Jedan od razloga zašto toliko volim bihejvioralnu ekonomiju je što polazi od toga da su ljudi, pa eto, ljudi.
Iako vjerovatno zvuči banalno, ekonomisti nažalost u pravilu polaze od toga da su ljudi homo economicusi tj. potpuno racionalna bića koja usko brinu o svom vlastitom interesu i koja sve odluke donose tako da maksimiziraju ličnu korist.
Na sreću, i zahvaljujući bihejvioralnoj nauci, danas znamo da to nije slučaj. Ljudi su često iracionalni, skloni sistemskim greškama i lošim odlukama. Pored toga smo i dosta lijeni, čak i kada je u pitanju nešto što bi nam trebalo biti u interesu.
U Nudge: Improving Decisions about Health, Wealth, and Happiness, Richard Thaler i Cass Sunstein navode kako ova saznanja mogu pomoći pri krojenju boljih javnih politika. Oni nastoje da ljude nježno gurnu (od glagola nudge) u smjeru koji garantuje bolje ishode za njih i društvo, bilo da se radi o većoj štednji za stare dane, ili boljoj ishrani.
Nekada, to jednostavno možete postići tako što preformulišete problem. Evo samo kratki primjer:
i) Ukoliko uradite A, uštedit ćete 500 maraka godišnje.
ii) Ukoliko ne uradite A, izgubit ćete 500 maraka godišnje.
Iako je stvar zapravo identična, i sami osjećate da je ii) puno efikasniji način da ljude potaknete na akciju.* Iza objašnjenja se krije jedna od najdubljih bihejvioralnih spoznaja koja se zove loss aversion – ljudi jednostavno osjećaju veću bol od gubitka, nego zadovoljstvo od dobitka nečega.**
Thaler i Sunstein su super, jer pokazuju da ne morate mijenjati svijet da biste promijenili svijet. Dovoljno je da promijenite kontekst u kojem ljudi donose odluke.
Za (rijetke) ljude koji nisu toliko opterećeni ustavnim strukturama, historijama i identitetima, i koji u svemu tome ne traže opravdanje da se nešto ne uradi, ovo je također oslobađajuće. Kada smo već kod toga, možda počnite sa nečim. Svaki put kada neko kaže da ne možemo uraditi x i y zbog Daytona i okrivi Dayton za sve naše probleme, vi ustanite i demonstrativno napustite prostoriju. Ta priča više smara i malu djecu.
Uglavnom, kako bihejvioralna nauka izgleda na djelu? Prije nekoliko godina, parkovi u Londonu su našli zanimljiv način da se bore protiv opušaka à la Nudge.
Nema ništa, ali apsolutno ništa u Daytonu zbog čega i naš grad ne bi imao nešto slično.
Za vas od akcije — a ne samo misli — zašto nešto slično ne bismo postavili barem za vrijeme Sarajevo Film Festivala? Možemo li napraviti neki duel (Željo vs. Sarajevo, Halid vs. Jala) što bi ljude natjeralo da se takmiče, a da usput urade nešto dobro tj. ne bacaju opuške, limenke ili šta god na pod?
Možda stvarno očistimo grad (ili barem festivalski park kod BKC-a), možda uspijemo da nasmijemo ljude, možda se svijetu jednostavno pokažemo u boljem svjetlu.
Možda više ne budemo morali slušati bajke kako je Sarajevo bilo čisto za vrijeme Olimpijade.
Možda i mi možemo imati svoju priču.
__________
[*] Za većinu ekonomista ovo je zapravo novina. Prema njihovim modelima, način na koji saopštavate identičnu informaciju ne bi trebao da pravi razliku u djelovanju ljudi. Ako imam način da uštedim 500 maraka godišnje to ću i uraditi, ma kako formulisali tu mogućnost. Realnost je ipak malo drugačija…
[**] Ako želite još jedan primjer. Ukoliko odlučujete o tome da li da se operišete ili ne, doktor vam jednu te istu informaciju može saopštiti na sljedeći način:
Devet od deset osoba ne nosi nikakve štetne posljedice od operacije; ili
Jedna od deset osoba nosi štetne posljedice od operacije.
Ukoliko ste neodlučni, prva izjava će vas vjerovatno ohrabriti da se operišete, dok će vas druga obeshrabriti.
wpDiscuz