U Thinking Fast and Slow, Daniel Kahneman opisuje jedan od najljepših eureka momenata njegove karijere, a desio se tokom predavanja o psihologiji uspješne obuke koje je držao instruktorima leta Izraelskog vazduhoplovstva.
Kahneman je govorio o tome kako je bezbroj istraživanja potvrdilo da je nagrađivanje uspjeha i dobrog ponašanja bolje i djelotvornije od kažnjavanja lošeg ponašanja i grešaka.
Nakon što je završio predavanje, javio se jedan od iskusnijih instruktora odbacujući ovu tvrdnju, rekavši da njegovo iskustvo potvrđuje upravo suprotno:
Mnogo puta sam hvalio kadete za besprijekorno izvršenje nekog manevra, da bi kod idućeg pokušaja obično bili samo gori. S druge strane, kada bih vrištao u slušalicu nekog kadeta zbog lošeg poteza, on je u pravilu bio bolji pri sljedećem pokušaju.
Prema Kahnemanu, instruktor je u isto vrijeme bio u pravu, ali i potpuno u krivu. Njegovo zapažanje je bilo mudro i ispravno – u prilikama u kojima je pohvalio neki čin vrlo vjerovatno je uslijedilo razočarenje, jednako kao što je nakon kažnjavanja uglavnom došlo do poboljšanja.
Ali je ono što je iz toga zaključio o efikasnosti nagrađivanja i kažnjavanja bilo potpuno pogrešno. Kadeti bi zapravo postali bolji (ili gori), bez obzira na to šta je instruktor rekao i uradio.
Iza objašnjena se zapravo krije nešto što se zove regresija ka srednjoj vrijednosti (regression to the mean), koja je neizmjerno životna i koja se otprilike objašnjava ovako:
Nakon lošijeg učinka (ili ponašanja) obično slijedi poboljšanje, isto kao što nakon dobrog slijedi pogoršanje, i to nema nikakve veze sa pohvalama ili kaznama, već se prosto dešava po statističkoj prirodi stvari. Zabluda nastaje onda kada počnemo da vjerujemo u uzročno-posljedične veze između našeg ponašanja i rezultata.
Ako Ronaldo dvije utakmice zaredom ne zabije niti jedan gol, onda možete biti poprilično sigurni da će u trećoj zabiti dva. Ako Messi zabije hat-trick, onda u idućoj vjerovatno neće zabiti nijedan. Što je rezultat ekstremniji, to veću regresiju očekujemo. Vi možete kritikovati Ronalda, jednako kao što možete Messija hvaliti do neba, ali to u pravilu neće značiti ništa u idućoj utakmici.
Kahneman navodi poznati primjer takozvanog prokletstva Sports Illustrateda – uvjerenja prema kojem su sportisti koji izađu na naslovnici ovog časopisa osuđen da iduće godine ostvare loše rezultate. Ono što se uglavnom navodi kao objašnjenje su pretjerano samopouzdanje, ili pritisak od prevelikih očekivanja.
Stvar je zapravo dosta jednostavnija. Samim tim što neko uopšte izađe na naslovnoj stranici Sports Illustrateda znači da je ostvario/ostvarila natprosječan rezultat, često uz dozu dobre sreće. To znači da iduće godine stvari jednostavno mogu biti samo gore i to je jednostavno to.*
Eh, isto ovo u konačnosti vrijedi i za ljude: Ljudi su prosječno dobri (ili prosječno loši, zavisno od toga kako gledate na život).
Ako je neko bio natprosječno raspoložen ili ljubazan prema vama, u idućoj instanci će se vjerovatno vratiti u svoje ‘normalno’ ponašanje i jednostavno biti ‘gori’. Isto tako, ali još važnije, ako je neko bio isuviše grub ili neljubazan prema vama, sljedeći put će biti ‘bolji’.
Problem je što ste u prvom primjeru vjerovatno odgovorili sa istom dozom ljubaznosti, dok je u drugom neko izvukao sve najgore iz vas i natjerao vas da budete loši i bezobrazni.
Život nas tako zapravo uči pogrešnu lekciju, jer ispada da se naše dobro ponašanje kažnjava, dok loše biva nagrađeno, iako se u pravilu ne radi ni o čemu drugom do regresiji ka srednjoj vrijednosti.
I dalje nisam siguran da li se isplati biti dobar (mada želim da vjerujem u to), ali nakon ovoga ispada da nema ni naročite koristi od toga što je čovjek loš.
I ne znam kako, ali nekako i dalje vjerujem da dobro u konačnosti uvijek pobijedi zlo.
Eto.
__________
[*] Iz ovog razloga su Messi, Jordan i Federer najbolji sportisti svih vremena, prosto jer su u stanju da izvanredne rezultate postižu iz godine u godinu.
wpDiscuz