Biti stalno prilagođen ratnom stanju nije mjerilo zdravlja

Sarajevo Film Festival je ponos našeg grada, fotošopirani i isfiltrirani profil koji ističe naše pozitivne osobine, ujedno skrivajući sve naše mane. 

Rijetko šta u našim redovnim sarajevskim životima izaziva toliki ponos i samopouzdanje kao tih nekoliko dana u augustu. U tom periodu pozivamo svoje prijatelje da nas posjete, likujući nad njihovim iznenađenim licima i uživajući u njihovim srdačnim komentarima o našem gradu. 

Potom dodamo da Sarajevo nije lijepo samo ljeti, već i zimi i kao nonšalantno ubacimo činjenicu da su se 1984. godine, nedaleko od Pozorišnog trga, održale četrnaeste Zimske olimpijske igre. U tim trenucima savršeno odigrane kolektivne predstave naš trijumf biva potpun. Face smo. 

Zaista, Sarajevo Film Festival je jedan nevjerovatan izuzetak u životima ljudi redovno silovanih u pojam i naviknutih na mediokritet. Razmišljajući, eto, o svemu tome, sa velikim olakšanjem pročitah da će, uprkos drugom valu i nevjerovatnom broju novozaraženih, Festival i ove godine biti održan. Doduše, u nešto drugačijem formatu. 

Negdje u sebi znam da je to skoro nemoguće, ali ne želim to da priznam. Pročitam da je ‘Festival održan 1995. za vrijeme opsade Sarajeva, pa nema sumnje da će se moći nositi i sa virusom’ i bivam preplavljen emocijama, nekom čudnom kombinacijom prkosa i ponosa. Mentalno lupim šakom od stol, virusu pokažem srednji prst i kažem — pa jeste majku mu, neće nas virus pobijediti kao što nas nisu pobijedili ni oni.

Tek, nekoliko sati kasnije i hladne glave, sa tugom shvatim da ovo saopštenje nije ništa drugačije od svega što nam politika i stranke rade već dvije decenije. Svaki put kada se nađemo pred nekim složenim problemom koji zahtijeva detaljnu analizu i sagledavanje svih prednosti i nedostataka, oni potegnu okidač rata. Konstantno i uspješno igraju tu emotivnu kartu, izazivajući u nama tugu, ponos, prkos i strah. A taj koktel nevjerovatno snažnih emocija nas obično paralizira i sprečava da trezveno gledamo na stvari, tjerajući nas da stalno pravimo iste greške i sranja. 

Da se razumijemo, rat je neuporedivo gora stvar od virusa i mada je jednostavno pomisliti da će Festival biti održan i sada, jer je održan i za vrijeme opsade, ta usporedba je potpuno irelevantna i jednostavno štetna. Virus je virus, a rat je rat. Stvari koje su nam pomogle da preživimo rat, poput nevjerovatnog prkosa, nam neće nužno pomoći da pobijedimo virus. 

Živjeti u nefunkcionalnoj državi kada su stvari iole ‘normalne’ je jedna stvar, a živjeti u njoj kada stvari krenu po zlu je sasvim druga. U tim trenucima postaje jasno da država ne zna i ne može da te zaštiti, te da jedini održivi put oporavka biva da svako preuzme svoj dio odgovoronosti. 

Osjećam nelagodu da bilo šta ružno kažem o Festivalu, ali ne možemo zauvijek svakom problemu pristupati mentalitetom rata. Festival je svjetski događaj i pošto nas je navikao na neobično visoke standarde, čovjek bi očekivao da stvarima pristupa odgovornije i racionalnije, a ne da igra na jeftinu emotivnu kartu rata. 

Prkos je dobra i plemenita stvar. Osim kada nije… 

Jedna misao o “Biti stalno prilagođen ratnom stanju nije mjerilo zdravlja

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s