O tome zašto ne gradimo kule i gradove

Kada su u Srednjem vijeku arhitekti planirali izgradnju velikih građevina poput katedrala, bili su svjesni da one neće biti dovršene za njihovog života. Razumjeli su da je to što započinju veće od njih, i nisu se dali obeshrabriti činjenicom što neće biti u stanju da uživaju u plodovima svog rada. Ovo će s vremenom postati poznato kao cathedral thinking, mada sličnih primjera vizije imate u svim religijama. 

Kako god, ovaj način razmišljanja se danas općenito koristi kako bi opisao viziju ljudi koja prevazilazi njihove živote, to jeste trud i žrtvu koju podnose zarad nečega čemu neće moći svjedočiti i od čega neće imati nikakvu ličnu korist.  

Evolucijski gledano, ovo jeste kuriozitet. Naši su preci svoje živote uglavnom provodili u takozvanom sistemu neposrednih nagrada, što znači da su direktno i momentalno uživali u plodovima svog rada. Išli bi u lov i isti dan (ili nekoliko dana kasnije) jeli ono što su ulovili. Momenat u kojem odlučujemo da radimo danas kako bismo stekli nešto u čemu ćemo tek u budućnosti uživati je relativno novijeg datuma.*1

Ova karakteristika je zapravo jedinstvena našoj vrsti. Odgađanje zadovoljstva, istina, postoji i kod nekih životinja, ali u dosta kraćem vremenskom rasponu. Nećete uspjeti da uvjerite majmuna da se odrekne banane danas, kako bi uživao u više banana za nekoliko dana, a kamoli u neograničenom broju banana u nekom drugom životu. 

Na nivou je banalnosti isticati da se međusobno razlikujemo po tome da li razmišljamo kratko- ili dugoročno.

Međutim, ono što će vas možda iznenaditi je da postoje značajne razlike među određenim zajednicama, državama, pa i čitavim narodima. Bilo da govorimo o takozvanom Inventaru vremenske perspektive američkog psihologa Philipa Zimbarda, ili o vremenskoj orijentaciji nizozemskog psihologa Geerta Hofstedea, svi oni dokazuju da narodi mogu biti fokusirani na prošlost, sadašnjost ili budućnost, odnosno da postoje oni koji su više orijentirani na kratki umjesto na dugi rok.*2 

Hofstede, koji je preminuo prije nekoliko godina, i njegovi saradnici su mjerili kulturne dimenzije država širom svijeta i za Bosnu i Hercegovinu su između ostalog ustanovili da u njoj žive ljudi čiji je „fokus na postizanju brzih rezultata… vjerovatno kao posljedica rata, budući da ratovi društva čine kratkoročno orijentisanijim.“*3

Da, mi smo društvo koje je zarobljeno u prošlosti, rijetko prisutno u sadašnjosti i čiji pogled u budućnost još rjeđe seže dalje od sutrašnjeg dana. Nema sumnje da je rat ovdje igrao značajnu ulogu, prosto jer je teško očekivati od ljudi da budu fokusirani na budućnost kada svakih pedeset ljeta očekuju novi sukob.

Međutim, ovo odsustvo dugoročne vizije ne može biti samo rezultat rata. U svojim Sjećanjima, Meša Selimović je prije tačno pedeset godina primijetio da “muslimani u Bosni… nisu znali da organizuju svoje poslove, vodili su ih bezbrižno i preko ruke, nisu htjeli ni znali da štede i ekonomišu, nisu — po pravilu — umnožavali svoja imanja već su ih trošili, pa se njihova ekonomska moć neprestano umanjivala.” Nekoliko redova kasnije, Selimović je ponudio moguće razloge, uključujući „neimanje kolektivnog smjera“ i „nedostatak povijesne perspektive“. 

Ne mogu i ne želim da ulazim u tačne razloge, ali mi jesmo društvo hroničnog nedostatka strpljenja, dugoročne vizije i vjere u budućnost, i posljedice toga vidite gdje god se okrenete.  

To, na primjer, vidite u turizmu gdje je cilj posjetioca “oguliti” što je više moguće. Nije važno što tako ljudima ubijamo svaku želju da se vrate i što će, dijeleći svoje iskustvo, obeshrabriti druge da nas uopšte posjete. Važno je da se sada i odmah zaradi što je god više moguće, a za sutra koga briga. 

To vidite u našim sportskim klubovima koji će, čim se dokopaju nekog novca, zarad instant-uspjeha, radije uložiti milion da dovedu nekog potrošenog igrača na zalasku karijere, nego isti taj novac uložiti u omladinske selekcije iz kojih bi za nekoliko godina moglo izaći nekoliko igrača. 

Ovo također vidite i u komičnoj borbi protiv zagađenosti u Sarajevu. Ljudi su nekoliko sedmica pred kraj svake godine opsjednuti problemom zagađenja i očekuju da se on riješi istog trenutku. Još luđa vlast zatim donosi nekakve odluke koje tretiraju simptome, nikada uzroke, da bi potom sve ovo bilo zaboravljeno narednih 11 mjeseci, prije nego što ponovo „izroni“ kao problem, i tako sve u krug…

Međutim nigdje, ama baš nigdje, ovaj nedostatak dugoročne vizije nije toliko očit, bolan i posljedičan kao u politici. Ljudi su spremni da zbog sitnih interesa i kratkoročne dobiti, uruše čitav jedan sistem. U stanju su da ignorišu čitave zakone kako bi zaposlili nekog svog, podrivaju pravosudne institucije kako bi oslobodili nekog svog, što samo može motivirati one koji dolaze poslije njih da urade isto. U stanju su da donesu finansijski neodržive zakone kako bi doslovno kupili glasove za nekoliko mjeseci, urušavajući tako temelje i budućnost našeg društva. Najviše boli kada ovo rade oni koji se navodno kunu u ovu državu, što nije izuzetak, već pravilo. 

Ljudi koji se bave politikom sasvim prirodno imaju potrebu da ostvare napredak za vrijeme njihovog mandata. Međutim, kada su izgradnja institucija i države u pitanju, to najčešće jednostavno nije moguće. Nekada je zapravo jedini način da sačuvate državu taj da odolite kratkoročnim iskušenjima, jer svakim presedanom danas skidate sloj po sloj sistema, a bez sistema nema ni napretka.     

Mi, dakle, imamo nekoliko opcija. 

Jedna je da nastavimo kao do sada — da živimo od danas do sutra, zbog sitnih interesa pravimo jeftine kompromise, donosimo popularne, ali dugoročno štetne odluke, i ulazimo u razne paktove s raznim vragovima, stvarajući privid kratkoročnog uspjeha, ali po cijenu opstanka države. 

Druga opcija je da biramo da gradimo našu „katedralu“, a to znači da vodimo bitke čiji rezultat nikada nećemo ugledati, sve kako bi stvorili pretpostavke da nekim budućim generacijama zaista bude bolje. Ovo nažalost podrazumijeva da za našeg života neke stvari jednostavno neće biti osjetno bolje, što je bolno, iritirajuće i nešto s čim te teško pomiriti, ali što je očito žrtva bez koje se ne može. 

Naravno, neki biraju i treću opciju, a to je napuštanje ovih prostora. To je tragično, ali nažalost razumljivo. Međutim, ono što ljudi nekada zaboravljaju je da idu u države koje su to što jesu, upravo jer su čitave generacije prije njih imale dugoročnu viziju i bile spremne na žrtvu. 

Ni tamo stvari nisu pale s neba…   

__________

[*1] Woodburn, J. (1982). Egalitarian Societies. Man, 17(3), 431–451.

[*2] Sircova, A., van de Vijver, F. J. R., Osin, E., Milfont, T. L., Fieulaine, N., Kislali-Erginbilgic, A., … Boyd, J. N. (2014). A Global Look at Time: A 24-Country Study of the Equivalence of the Zimbardo Time Perspective Inventory. SAGE Open, 1-12.

[*3] Teoriju imate u knjizi Hofstede, G., Hofstede, G. J., & Minkov, M. (2010). Cultures and organizations: Software of the mind (3rd ed.). McGraw Hill Professional. Poređenje među državama i ocjenu za Bosnu i Hercegovinu možete naći na https://www.theculturefactor.com/country-comparison-tool