O umjetnosti putovanja

Nedavno sam na poklon dobio knjigu The Art of Travel koju je napisao Alain de Botton. U posveti je stajalo ovo: Kada već ne možemo da putujemo, barem možemo da studiramo umjetnost putovanja. Knjiga je toliko lijepa da bi mi trebao jedan poseban zapis — kao i fond riječi koji ne posjedujem — da to opišem. 

Ono što ipak mogu je da ispričam njenu priču. Zaista, knjiga je u mnogome nadoknadila ove sedmice prisilnog mirovanja. Prisilnog, ali ne i bezvrijednog. 

Na proljeće 1790. godine, Xavier de Maistre je krenuo na jedno putovanje po, kako da kažem ovo… svojoj sobi. Svoje dojmove je zabilježio u knjizi Putovanje oko moje spavaće sobe. Zadovoljan i ohrabren ovim iskustvom, osam godina kasnije je krenuo na svoje drugo putovanje, ovog puta po noći i napisao Noćnu ekspediciju oko moje spavaće sobe. 

Zvuči smiješno, znam, ali je De Maistre razumio nešto što neki od nas često zaboravljaju: da je putovanje više stvar stanja uma sa kojim putujemo, nego mjesta na koja idemo. Dok u pravilu bivamo preplavljeni savjetima gdje da putujemo, rijetko kada zastanemo da pitamo zašto i kako da putujemo. De Botton je imao toliko toga da kaže o ovome i ispod možete naći nekoliko najljepših dijelova knjige.  

Sretan put!

O iščekivanju

Iščekivanje je jedno od najljepših dijelova svakog putovaja. Gledate slike azurnog mora u koje ćete uskoro zaronit, bijelog pijeska po kojem ćete šetati i besprijekorne sobe u kojoj ćete se buditi. Zamišljate kako je sve savršeno i kako će sve biti drugačije. 

Međutim, ono što ni na jednoj prečišćenoj slici ne vidite je gomila taksista koja će vas salijetati po izlasku s aerodroma i koja će vas, gotovo sigurno, opaliti po ušima. Ne vidite nesnosne muhe, preglasno zujanje klime u sobi i smeće kako preliva iz kante. Dok ste na slici čitavu plažu imali samo za sebe, uskoro vam postaje jasno da ćete je morati dijeliti sa previše ljude, da ćete se boriti za pristojno mjesto i protiv dječije vriske. Pošto je iščekivanje neminovno stvar simplifikacije i selekcije, tako vas u konačnici neminovno stigne realnost. To nije nužno problem sve dok imate na umu da vaše putovanje neće biti isto, već da će biti drugačije. I to drugačije može biti lijepo, često čak i ljepše. 

Još jedna stvar koju također zaboravljamo dok maštamo o svom putovanju je da ćemo na isto to putovanje povesti sebe. Kada čovjek gleda slike svoje buduće destinacije, često zaboravi da će na ta mjesta doći sa svim svojim brigama, strahovima i nemirima u koferu. Kada smo tužni kući, za to krivimo vrijeme, mrzovljne ljude i ružnoću zgrada kojima smo okruženi. Pod plavim nabom i žarkim suncem, međutim, nažalost vrlo brzo uviđamo da je nesreća zapravo u nama. Otkrijemo da su jedine stvari koje su se promijenile naš okoliš — temperatura, vrijeme, miris — tek, mi smo ostali isti. Naša sposobnost da crpimo sreću iz lijepih stvari, kaže de Botton, u prvom redu zavisi od toga u kojoj smo mjeri zadovoljili još važniji raspon naših emocionalnih i psiholoških potreba. 

Dakle, ako želite da putujete da biste pobjegli od sebe i ispunili imaginarnu sliku koju ste imali kući, nemojte. 

“Život je kao bolnica u kojoj je svaki pacijent opsjednut s tim da promijeni krevet. Ovaj želi da pati ispred radijatora, dok onaj mislim da bi mu bilo bolje pored prozora… Meni se uvijek čini da ću biti dobar tamo gdje nisam i to pitanje selidbe će zauvijek zabavljati moju dušu.”

Charles Baudelaire

O putovanju 

Nema puno trenutaka u životu koji djeluju tako oslobađajuće na čovjeka kao polijetanja aviona. Brzina kojom avion probija oblake je simbol transformacije i daje nam osjećaj da ćemo i mi tako, jednog dana, moći da se izdignemo iznad svih tamnih oblaka života. Ploveći nebom i u prisustvu oblaka, hrana koja bi inače bila banalna i uvredljiva, odjednom dobije sasvim novi ukus i čar. 

Stvarno, ne postoji puno mjesta pogodnijih za unutrašnju konverzaciju od aviona, brodova i vozova u pokretu. Postoji izgleda neki čudesni odnos između onoga što vidimo i misli koje smo u stanju da imamo. Kao da velike misli nekada zahtijevaju velike poglede, a nove misli nova mjesta. Kao da nam pomažu da pobjegnemo od svakodnevnog života i redovnih navika uma koje sugerišu da nam je život običan i nepromjenljiv. 

Kažu da je ljubav potraga za osobinama koje nam nedostaju u sebi. To je razlog zašto se nekada zaljubimo u neka mjesta, često banalna i naizgled bezvezna. Jednostavno osjećamo da bolje odgovaraju našim vrijednostima i onome što jesmo. Ukratko, osjećamo da bolje ocrtavaju naš identitet. 

Još od svoje mladosti, Flaubert je insistirao na tome da nije Francuz i predložio je novi način određivanja državljanstva — ne prema državi u kojoj smo rođeni ili kojoj pripada naša porodica, već prema mjestima koja nas privlače. 

“Moja država je ona koju volim, to jeste, ona koja čini da sanjam, koja čini da se osjećam dobro. Ja sam Kinez koliko i Francuz, i ne radujem se našim pobjedama nad Arapima, jer osjećam tugu zbog njihovog poraza.”

Gustave Flaubert

O znatiželji

Kada se nađemo u nekom novom gradu, često nas muči pitanje šta je to što trebamo da vidimo, čemu tačno da se divimo i šta u konačnosti da mislimo. 

Alexandera von Humboldta nisu mučila ova pitanja — njega je zanimalo sve i u svemu je nalazio nešto zanimljivo. Njegov biograf je polja njegove nevjerovatne znatiželje sažeo ovako: 1. Poznavanje zemlje i njenih stanovnika. 2. Otkriće viših zakona prirode, koji upravljaju svemirom, čovjekom, životinjama, biljkama i mineralima. 3. Otkriće novih oblika života. 4. Oktriće teritorija, do tada nedovoljno istraženih. 5. Upoznavanje novih vrsta ljudske rase — njihovih običaja, jezika i povijesnih tragova njihove kulture. 

Gradovi u koje odlazimo je u pravilu obišlo bezbroj ljudi prije nas. Često se desi da su naši prethodnici tako odredili šta je važno i lijepo, a šta ne, što je vremenom nekako postala nepobitna činjenica. To je nažalost problem sa turističkim vodičima, tripadvisorima i ostalim — stavljaju pritisak na nas da se divimo određenim stvarima, dok u isto vrijeme zapostavljamo druge. 

Tako da, budite Alexander. Nađite slobodu da sami odredite šta vas interesuje, šta je vrijedno vaše pažnje i pristupite tim stvarima očima djeteta. 

O prirodi

Primijetio sam, po slikama svojih prijatelja, da vikendom sve češće idu u prirodu. Na prvu sam pomislio kako je lijepo što ljudi sve više cijene i uživaju u prirodi, da bih potom shvatio da je to vjerovatno više stvar naših godina, nego prosjeka. Vjetovatno čitava moja generacija, poslije prve decenije radnog iskustva i betonskog života, osjeća sve veću potrebu za prirodom. Šta god bili uzroci, mi tako pratimo trend koji je započeo u drugoj polovini osamnaestog stoljeća kao posljedica industrijske revolucije i urbanizacije. Od tada su, u želji da povrate svoje zdravlje i duševni mir, ljudi u sve većem broju počeli bježati na selo. 

Engleski pjesnik William Wordsworth je skoro čitav svoj život proveo na selu i pisao o šteti koju grad nanosi našoj duši. Žalio se na tjeskobu koju nam gradovi stvaraju zbog stalnog pritiska da preispitujemo svoj položaj na društvenoj ljestvici, zavisti koju osjećamo prema drugim ljudima i želje da zablistamo u očima stranaca. Vjerovao je da nam priroda u pravilu ne stvara ovaj pritisak, već da nas na vrlo nenametljiv način navodi da cijenimo određene vrijednosti — dostojanstvo hrasta, odlučnost bora i mirnoću jezera. 

Wordsworth je tako razumio da su naši identiteti promjenljivi i da se mijenjaju zavisno od toga s kim smo i gdje se nalazimo. Uz to je smatrao da nas priroda navodi da stvari opažamo očima ptice, ili nekih drugih životinja. Zašto je ovo važno? Pa zato što je nesreća vrlo čest stvar ograničenog pogleda koji imamo na život. 

Wordsworth je također imao poseban način na koji bi svojim pjesmama davao ime. Na primjer, jedan od naslova glasi ovako: Tintern Abbey, o ponovnoj posjeti obalama rijeke Wye tokom obilaska, 13. juli 1798. godine. Dajući tačan datum svojim iskustvima, Wordsworth je želio da kaže da se trenuci u prirodi mogu svrstati u najznačajnije i najkorisnije dane čovjekovog života, datume koji su inače rezervisani samo za događaje poput rođendana i vjenčanja. 

O uzvišenom osjećaju 

Nekada u životu biramo da idemo na mjesta na kojima se osjećamo malim. Kada stojimo na glečeru, hodamo pustinjom, ili gledamo u zvjezdano nebo, osjećamo nešto posebno. U životu, kaže de Botton, postoje neke emocije koje se ne daju opisati jednom riječiju. Pa ipak, jedna riječ koja savršeno opisuje kako se osjećamo kada se nađemo na ovakvim mjestima je uzvišeno. Prema filozofu Edmundu Burkeu, uzvišenost je usko povezana sa osjećajem slabost. Uzvišena mjesta zrače nekom posebnom snagom, odupirući se našoj volji i čineći nas malim i slabim. 

Odakle onda zadovoljstvo, to jeste, zašto uopšte biramo da idemo na mjesta koja nas čine malim? 

Stvari koje su snažnije od nas ne moraju nužno uvijek izazivati našu mržnju, već nekada mogu biti izvor poštovanja. Uzvišena mjesta nas podsjećaju na nešto što vrlo često zaboravljamo u životu: Da je univerzum moćniji od nas, da smo krhki i prolazni, te da nemamo drugi izbor nego da prihvatimo da nije sve pod našom kontrolom i voljom. Planine i doline nas podsjećaju da zemlju nisu stvorile naše ruke, već sile mnogo veće od nas. Sile koje su radile puno prije nego što smo se rodili, i koje će nastaviti još dugo nakon što nas više ne bude. 

O umjetnosti i ljepoti 

Van Gogh je smatrao da je znak svakog velikog slikara sposobnost da određene stvari prikaže u jasnijem i drugačijem svjetlu. Iz tog razloga je odlučio da provede dvije godine u Provansi, želeći da ljudima pomogne da vide svu ljepotu južne Francuske, budući da je smatrao da niko od prethodnih slikara nije uspio u tome. Uloga slikara dakle nije samo da reproducira stvarnost, već da je prikaže na način koji ističe neke posebne osobine. Velike slike nam tako pomažu da gledamo očima umjetnika i da u prirodi odjednom vidimo stvari koje su nam do tada bile skrivene.

Ovo je na primjer nešto što dugo nisam razumio o umjetnosti. Za mene je apstraktna umjetnost uvijek bila patnja, jer sam smatrao da se stvari trebaju uvijek prikazati onakvima kakve jesu. To je, naučio sam, naivno i pogrešno, jer u suštini nema ništa objektivno u stvarnosti — ljudi jednu te istu stvar nikada ne gledaju istim očima. Neki vide ljepotu u stvarima u kojima drugi ne vide apsolutno ništa.

A kada već jednom ugledamo ljepotu, u pravilu imamo poriv da je prigrlimo i posjedujemo. Ljepota se, međutim, ne da tako lako ukrotiti. Nekada je plod posebnih okolnosti, doba, vremena i svjetla, ili se prosto nalazi na mjestima koja nikada više nećemo posjetiti. 

Kamera očito predstavlja logično i najlakše rješenje. Međutim, slikanje nam daje samo prividan osjećaj da smo zarobili ljepotu, bez da smo zapravo uronili u nju. Desilo se tako da prije nekoliko sedmica ostavim mobitel kući i odem u šetnju parkom. Ne znam zašto, ali sam imao osjećaj da je baš te večeri nebo bilo nekako posebno lijepo. Jedino što mi je pokvarilo taj dojam je bila činjenica da nisam bio u stanju da to zabilježim telefonom. Čitajući ovu knjigu, shvatio sam da se te večeri zapravo desilo nešto drugo: Sve su prilike da nije bilo ništa naročito neobično u nebu, već da sam bio u stanju da ga vidim tako čarobnog upravo zbog toga što nisam imao mobitel i kameru.

Kako god, engleski kritičar umjetnosti John Ruskin je pokušao da nađe odgovor na pitanje kako možemo posjedovati ljepotu. Za njega, najljepši način da posjedujemo ljepotu je zapravo da je razumijemo. A ljepotu najbolje možemo razumjeti ukoliko pokušamo da je opišemo, bilo kroz pisanje ili crtanje. Stvarno, Ruskin je svoje studente ohrabrivao da crtaju prizore, smatrajući da će im tako pomoći da vide ljepotu, a ne samo gledaju u nju. Vjerovao je da nam crtanje pomaže da se udubimo u ljepotu i otkrijemo šta je tačno to što nas dojmi u određenom prizoru. 

Pošto ljepota zahtijeva vrijeme, Ruskin je sa žaljenjem gledao na sljepoću i žurbu modernih turista koji su se hvalili kako za sedam dana u vozu mogu obići čitavu Evropu. I stvarno, to je problem današnjeg tuspas-mene-turizma i siti brejkova, gdje za jedan vikend očekujemo da vidimo i uživamo u svim ljepotama nekog grada. Sam Ruskin nikada nije putovao brže nego pedeset milja na dan.

I eto, jednom kad sve ovo bude jučer, putujte.

Putujte polako.

Putujte znatiželjno, bez predrasuda i očekivanja.

Idite u prirodu i na mjesta koja u vama izazivaju strahopoštovanje.

Ne slikajte, već crtajte ljepotu.

I ne naginjite se kroz prozor… 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s