O (ne)povjerenju

Na svijetu postoji određeni broj država u kojima je zadovoljstvo živjeti, nekoliko država u kojima bi rijetko ko želio da živi, dok većina ostalih biva negdje između.

U pravilu nije teško odrediti koja država spada u koju kategoriju, ali je puno teže (ili skoro nemoguće) odgovoriti zašto su države tu gdje jesu. Šta tačno objašnjava razlike među društvima je jedno od najstarijih i najvažnijih pitanja, s tim da je život isuviše složen i fascinantan da bi ikada postojao jednostavan i konačan odgovor.

Šta god da vam je u sekundi prošlo kroz glavu kao moguće objašnjenje, vjerovatno ste u pravu.

Razvoj svakog društva zavisi od očitih stvari kao što su broj i obrazovanje radne snage, nivoa štednje i investicija, kapitala i produktivnosti, kvalitete institucija i političke stabilnosti, prirodnog bogatstva, pa sve do onih manje očitih kao što su naslijeđe kolonijalizma, klima itd.

Na koji način i u kojoj mjeri svaki od ovih faktora djeluje je skoro nemoguće odrediti i vjerovatno ne postoji idealna kombinacija koja bi radila jednako u svakom kontekstu.

Ja bih ovaj zapis želio da iskoristim i opišem zašto je manjak povjerenja – među ljudima i u sistem – jedan od najvećih, ali i najpodmuklijih problema koji podriva skoro sve što pokušavamo da uradimo u ovoj državi.

Veliki dio onoga što slijedi je inspirisan knjigom Why Culture Matters Most, koju je u novembru prošle godine izdao američki profesor David Rose. U njoj, Rose opisuje zašto je visok nivo povjerenja ključ dobrog života zbog toga što usmjerava naš razum i ponašanje, omogućavajući ono što on zove masovno cvjetanje.

On drži da je saradnja među ljudima preduslov napretka kakvog poznajemo iz razloga koje ću kratko pokušati da izložim u nastavku:

  • Prije svega, sva društva na svijetu, pa tako i naše, imaju određeni broj genijalaca. Međutim, da bi se oslobodio nevjerovatni potencijal ljudske kreativnosti, potrebno je da ljudi međusobno sarađuju. Napredak društva i inovacije su skoro nemoguće bez masovne saradnje među različitim ljudima. Ukratko, što nas je više, to je viši nivo podjele rada i specijalizacije među pojedincima, a samim tim i veći broj transakcija. Međutim, da bi specijalizacija i razmjena pristojno funkcionisali, potreban je barem određeni nivo povjerenja, prosto jer ne želite da sarađujete i trgujute sa nekim kome ne vjerujete. Značajne inovacije, stoga, u pravilu dolaze samo iz onih društava koja potiču kolektivnu kreativnost, saradnju i povjerenje.
  • S druge strane, i vrlo važno, povjerenje ‘prirodno’ dolazi samo u manjim grupama. Evolucijski gledano, većinu života na ovoj planeti smo proveli u manjim grupama i sa ljudima koje poznajemo. Održavanje bliskog odnosa sa ljudima između ostalog zahtijeva puno vremena i mentalne energije, pa smo jednostavno ograničeni i tim faktorima.
  • Nadalje, sociološka i antropološka istraživanja su pokazala da je maksimalna ‘prirodna’ veličina grupe sa kojom možemo imati istinski društveni odnos magični broj od 150 ljudi. Okvirno, to je broj gdje i dalje postoji mogućnost da se ljudi međusobno poznaju i održavaju neki ‘prirodni’ nivo povjerenja. Međutim, kada se pređe taj prag, očito je potrebno nešto drugo što bi ljude držalo na okupu i garantovalo da veliki broj ‘stranaca’ i dalje sarađuje.
  • Konačno i na sreću, to nešto postoji. Pored individualne inteligencije koja nas razlikuje od ostalih vrsta na svijetu mi, homo sapiensi, također imamo sposobnost za kulturom. Sve ovo dugujemo kognitivnoj revoluciji koja je prelijepo opisana u knjizi Sapiens: A Brief History of Humankind Yuvala Noahe Hararija. U njoj, Harari pokazuje kako smo mi zapravo jedina bića koja su u stanju da razgovaraju i raspravljaju o apstraktnim stvarima i da nas te iste stvari drže na okupu. [*] Ne želim sada da pretjereno ulazim u to, ali ono što ljude vrlo često drži zajedno je neki kolektivni mit koji postoji isključivo u kolektivnoj imaginaciji ljudi.

Dakle, da sumiram: što je veće društvo, to je veća podjela rada, veća specijalizacija, veća korist od ekonomije obima i međusobne trgovine, te shodno tome i veći napredak. S druge strane, što je veće društvo, to je prirodno manje provjerenja koje je upravo neophodno da bi društvo bilo produktivno i iskoristilo sav taj potencijal.

Važnost povjerenja je opisana kroz čuvenu dilemu koju je 1968. godine iznio Garrett Hardin u eseju The Tragedy of the Commons. U njemu, Hardin opisuje zašto je zajednički pašnjak podložan uništenju od prekomjerne ispaše.

Svjestan sam da na prvu ne zvuči baš uzbudljivo, ali ima puno toga da kaže o životu i nama.

Pretpostavimo da svaki seljak ima određeni broj krava i da sve krave pasu na zajedničkom pašnjaku. Svim farmerima bi trebalo biti u interesu da dogovore ograničenu površinu pašnjaka na kojem svaka krava može da pase. Problem je, međutim, što svako od njih ima poticaj da dozvoli svojim kravama da pasu na većoj površini od dogovorene. Ako se svako od njih ponaša racionalno i brine samo o svom vlastitom interesu, krajnji rezultat je uništenje pašanjaka od kojeg u konačnosti svi nemaju ništa drugo nego štetu.** To je dilema svakog društva i jedna od osvnovnih ideja ovog bloga.

Na malom pašnjaku, ovo nije nužno problem, iz prostog razloga što odmah postaje očito ko se ne pridržava dogovora. Ali na velikom pašnjaku, odnosno velikom društvu, ovo je fatalno.

Pošto se ljudi ponašaju razumno, nije rješenje u tome da se apeluje na njihovu racionalnost, već da se ona kanališe. Potrebna je kultura povjerenja – ako ja vjerujem da ti nećeš nanijeti štetu meni da bi ostvario ličnu korist, neću ni ja nanijeti štetu tebi i tako će nam svima biti bolje.

U konačnosti, potrebna je jedna kritična masa ljudi koja je dovoljno velika da se u većini slučajeva možemo osloniti na to da nas ljudi neće prevariti.  

A razlog zašto pišem sve ovo je što je u našem društvu trenutno nažalost upravo suprotno slučaj. U našim životima, očito je da ne postoji ni povjerenje prema pojedincima, niti povjerenje u sistem

Kao prvo, povjerenje među ljudima je na jako niskom nivou, kako zbog rata, tako i zbog činjenice da ni 24. godine kasnije ne postoji ni tračak zajedničke interpretacije o tome šta je bilo i ko je za šta odgovoran. Sistem obrazovanja, kako je trenutno postavljen, u najmanju ruku ne pomaže, a sistem vrijednost je izgleda potpuno erodiran. Roditelji koji žele sve najbolje za svoju djecu, vrlo racionalno odlučuju da ih ne uče vrijednostima kao što su poštenje, iskrenost i briga za opšte dobro, u strahu da će biti zloupotrijebljeni od djece koja su odgajana da misle samo na sebe i iskorištavaju svaku priliku koja im se nudi.

Što se tiče povjerenja u sistem, onog momenta kada vidim da ga varaš, a da u isto vrijeme ne odgovaraš za to, onda i ja imam poticaj da radim isto. I ne samo to, ja sam zapravo budala ako te ne pratim u tome. U teroji igara, ovo se valjda zove sucker’s payoff.[***] U životu, jedina gora stvar od toga da igrate pokvarenu igru je da je ne igrate.

Ovo je nažalost razlog zašto toliko ljudi, čak i onih sa dobro plaćenim poslovima, napušta državu. Idu, jer moralno ne mogu i ne žele prihvatiti da moraju da se ponašaju na način koji nije u skladu sa njihovim odgojem i vrijednostima da bi opstali u ovom društvu. To je posljednja faza sunovrata kada i pošteni postanu nepošteni samo da bi preživjeli.

Trenutno, i to je najbolnije, pametnom se čovjeku jednostavno ne isplati biti pošten. I pošto je većina ljudi došla do te spoznaje i pošto niko ne vjeruje u sistem, korupcija trenutno cvjeta i završili smo u najgorem od svih svjetova.

Ovo je stvarno začarani krug iz kojeg je teško izaći. Znam da je moguće, jer su kroz historiju društva pokazala da je moguće, ali ni sam ne znam gdje da se počne.  

Ekonomisti problem povjerenja u pravilu rješavaju putem institucija, kao što je nezavisno i efikasno sudstvo. Singapur je primjer heterogene zemlje u kojoj postoje četiri zvanična jezika, ali koja ipak više nego dobro funkcioniše, jer ljudi imaju povjerenje u sistem koji očito radi za njih.  

Nažalost, institucije ne mogu riješiti sve, prosto jer nisu nezavisne od kulture. Ni najbolji zakon, ni najbolje institucije nisu u stanju da se odbrane ukoliko većina želi da ih vara.

Na svu sreću, kultura nije nasljedna, niti se prenosi genima. Može se mijenjati, mada jako sporo.

Volio bih da povjerenje nekako padne s neba, ali sve su prilike da neće.

Za početak, ono što možete je da ne veličate ratne zločince, ne varate ljude oko sebe, i ne podrivate institucije da biste ostvarili neku ličnu korist. Znam, svi to rade, ali svaki put kada nešto od ovoga uradite smanjujete nivo povjerenja u društvu, što na kraju dana ne šteti samo ostalima, već i vama i vašoj djeci.

__________

[*] Na primjer, kaže on, nikada ne biste uspjeli da uvjerite majmuna da vam da bananu tako što ćete mu obećati neograničeno banana u nekom drugom životu. Ljudi očito funkcionišu malo dugačije.

[**] Da racionalno ponašanje pojedinca ne dovodi uvijek do društveno poželjnih ishoda je spoznaja sa kojom se većina ekonomista teško miri.

[***] Ili da prevedem na tečni bosanski, popušio si ga.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s