Na kraju dana — kada sve saberem i oduzmem — ja zapravo ništa ne znam. Mislim ovo bez ikakve lažne skromnosti i zasigurno ne onako kako je na primjer Sokrat govorio da zna da ništa ne zna. Ne pada mi lako ovo priznati, ali je tako. Pišem ovo, jer računam da će mi na neki način biti lakše nakon što to izgovorim ‘naglas’. Zaista, ja ništa pod milim bogom ne znam, ili barem ne onako kako sam se nadao da ću jednog dana.
Ne znam uzeti rendgenski snimak i reći vam — konačno i nedvosmisleno — da li ste nešto slomili, ili ne.
Ne znam uzeti nacrt vaše kuće i reći vam — konačno i nedvosmisleno — da li smijete srušiti taj zid, ili ne.
Ne znam uzeti vaš predmet i reći vam — konačno i nedvosmisleno — da li imate osnova za tužbu, ili ne.
Znam doduše svašta nešto pomalo, ali sve što ‘znam’ u životu je relativno. Sve zavisi od nečega. Ako me pitate da vam bilo šta kažem — konačno i nedvosmisleno — od mene nećete imati bogzna kakve koristi. Eto tako…
Imao sam nedavno razgovor sa jednim od mojih profesora, koji me nekako bolno podsjetio na sve ovo. Duncan Green je jedan od glavnih savjetnika Oxfama i autor jednog od najčitanijih blogova na svijetu kada je u pitanju ekonomski razvoj. Čovjek je nevjerovatnog životnog iskustva, koje prije svega duguje činjenici da nema mjesta na svijetu gdje nije radio. Ova pozadina je važna zbog jedne rečenice koju će izgovoriti. Sve u svemu divan čovjek.
– Kako god, pita me o čemu razmišljam kada je u pitanju buduća karijera?
– Kažem kako iskreno ne znam, da sam trenutno malo zbunjen.
– Kaže, u redu, šta si prethodno radio, čime si se bavio?
– Odgovaram da ni u to više nisam siguran. Radio sam nekako sve i svašta, ali kada bih morao reći šta je to konkretno bilo, bojim se da ne bih znao.
– On ne odustaje. Pita me šta znam, koje su mi vještine.
– Kažem kako ni to više ne znam. Kao znam ponešto o svačemu, ali na kraju dana ne osjećam da išta znam onako kako sam se nadao da ću jednog dana. Na moje veliko iznenađenje, kaže da me razumije i da se se često osjeća isto.
– Poprilično iznenađen, pitam ga kako li je to, očekujući nešto utješno.
– Teško, vrlo teško, kaže.
– Zbunjen, odgovaram kako mi djeluje da ima lijepu i smislenu karijeru i da ne vjerujem baš u to.
– Kaže mi ‘možda, ali nije lako kada uđeš na neki sastanak u kojem su svi oko tebe nešto, a ti si zapravo ništa.’
Duncan je tako — neočekivano, lijepo i bolno — opisao kako se često osjećam kada se nađem u nekom društvu.
Prošle godine je izašla knjiga Range: Why Generalists Triumph in a Specialized World. Privukao me naslov i pročitao sam je tražeći neki vid utjehe. Knjiga govori o tome kako su u današnjem — hiperspecijaliziranom i složenom — svijetu potrebni ljudi koji vide malo širu sliku. Upozorava kako eksperti imaju tendenciju da postanu uskogrudni tako da više ne vide šumu od drveća.
To je posebno važno, jer će navodno poslovi budućnosti zahtijevati rješavanje neočekivanih problema za koje ne postoje unaprijed definisane procedure i za koje ne pomaže nikakvo prethodno iskustvo. U sve složenijem svijetu, ljudi koji posjeduju interdisciplinarno znanje će navodno biti bolji u rješavanju upravo takvih problema, budući da znaju razmišljati van okvira (ili ono što se popularno zove outside the box).
Ono što će se valjda posebno cijeniti je takozvano analogno razmišljanje, to jeste prepoznavanje sličnosti iz više različitih domena koje naizgled nemaju ništa zajedničko. Evo primjera o čemu se zapravo radi, poznatog kao Dunckerov problem zračenja.
Zamislite da ste doktor i da brinete o pacijentu koji ima zloćudni tumor želuca. Operacija nije moguća, ali ukoliko ne uništite tumor, pacijent će umrijeti. Postoji neka vrsta zračenja koju možete koristiti da biste uništili tumor. Ukoliko sve zrake dođu do tumora dovoljno visokim intenzitetom, on će biti odstranjen. Međutim, sa takvim intenzitetom, nažalost ćete unišiti i svo zdravo tkivo pacijenta. S druge strane, zrake slabijeg intenziteta ne uništavaju zdravo tkivo, ali nisu ni dovoljno jake da unište tumor. Šta možete uraditi?
Dok razmišljate o ovom problemu, evo jedne druge priče: Bio jednom jedan general koji je imao zadatak da preotme tvrđavu od brutalnog diktatora. Ukoliko bi general uspio da sve svoje vojnike dovede u isto vrijeme do tvrđave, ne bi imao nikakvih problema da je preuzme. Veliki broj puteva je vodio do tvrđave sa različitih strana. Međutim, neki od njih su bili minirani, zbog čega je general odlučio da vojsku podijeli u manji broj različitih jedinica koje bi u isto vrijeme stigli do tvrđave. Plan je uspio i diktator je svrgnut.
Kako vam ide spašavanje pacijenta?
Evo još jedne brzinske priče: Prije nekoliko godina, mala roštiljska vatra se naglo rasplamsala, prijeteći da zahvati okolne kuće. Susjedi su trčali do obližnjeg potoka, puneći kante vodom i pokušavajući da ugase vatru, ali bez uspjeha. Slučajno je zatekao jedan vatrogasac. Viknuo je ljudima da stanu i da svi odu do potoka i napune svoje kante. Onda im je rekao da okruže vatru i da u isto vrijeme bace vodu na nju. Vatra je naposlijetu ugašena.
Kada prvi put pročitaju Dunckerov problem, tek 10 posto ljudi uspije da ga riješi. Ukoliko pročitaju i priču o tvrđavi, trećina uspije da ga riješi. Ako na to dodate još priču o vatri, pola ljudi dođe do rješenja. Kada ljudi pročitaju sve tri priče i kada im se eksplicitno kaže da riješe problem zračenja uz pomoć ostale dvije priče, osamdeset posto ljudi nađe rješenje.
Odgovor je, slutite, sljedeći: Da biste spasili pacijenta, trebate usmjeriti veći broj zraka manjeg intenziteta sa različitih strana na tumor. One su individualno dovoljno slabe da ne unište zdravo tkivo, ali zajedno dovoljno jake da unište tumor.
To je dakle analogno razmišljanje i upravo to razmišljanje vam navodno nedostaje ukoliko ste isuviše usko specijalizirani na neku oblast. I konačno, taj vid razmišljanja stičete ukoliko se istovremeno bavite različitim stvarima u životu, imate različita polja zanimanja, hobije itd.
Volio bih da je ova knjiga pružila neki vid utjehe i da sada, kao neki happy end, mogu reći kako je sve to u redu i kako tako treba. Ali iskren da budem, ne mogu. Knjiga je prepuna zanimljivih priča i anegdota, ali je to ujedno i njen problem. Vi za sve u životu što želite da pokažete možete naći dovoljan broj anegdota. Na kraju dana, ja sam opet ništa, dok su ostali u društvu nešto.
Eto, ne mora se svaka priča nužno završiti s happy endom.
Dobro, jednu stvar u međuvremenu ipak znam. Da je pisanje mnogo lijepa stvar…
wpDiscuz