O nama i njima (drugi dio)

I šta onda da se radi? Kako i mi možemo postati kao oni? 

U duhu prethodnog posta, vjerovatno prvi korak leži u tome da zaboravimo na ovo ‘mi’ i fokusiramo se isključivo na ‘ja’.

Njemački sociolog Ralf Dahrendorf je jednom rekao da je potrebno šest mjeseci da zamijenite politički sistem, šest godina da transformišete ekonomski sistem, a šezdeset godina da promijenite društvo. Društvo, dakle, teško da možete i trebate mijenjati. Sve i da možete, ništa nije vrijedno šezdeset godina vašeg života i tačka. 

Ali ono što definitivno možete je da svaki dan vaš mikrokosmos učinite barem malo boljim. Puno malih ljudi, koji na puno malih mjesta, čine puno malih stvari mogu promijeniti lice svijeta, glasi jedna afrička poslovica.

I stvarno je fascinantno šta nekolicina organiziranih i odlučnih ljudi može da napravi. Sarajevski Muzej ratnog djetinjstva je jedan od najsvjetlijih nedavnih primjera, koji je uz to možda i stvarno došao blizu da promijeni barem mali dio svijeta.

Ali stvarno ne morate da ciljate tako visoko. Mary Anne Evans (poznatija kao George Eliot) je jednom zapisala da rastuće dobro ovog svijeta i činjenicu da nije sve tako naopako sa nama, djelimično dugujemo nehistorijskim djelima i ‘običnim’ ljudima koji su vjerno živjeli povučene živote i čija groblja niko danas ne posjećuje.*

Za sve vas koji zamišljate bolju budućnost, ali ne znate gdje da počnete, nije važno da li možete naći neku političku stranku vrijednu vaše podrške. Prosto nađite neki problem do kojeg vam je stalo i organizaciju koja se time bavi. Postoje, na primjer, aplikacije koje korisnicima pametnih telefona omogućavaju da naglas čitaju priče i pjesme koje se potom pretvaraju u audio knjige za osobe sa oštećenim vidom. Ako takva aplikacija ne postoji kod

nas, napravite je i svijet je već postao bolje mjesto za život. 

Govoreći o rastu nejednakosti u 20. stoljeću, Joseph Stiglitz je jednom rekao da je ona ista kao da posmatrate travu kako raste — ne uočavate promjene iz dana u dan, ali poslije nekog perioda prosto vidite da se nešto promijenilo. Eh, isto je i sa ovim sićušnim koracima.

Znam, nije sve baš tako lako. Problem je što za sve ovo što pokušavam da izložim treba puno vremena i što čak i onda kada vidite promjenu, nemate nužno osjećaj da ste baš vi doprinjeli tome. To je neizmjerno demotivirajuće, iz prostog razloga što svaka osoba voli da vidi plodove svog truda i rada. Postoji velika vjerovatnoća da vaše odricanje niko neće primijetiti, niti vam se ikada zahvaliti i tu nažalost ne mogu da ponudim nikakvu utješnu riječ.

Sve što možete je da vjerujete da će neko slijediti vaš primjer, ili da eventualno uvjerite ljude oko sebe da ga slijede. To je sve. 

Jednom prilikom kada sam izložio kraću verziju ove ideje, rečeno mi je da sam naivan. Vrlo vjerovatno, ali prosto ne vidim šta je alternativa. 

Želio bih da odem korak dalje i da dodam da ne samo što vjerujem da se dobra djela sabiraju i da je to najvjerovatniji uzrok društvenih promjena, već i da postoji neki momenat nakon kojeg počnu da se multipliciraju, što znači da konačna, ljepša slika odjednom samo bukne. 

‘Sve vaše misli, sve sjemenje koje ste posijali i koje ste možda već i zaboravili uhvatit će korijen i izrasti i ko je dobio od vas, daće drugom. I otkud možete znati koliki će biti vaš udio u budućem rješavanju sudbine čovječanstva?’ Ovo je iz Idiota Dostojevskog i ujedno predstavlja jednu od najljepših ideja koje poznajem.

Meni su prodavači u granapu osmijehom znali uljepšati dan, jednako kao što su mi ga znali pokvariti nekim bezobrazlukom. Barem jedan dio te lijepe energije, ili frustracije bih potom prenio na ljude oko sebe, a oni nastavili niz. Možda počnite o dobrim djelima, iskrenim osmijesima i lijepim riječima gledati kao na neki zarazni virus koji se širi. 

Jeste li ikada razmišljali o zijevanju, pita Malcolm Gladwell? Zijevanje je iznenađujuće moćan čin. Samo zato što ste pročitali riječ ‘zijevanje’ u prethodne dvije rečenice — i dodatna dva ‘zijevanja’ u ovoj rečenici — dobar broj vas će vjerovatno zijevnuti u narednih nekoliko minuta. Ako ovo upravo čitate na javnom mjestu i zijevate, postoji vjerovatnoća da će dobar dio ljudi koji su vas vidjeli također zijevnuti… Neki ljudi su vas možda samo čuli kako zijevate, da bi potom i sami zijevnuli, što je sasvim novi vid zaraze… I konačno, kako čitate ovo, neko od vas je možda pomislio — ma kako nesvjesno i prolazno — da je umoran. To onda znači da zijevanje može biti i emotivno zarazno. Samo zato što sam napisao riječ ‘zijevanje’ u stanju sam da usadim neki osjećaj u vašoj glavi. Baš moćno, zar ne? 

Ono što hoću da kažem je da svaka vaša riječ podrške, svaki vaš osmijeh pravi neku razliku, premda nikada nećemo biti u mogućnosti da mjerimo kako se dobra djela umnožavaju. 

Svijet je lonac u kojem se stalno kuha nešto veliko, napisala je Elif Šafak. Šta, još ne znamo, ali sve što činimo, osjećamo ili mislimo su sastojci u toj mješavini.

Trebamo se zapitati šta mi lično dodajemo u lonac. Dodajemo li ozlojeđenost, neprijateljstvo, bijes ili nasilje? Ili pak dodajemo ljubav i sklad?

__________

[*] Slavoj Žižek je jednom prilikom upozoravao kako se ljudi zadovoljavaju malim koracima (recikliranjem, ili kupovinom ‘fair trade’ proizvoda), jer u tome vide lak izlaz iz svih problema i jer ih oslobađa veće odgovornosti. Ukratko, osjećaju da su dali sve od sebe i da mogu uredno nastaviti da uživaju u svojim životima. To je naravno istina, ali mislim da mi bolujemo od druge krajnosti tj. često odlučujemo da ne radimo ništa, jer (opravdano) vjerujemo da ne možemo da promijenimo svijet. Nema naravno ništa loše u tome da ciljate visoko, sve dok vas to visoko ne paralizira da ne činite ništa.


Jedna misao o “O nama i njima (drugi dio)

  1. Uvijek se sjetim Cesarićevog Slapa:

    Teče i teče, teče jedan slap;

    Što u njem znači moja mala kap?

    Gle, jedna duga u vodi se stvara,

    I sja i dršće u hiljadu šara.

    Taj san u slapu da bi mogo sjati,

    I moja kaplja pomaže ga tkati.

    Svatko od nas svakog dana daje svoju kaplju da se naprai taj slap, i kao što si spomenuo citat sa Berlinskog zida – to je sasvim dovoljno da se promijeni lice svijeta.

    Nastavi pisati (a i čitati) jer ti ide pravo dobro! 😀

    Veliki pozdrav iz Mostara

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s