vole cigaru, a da negdje duboko u sebi nisu svjesni koliko je pušenje štetno. Kako ljudi rješavaju taj sukob? Postoje dva moguća puta. Jedan je da prestaneš da pušiš, a drugi da sebe uvjeriš da cigare ipak nisu toliko štetne. I ako niste pušač, slutite koji je put lakši. Stoga ćete kroz život sretati pušače koji će vas uvjeriti da pušenje ipak nije tako strašno.

Hoćete li još jedan poznati primjer kognitivne disonance? U vrijeme dok ovo pišem, ponovo se vodi neka javna debata oko Neleta Karajlića. Nisam pozvan, niti sam ikada imao pretjeranu želju da trošim riječi na njega. On je svoje odluke donio i čovjek bi poslije svih ovih godina očekivao da je našao načina da živi s njima, mada očito nije. Ne znam otkud mi ovo, ali imam neki osjećaj da neizmjerno pati za Sarajevom i da bi ostatak svog života rado proveo u ovdje. On je na kraju dana jedan obični sarajevski mahalac. Za ljude koji su odrasli u ovom gradu, to se vidi iz aviona.

Uglavnom, kada god ga vidim i slušam imam osjećaj da ne postoji puno ljudi koji žive s većom kognitivnom disonancom od njega. Vidim čovjeka koji voli i pati za Sarajevom, ali ujedno čovjeka koji razumije da ne može tek tako da se vrati zbog svega što je uradio i svega što je izgovorio. I pošto istovremeno živi s dvije nepomirljive emocije, valjda mu je lakše vjerovati da je otišao iz Sarajeva, jer je bio ugrožen i da je ovo grad srbomrzaca. To što ga je svojevremeno Zenit Đozić odvezao na aerodrom kako bi otišao iz Sarajeva (toliko o ugroženosti), što Sarajevo ima posebnu ljubav prema svim Srbima koji su rat proveli ovdje (toliko o srbomrscima) i nevjerovatnu sposobnost da prašta je samo ironična historijska činjenica, ali i dalje ne znači da će prestati da laže samog sebe. Ja ga razumijem, tako je definitivno lakše živjeti.

Za kraj.

Knjiga je također potvrdila neke stvari koje sam slutio, ali nikada nisam imao “dokaz” za njih. Pošto je zapis ispao poprilično dug, ovo su samo neke od njih.

Šta god mislili da je sreća u životu, znajte da su osjećaj ljubavi i pripadnosti ono što životu daje smisao i svrhu. Jeste li znali da otuđenost i gubitak veze s ljudima aktivira iste dijelove našeg nervnog sistema kao i fizička bol?

Iako nam djeluje kao nešto što samo mi radimo, izbjegavanje sreće je zapravo univerzalna pojava. Svugdje po svijetu, ljudi bježe od sreće, misleći da tako prizivaju nesreću i bijedu. Nema puno misterioznijih pojava u čovjekovom životu, ali nekada ulažemo silne napore kako bi izbjegli radost prije nego što dozvolimo da nas bol uhvati nespremne. Jedini način da uživamo u radosti je da zapravo budemo zahvalni za nju, da uživamo u njoj, bez da imamo potrebu da je zadržimo. Ukratko, da razumijemo da je sve prolazno.

Mada može izgledati kao znak superiornosti, radovanje tuđoj nesreći je zapravo ultimativni znak potpune inferiornosti.

Osjećaj dosade nije nešto od čega trebamo bježati po svaku cijenu. To je zapravo naša mašta koja nas doziva i omogućava nam da odlutamo, sanjarimo i stvaramo.

Iako nekada imamo tu sklonost da bježimo od teških emocija, to ne samo što je nemoguće, već je vjerovatno i štetno. Sve emocije, pa i one najbolnije su nam potrebne i ima razlog zašto one postoje. Između ostalog, one služe kao naš regulator. Primjera radi, tuga nam pomaže da razmislimo o našem životu i eventualno napravimo neke promjene, ali nas također i povezuje s drugim ljudima.

Naučio sam dosta toga, a nadam se da ćete i vi.