U aprilu sam bio na Caminu, tačnije posljednjoj dionici kroz Galiciju od Sarrije do Santiago de Compostele. Otišao sam na put sam, iz čisto duhovnih razloga, želeći da razbistrim glavu pred rođenje sina i početak očinstva. Čitao sam nekada kao srednjoškolac o tom putu, koji je od tada postojao kao ideja u mojoj glavi.
Prepješačio sam ukupno 114 kilometara za šest dana i odlučio da ne pišem odmah o čitavom iskustvu. Htio sam da prođe neko vrijeme da se stvari slegnu i da sjednem da pišem samo onda ako osjetim da imam nešto da podijelim.
Postoji to neko očekivanje da čovjek piše o Caminu kao svojevrsnom transformativnom životnom iskustvu. To je, mislim, tačno koliko i pogrešno. Vjerujem da svako putovanje na neki način promijeni čovjeka i da se nikada ne vratite potpuno isti. Istovremeno, ne vjerujem da sam se vratio kao novi čovjek, ali jesam bio na jednom od najljepših i najposebnijih putovanja ikada i jednom koje će me još dugo, dugo pratiti.
Ovo su neke od stvari koje nosim s puta:
Moći i trebati: Jedna od mojih najkarakterističnijih i najkomičnijih osobina, tegobno poznata svim ljudima u mom životu, je da strašno brzo hodam. Ne znam zašto, ali prosto ne znam drugačije. Zapravo, imam osjećaj da se puno više umaram kada na silu moram da hodam sporo, nego kada hodam svojim tempom. Uglavnom, tim i takvim tempom sam prepješačio prvi dan od 22 kilometra i po dolasku u Portomarín nabio dva poprilično ozbiljna žulja i dobio bol u koljenu od koje nakon večere nisam mogao da savijem nogu (kasnije ću saznati da sam imao takozvani sindrom patelofemoralne boli). Kada sam krenuo, znao sam da postoji određena vjerovatnoća da neću biti u stanju da ga završim i mislim da je moj ego bio pomiren s tom mogućnošću. Sad, važno je razumjeti da se ja nisam forsirao taj prvi dan, niti sam nešto dokazivao. Hodao sam onako kako inače hodam. Zahvaljujući Selmi, koja mi je spremila najbolji paket za prvu pomoć i nevjerovatnoj opremljenosti galicijskih apoteka naviknutih na slične budale, uspio sam da spasim drugi dan i počeo polako da se oporavljam.
Međutim, da sam nastavio tempom prvog dana, nema šanse da bih ikada uspio da stignem do kraja, što me podsjetilo na nešto što već godinama pokušavam u potpunosti da prihvatim, a to je sljedeće: Samo zato što nešto mogu, ne znači ujedno i da trebam. Odnosno, da razvijem dovoljno samopouzdanja i vjere u sebe da mirno živim sa spoznajom da bih nešto mogao, ali da svjesno biram da to ne radim, ako procijenim da mi dugoročno neće pružiti nikakvo zadovoljstvo i korist, osim osjećaja da sam sebi nešto dokazao. Daću vam banalan, ali iskren primjer. Poželim s vremena na vrijeme da inkrementalno ima veći domet i imam dobru predstavu šta bi to zahtijevalo, uključujući značajno više vremena i aktivnosti na društvenim mrežama. Ne sumnjam da bih uspio u tome, ali jednostavno ne želim, jer znam da bi me to odvuklo od drugih stvari koje više vrednujem i koje mi više znače, kao na primjer od čitanja. Slično je i s novcem. Imam ga dovoljno, nekada naravno poželim da ga imam više, ali znam šta bi to podrazumijevalo, uključujući puno više stresa i puno manje slobode. Dovoljno mi je da vjerujem da mogu, a da istovremeno biram da ne želim.
Svako ima svoj tempo: Nekada, na početku puta, sam ispred sebe ugledao ženu s neobično natečenim nogama i pitao se kako će li ona izdržati do kraja. Sjećam se ovoga samo zato, jer sam istu ženu ponovo sreo nekoliko dana kasnije i što smo se baš lijepo ispričali. Bilo me stid podijeliti svoj dojam s njom, ali mi je sama ispričala kako se oporavlja od svoje druge operacije kuka i kako je krenula na Camino da pred svoj 60. rođendan sebi dokaže da može. Trebalo joj je značajno više sati dnevnog hodanja da pređe put, ali ga je na kraju prešla. Ovo je možda najotrcanija spoznaja Camina, ali bez obzira na to i dalje jednako istinita i vrijedna – svako u životu ima svoj tempo i svako u životu ima svoj put. Neko korača sporije, neko brže, i pošto na ovaj ili onaj način svi nekako dođu do cilja, ono što je zaista jedinstveno i zapravo najvrjednije je čitav taj proces, sam put. Sjetio sam se riječi Nejca Zaplotnika, prvog Slovenca koji se popeo na Mount Everest: „ko traži cilj, ostat će prazan kad ga dostigne, ko pak nađe put, cilj će uvijek nositi u sebi.“ Tempo je baš čudna stvar. Neminovno znači da svaki dio puta proživljavate na drugačiji način, neko sa suncem, neko pod kišom, a neko u sutonu. Određuje kakve ćete ljude sresti, koje mirise osjetiti i kakve prizore ugledati. Nema ispravnog ili pogrešnog. Svako ima svoj i svačiji je jedinstven. Kada dođete do finalne tačke, vi ste već druga osoba, ne zbog tog posljednjeg koraka, već svih prethodnih koje ste napravili.
Koja je granica povjerenja u ljude? Pretposljednji dan puta mi je ukradeno nešto više od sto eura. Iako ću to otkriti tek nekoliko sati kasnije, imam poprilično dobru ideju gdje i kada. Nakon nešto duže i relativno intenzivnije dionice sam stao u jedan bar da se odmorim i osvježim. Pošto je toalet bio poprilično malen, uzeo sam nekoliko stvari iz torbe i sve ostalo u njoj – od novca, pasoša i telefona – ostavio na stolici u sred kafića. Ono što je zanimljivo za ovu priču je što sam pri umivanju i presvlačenju u toaletu na tren i sam preispitivao odluku da torbu ostavim tek tako, bez ikakvog nadzora, ali sam tu misao brzo odbacio, vjerujući da na takvom jednom putu ljudi jednostavno ne kradu. Kada sam navečer skontao da mi nema novca, bio sam poprilično utučen, ne toliko zbog novca, koliko zbog povrijeđene vjere u ljude. Osjećao sam se nekako izrađeno. Čovjek sam koji po prirodi vjeruje ljudima, svjestan periodične cijene toga. U mom životu, ta me vjera puno više služila, nego što me je ikada koštala. Kada podvučete crtu, oduvijek sam vjerovao da je to bolji i ljepši način da koračate kroz život. Međutim, osjetio sam kako mi je taj događaj ostrugao jedan sloj vjere u ljude i kako bih mogao postati neko kakav ne želim da budem. Prosto ne želim da budem čovjek koji ne vjeruje ljudima. Razmišljao sam ostatak puta puno o tome, možda previše, i jedini način na koji sam uspio sve to da pomirim je da mogu istovremeno vjerovati ljudima, bez da baš budem naivan.
Mi nismo stvoreni za ovo: Posljednji dan Camina, koji uključuje ulazak u Santiago de Compostelu i spuštanje do finalnog odredišta, za mnoge predstavlja jedan od najemotivnijih i najljepših dijelova puta. I zaista, dolazak do cilja, okružen velikim brojem ljudi koji su prošli put i čije oči nose neopisivo lijepu kombinaciju umora, nevjerice i ponosa je nešto što vas posebno dirne i uzdigne. Međutim, moj silazak nije bio samo lijep. Osjećao sam se zapravo vrlo dezorijentirano i uznemireno, što me samo još više unervozilo, jer nije bilo nešto što sam očekivao i smatrao prikladnim za taj trenutak. Kasnije ću otkriti da je to osjećaj koji mnogi drugi iskuse, a ima veze s ulaskom u grad nakon dužeg vremena provedenog u prirodi. Čovječe, čitavih šest dana mi je bilo potrebno da se odviknem od asfalta, gužve, automobila i buke. Zapravo, ne samo da se odviknem, već da me gotovo poraze. Sve me to još jednom podsjetilo da mi jednostavno nismo stvoreni za ovo. Otkako je ljudi na ovoj planeti, mi smo 95 posto vremena proveli kao lovci sakupljači, pa nije ni čudno što je to tako. Postoji, uz to, takozvana hipoteza o biofliji (biophilia hypothesis) prema kojoj ljudi imaju urođenu potrebu za povezanošću s prirodom, pružajući im emocionalnu stabilnost i štiteći ih od stresa. Što se mene tiče, ja sam jednom za sva vremena potvrdio tu hipotezu.
Još nekoliko nasumičnih misli za kraj.
Imao sam priliku da se još jednom uvjerim kako ruralni dijelovi Evrope, kao rezultat raznih ekonomskih i demografskih faktora, polako izumiru što me učinilo nekako neobično melanholičnim. Hodanje kroz Galiciju, uz neka ranija putovanja u Baskiju i Kataloniju, me također podsjetilo koliko je Španija zapravo složena država i da u našoj složenosti (na sreću?) nema ništa naročito posebno. Iznenadilo me (ali i ne ostale ljude kojima sam prenio ovaj dojam) koliko vremena provodim razmišljajući o hrani. Zaista, hrana za mene nikada nije bila prehrana, već događaj. I kada smo već kod toga. galicijsko nacionalno jelo pulpo á feira (komadići kuhane hobotnice prelivene maslinovim uljem i začinjene dimljenom paprikom i morskom soli) je dokaz kako savršenstvo može biti jednostavno. Galicija je iznenađujuće pristupačna, posebno uzimajući u obzir koliko ljudi pređe taj put. Nekako sam, za razliku od bezbroj drugih mjesta, imao osjećaj da ljudi ne žele da iskoriste tu potražnju, tu masu ljudi, kako bi zaradili što više i da su ostali nekako skromni. Mogli su, ali su odlučili da ne žele i sjećam se koliko me to nekako čudno dirnulo. Svaki put kada bi misli krenuli da mi divljaju i kada bih se sjetio da zastanem i udahnem duboko, čuo bih cvrkut ptica, baš kao neki vid nagrade što sam uspio da se otrgnem i uživam u trenutku. One su, u suštini, uvijek tu, samo ja baš nisam. Pročitao sam nedavno da sve što vidimo i sve što čujemo u životu ostavlja trag na nama koji je različit od nule. Hoću reći, samo zato što nešto ne čujete svjesno, ne znači da vas ne dodiruje. Za to je, između ostalog, priroda tako lijepa.
Konačno, bilo je nekoliko čudnih pitanja ljudi oko razloga i tajminga ovog puta. Jedina osoba kojoj nisam morao objašnjavati zašto idem na Camino i koja je istog trena razumjela sve iz prostog razloga što me poznaje, razumije i poštuje je bila Selma. Bilo je lijepo otići s tim osjećam na ovakav put i još ljepše vratiti joj se.
Buen camino.
wpDiscuz