Jedna od najljepših i najkorisnijih stvari našeg obrazovanja je bilo obavezno čitanje lektire.
Istovremeno, jedna od najtužnijih stvari našeg obrazovanja je što je to čitanje uglavnom bilo poprilično površno. Tako, nažalost, iz lektire nikada nismo uspjeli da izvučemo ono što smo mogli.
Lektira je uglavnom bila posvećena prepričavanju radnje, opisivanju glavnih likova i pamćenju bespotrebnih činjenica. S druge strane, ona bi nas puno bolje spremila za život da smo raspravljali o idejama, mogućim interpretacijama i skrivenim porukama. Tužno je i pogrešno što su nastavnici uglavnom insistirali na jednoj interpretaciji i što se rijetko kada dozvoljavalo da učenici imaju nezavisno i drugačije mišljenje, naravno pod uvjetom da su u stanju da ga odbrane.
Kralj Edip je dobar primjer.
Kada je Edip rođen, proročanstvo je proreklo da će ubiti svog oca i oženiti svoju majku (drugo proročanstvo zapravo dolazi tek kasnije u knjizi, ali to nije toliko važno). U strahu od svoje smrti, otac odluči da novorođeno dijete ostavi u divljini kako bi ga pojele zvijeri. Sluga koja je trebala da odvede malog Edipa se, međutim, sažali i odluči da ga preda korintskom kralju Polibu koji nije imao svoje djece. Odrastajući, Edip sazna za proročanstvo i pogrešno vjerujući da je Polib njegov pravi otac odluči da pobjegne iz Korinta kako bi ga zaštitio. U bijegu, on naleti na stranca kojeg u svađi ubije, a potom oženi kraljicu Tebe, Jokastu. Vremenom, Edip sazna da je stranac zapravo bio njegov otac, a da je Jokasta njegova prava majka. Jakosta nakon tog saznanja počini samoubistvo, a Edip sebi iglom iskopa oči.
Poenta je da čovjek, ma šta radio, ne može pobjeći od svoje sudbine.
Da smo nešto drugačije razgovarali o Kralju Edipu, vjerovatno bi još tada naučili da on zapravo simbolizira pitanje koje čovječanstvo muči od davnina, a to je:
Da li smo u stanju da izbjegnemo svoju sudbinu i da li išta od onoga što radimo u životu na kraju dana pravi ikakvu razliku? (U filozofiji, ovo je poznato kao sukob između slobodne volje i determinizma)
Dakle, da li je sve ono što se dešava danas samo posljedica stvari koje su se desile prije i da li se sve ono što se dešava prosto moralo desiti?
Svako od nas u svom srcu nosi ovaj sukob i ljudi ga naravno rješavaju na različite načine. Dok jedni vjeruju da imaju apsolutnu kontrolu nad svojim životima i da su krojači svoje sudbine, drugi su skloniji da vjeruju da su njihovi životi predodređeni.*1
Ja sam ranije imao sklonost da olako sudim o ljudima koji slijepo vjeruju u sudbinu što odavno više ne radim. Uostalom, ko može sa sigurnošću reći da su oni u većoj zabludi od onih koji vjeruju da u potpunosti kontrolišu svoj život?
Sjetio sam se svega ovoga dok sam čitao knjigu The Gene: An Intimate History od Siddharthe Mukherjee. Nemam namjeru da je prepričavam, već ću samo reći da me iznenadilo koliko je stvari u našim životima zapravo određeno genima, to jeste zapisano.
Ne govorim ovdje naravno o stvarima poput spola, boje očiju ili krvnoj grupi – to je jasno. Ne. Ovdje zapravo govorim o karakternim crtama poput temperamentnosti, anksioznosti i impulzivnosti koje su u dobroj mjeri također određene genima. Ispostavilo se, zapravo, da su mnogi dijelovi ponašanja koje uglavnom vežemo za kulturu, okruženje i izbor pod iznenađujućim utjecajem gena.
Mi volimo da vjerujem da naš karakter određuje našu sudbinu, ali je strašno znati da je i karakter u dobroj mjeri predodređen genima.
Evo vam još jedan iznenađujući primjer. U vrijeme dok prvi put čitate ovaj zapis, prošla su tri mjeseca od proslave Nove godine i ambicioznih novogodišnjih odluka koje smo zacrtali. Ako niste baš ponosni na sebe, jer se opet ne hranite zdravije i jer ponovo ne uspijevate da manje buljite u telefon, onda će vas možda utješiti da znate da je i naša sposobnost da odolimo iskušenjima također genetski određena. Analizirajući 31 naučni rad s više od 30.000 jednojajčanih blizanaca, grupa naučnika je otkrila da razlike u samokontroli između bilo koje dvije osobe uglavnom zavise od njihovih gena.*2 Dakle, ne, nemate karakternu manu i nije ništa pogrešno s vama, već prije svega geni rade protiv vas.
Ima jedna nevjerovatna priča o blizankama imenom Daphne Goodship i Barbara Herbert koje je majka po rođenju predala na usvajanje nakon čega su djevojčice odrasle u odvojenim porodicama. Kada je decenijama kasnije tim naučnika razgovarao s njima, otkrili su nevjerovatne sličnosti. Određene stvari ne iznenađuju, poput činjenice da su bile jednako visoke, imale isti IQ, pa čak i da su kosu farbale istom bojom. Ono što iznenađuje je što su obje kao male pale sa stepenica i slomile zglob, što su obje razvile strah od visine i što su obje uzimale časove plesa na kojima su upoznale svoje buduće muževe.
Naravno, negativna strana svega ovoga je što može dovesti do fatalizma. Ako je sve to tako, čemu onda sav trud? Zašto uopšte ustajemo iz kreveta? Ako nemamo neki utjecaj na stvari koje nam se dešavaju, zar ne postoji opasnost da će nas to ulijeniti lišavajući nas svake odgovornosti? Zar to onda u mnogome ne pogoršava stvari?
Da ne pretjerujem, vi naravno imate bezbroj primjera blizanaca koji su odgajani od istih roditelja, koji su se družili s istim ljudima i rasli u istim sredinama, pa su opet završili sa značajno drugačijim životima.
Kako sada objasniti to i pomiriti s primjerom sestara koji sam prethodno naveo? Kako pomiriti priču da neki blizanci razviju skoro identične živote, dok drugi ipak imaju potpuno različita iskustva? Najočitiji odgovor je da geni predodređuju, ali ne i u potpunosti određuju stvari.
Ali drugi najbolji odgovor koji su ljudi ustanovili i koji će vas možda iznenaditi je da su različiti životni putevi jednostavno posljedica slučajnih događaja. Ovdje mislim na nesreće, iznenadne traume, neočekivane susrete, propuštene vozove, pogrešna skretanja, ili, ukratko, na sreću i sudbinu.
Dakle, imate gene koji predodređuju puno toga, ili u najmanju ruku puno više nego što mislimo. I onda imate spoznaju da razlike u ishodima zapravo dolaze od slučajnih događaja.
Koliko prostora onda ostaje čovjeku da zaista kontroliše svoj život i utječe na svoju sudbinu?
E na ovo mislim kada kažem da lektiru nismo čitali kako smo trebali i da nas je puno bolje mogla pripremiti za život.
I dalje ne bi imali odgovore, ali bi barem imali prava pitanja.
__________
Inkrementalno možete pratiti i na Instagram stranici.
[*1] Zanimljivo je da ova razlika ne postoji samo među pojedincima, već i čitavim društvima. Mislim da mi spadamo u društva s duboko ukorijenjenim fatalizmom, to jeste uvjerenjem da ne možemo da utičemo na ono što nam je zapisano. To se možda najbolje vidi kroz naš odnos prema pušenju. Ljudi koji puše će vam reći da ničija nije do zore gorila i da ćete umrijeti kada vam je zapisano. Dodat će, potom, kako je nedavno umro neki komšija koji je imao 45 godina i koji nikada cigare nije zapalio, što je jedan od najglupljih argumenata koje ćete čuti bilo gdje i bilo kada, ali dobro…
[*2] Willems, Y., Boesen, N., Li, J., Finkenauer, C., & Bartels, M. (2019). The heritability of self-control: A meta-analysis. Neuroscience & Biobehavioral Reviews, 100, 324-334.
wpDiscuz