Biti prisutan u trenutku

Otkrio sam nedavno da je jedan od ljepših načina da se povežete s ljudima taj da im otkrijete svoju ranjivu stranu, da pokažete neki vid slabosti, da jednostavno izložite svoje mane i strahove. Iznenadilo me koliko ljudi cijene tu vrstu iskrenosti i kako razgovor odjednom ode u nekom drugom smjeru, dubljem, ili barem manje površnom. 

Odlučio sam — tu i tada — da u idućem tekstu ispričam nešto iskreno i iz srca. Redovi koji slijede se tiču jedne od najvećih mana koje imam i pišem ih iz dva razloga, jednog sebičnog i jednog nesebičnog. 

Što se tiče sebičnog, otkrio sam vremenom a da mi pisanje neizmjerno pomaže da posložim svoje misli. Nešto što u mojoj glavi bruji godinama, nekada tek kroz ove tekstove dobije svoj smisao i oblik. 

Ali drugi, i razlog zašto ovo uopšte dijelim, se tiče uloge koju je čitanje imalo u mom životu. Jedan od razloga zašto toliko volim knjige ima veze sa utjehom koju one pružaju kada shvatite da niste sami sa svim vašim razmišljanjima i ludostima. U najmanju ruku, dijelite ih s autorom ili autoricom čije stranice čitate i teret odmah nekako bude lakši, podnošljiviji. Računam da će se barem neko od vas prepoznati u ovim redovima i da ćete naći barem neki mali vid utjehe. 

Dakle, ja imam jednu nevjerovatno čudnu osobinu koja se otprilike ogleda u sljedećem:

  • Kupio sam pancerice jedne zime, onakve kakve sam želio da imam. Stavio ih u kutiju. Dvije naredne godine sam išao na skijanje i iznajmljivao pancerice. 
  • U aprilu prošle godine sam kupio odijelo za vjenčanje moga brata (ne po krvi, već životu). Svadba je trebala biti u augustu i nažalost je morala biti odgođena za ovo ljeto. Nisam ga obukao ni jednom. Mogli biste pomisliti da sam naumio da ga nosim na vjenčanju i da ga zbog toga još uvijek nisam obukao i vjerovatno biste bili u pravu. Jedini problem je što je odijelo vuneno i što nema šanse da ga nosim ni ovo, niti bilo koje drugo ljeto. Ne znam iskreno ni šta sam mislio kada sam ga kupovao, ali to je sada manje važno. Sve što hoću da kažem je da sam ga uredno mogao nositi ovu jesen i da nisam. Eno ga ormaru, visi, čeka, nešto…  
  • U doba dok su se još uvijek kupovali CDovi, jedan od mojih najvrjednijih posjeda je bio album Fugees-a The Score. Kada sam ga kupio, bio sam neizmjerno sretan (barem mi je tako djelovalo tada). Potom sam ga stavio u kutiju u kojoj inače čuvam slične stvari i nikada ga u životu nisam ubacio u plejer. Lauryn Hill je moja najdraža pjevačica, obožavam da je slušam, ali njen glas s tog CDa nikada nisam pustio. 
  • Nedavno sam naručio tene koje sam mjerkao posljednjih godinu dana. Neka zanimljiva priča, održivi materijali, organski pamuk, fair trade bla, bla, bla… znate već, ovaj novi tip kapitalizma zbog kojeg se kao osjećate dobro jer ste kupili nešto održivo, podržali neke slobodne umjetnike, neka autohtona plemena u nekom dalekom dijelu svijeta i tako to. Zapravo, ne želim da budem ciničan jer sam, pored izgleda, tene zaista kupio zbog priče koja stoji iza njih. Jedini problem je što stoje u kutiji, već mjesec dana. Kada su stigle, probao sam ih, bio iskreno sretan (barem mi je tako djelovalo tada), vratio u kutiju i eto. 

Sad, ja stvarno ne znam koji se psihološki poremećaj krije iza ovoga, ali slutim da otprilike ima veze s ovim. Ja ne znam da živim i uživam u trenutku. Jedan od razloga zašto ne koristim stvari koje volim ima veze s tim što bih želio da traju zauvijek, ili barem što duže. Unaprijed razmišljam kako će mi biti žao kada ih jednog dana iznosam, potrošim ili ishabam i uporno nastojim da odgodim taj osjećaj.

Alain de Botton je jednom za sebe rekao da život uglavnom provodi u sjećanju ili iščekivanju. Mene, lično, prošlost manje opterećuje, ali zato neuporedivo više vremena provodim u iščekivanju. Čitav život nešto odgađam. Kao da se čitav život pripremam za nešto. Ni sam nisam u stanju da kažem za šta tačno, ali kao da je sve što radim zagrijavanje za nešto drugo, nešto veće. I onda žurim, čak i kada ne znam kuda idem. 

To se ocrtava i u banalnim stvarima. Ja na primjer ne znam da stojim u mjestu i čekam nešto. Stajanje u redu mi je noćna mora. Ako čekam autobus koji treba da stigne za sedam minuta, hodat ću do iduće stanice. Ako želim da zaustavim taksi, hodat ću prema odredištu u isto vrijeme mašući automobilima.

Ne znam da budem tu, sada, u ovom trenutku. 

Nasmijao sam drugaricu M. prošle godine tokom jednog prelijepog izleta. Dok smo u miru u tišini uživali u nevjerovatnoj prirodi, pitao sam je šta misli da ćemo raditi idući vikend. Nije mogla da vjeruje, ali to je to… Osim u rijetkim slučajevima, ne znam da se opustim i predam trenutku bez da razmišljam sto koraka unaprijed. 

Ništa od ovoga nije normalno i ja to znam. U isto vrijeme, svjestan sam da bez ovoga ja više ne bih bio ja — sa svim svojim mojim manama i vrlinama. Ne vjerujem da bih uspio da ostvarim i doživim sve što jesam da nisam bio ovakav. Ali kao i sve u životu, i ovo ima svoju cijenu i polako mi djeluje prevelika.

Nakon što sam završio sa pisanjem ovog bloga, izvadio sam CD u želji da odslušam Fu-Gee-La s albuma koji sam kupio prije više od 20 godina i da ovom ludilu konačno stanem u kraj. Čudna stvar, CD nigdje u kući nisam imao da ubacim. Tehnologija se promijenila. Čuvao sam nešto sve ove godine i kada sam konačno odlučio da ga pustim, nisam više imao gdje. I ne samo to, vidim da je i omot u međuvremenu pukao, džabe sam ga čuvao. 

Život ide, ne čeka. 

Jedini ispravan način da ga čovjek živi je sada i odmah. 

To je to. 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s