Hoće li nas roboti zamijeniti?

Strah da će nas mašine (ili roboti) zamijeniti je star barem 300 godina.

Kada su se početkom 19. stoljeća pojavili prvi tekstilni strojevi, radnici su zbog gubitka posla i drastičnog pada svojih satnica odgovorili njihovim uništenjem.

Situacija je postala toliko ozbiljna da je Britanski parlament bio prinuđen donijeti privremenu mjeru (Destruction of Stocking Frames Act) kojom je uništavanje mašina postalo teško krivično djelo. Za vrijeme njene primjene, pogubljeno je nekoliko desetina radnika.

Najnovija epizoda straha se odnosi na vještačku inteligenciju i njene moguće posljedice kada su u pitanju radna mjesta ljudi.

Mnogi ozbiljni izvještaji – od McKinseya do Goldman Sachsa – predviđaju da će stotine miliona poslova globalno nestati. Međunarodni monetarni fond vjeruje da će u razvijenim državama vještačka inteligencija „dotaći“ čak 60 poslova i to na sljedeći način: Dok će na jedan dio poslova utjecati pozitivno, jer će omogućiti neki vid komplementarnosti i rasta produktivnosti, većina drugih bi zaista mogla u potpunosti nestati. Slična mračna predviđanja su prethodila i ranijim tehnološkim revolucijama, uključujući i ne tako davnu pojavu kompjutera i interneta.

Ono što im je svima zajedničko je što su se mahom ispostavila pogrešnim.

Uprkos strahu i panici, prethodne tehnološke revolucije nisu dovele do gubitka radnih mjesta. Istina — i ovo vrijedi naglasiti — mnogi poslovi zaista jesu nestali, ali su istovremeno stvoreni mnogi drugi u procesu koji je Joseph Schumpeter nazvao kreativnom destrukcijom. Dakle, zaposlenost ne samo što nije pala, već je rasla, s tim što se struktura rada naravno mijenjala, što i dalje ne znači da te tranzicije nisu bile bolne i tragične.

Volio bih da nam prethodna historijska iskustva pruže neki vid utjehe i putokaza za budućnost, ali stvari nažalost ne funkcionišu baš tako. Postoji jedna zabluda koju često pravimo i koja je u filozofiji poznata kao problem indukcije. Samo zato što se nešto nije desilo u prošlosti, ne znači da se neće desiti i u budućnosti. Sve i da sto prethodnih tehnoloških revolucija nije dovelo do masovnih otpuštanja, ne znači da neće sto i prva.

Mi imamo prirodnu potrebu da se nekako snađemo u ovom haotičnom i nepredvidivom svijetu, ali u ovom trenutku ne postoji niko ko bi iole mogao znati kako će se vještačka inteligencija odraziti na buduće tržište rada. Baš kao i ranije, ona će zasigurno izbrisati neke profesije, ali će istovremeno stvoriti druge. Kao što rekoh, to je normalan ekonomski proces. Ali postoji barem nekoliko razloga zbog kojih bi situacija ovaj put mogla biti drugačija: Dok su prethodne tehnološke revolucije uglavnom utjecale na rutinske poslove koji nisu zahtijevali neke posebne vještine i koji su se dali relativno lako automatizirati, vještačka inteligencija danas dotiče i one poslove iza kojih stoji posebno znanje i obrazovanje. Medicinska dijagnostika je samo jedan od primjera. I, drugo, dok su uslužne djelatnosti prethodno bile pošteđene, ovaj put neće biti. Vještačka inteligencija vam tako već danas može voditi računovodstvo i dizajnirati novi logo firme.

Zbog svega ovoga ćemo u nekom najgorem slučaju postati potpuno zamjenjivi. U idealnom scenariju, nastavit ćemo da koegzistiramo uporedo s vještačkom inteligencijom na način da će ona nadopunjavati naše vještine čineći nas tako produktivnijim.

U oblikovanju mogućih pravaca nismo naravno bespomoćni.

Problem je što se vještačka inteligencija danas „gura“ u sve, čak i onda kada je zapravo manje produktivna od radnika. Razlozi za ovo su dvostruki. Prvi je čisto marketinške prirode. Sve je AI-powered, AI-generated, AI-ovo i AI-ono. Prosto je moderno i firme na taj način žele pokazati svojim kupcima kako prate trendove. Drugi je, međutim, dosta ozbiljniji i odnosi se na trenutni porezni sistem. Dok za radnika morate platiti doprinose za zdravstvo i penziju, za mašine ne morate, što ih jednostavno stavlja u povoljniji položaj, istovremeno diskriminirajući radnike.

Sve i da vještačka inteligencija na kraju dana ne dovode do masovnog gubitka poslova, to i dalje ne znači da će ti novi poslovi biti kvalitativno isti i zadovoljavajući. Sve ovo može imati i značajno negativne posljedice na ionako značajnu nejednakost.

Esther Duflo i Abhijit Banerjee koji su 2019. godine dobili Nobelovu nagradu iz ekonomije su to objasnili na sljedeći način: S razvojem vještačke inteligencije će rasti potražnja za poslovima koji zahtijevaju značajne vještine, poput softverskih inženjera. Istovremeno, rast će potražnja i za niskokvalificiranim poslovima koje vještačka inteligencija neće tek tako moći da zamijeni, kao na primjer za ljudima koji će softverskim inženjerima čuvati kućne ljubimce. Ukoliko automatizacija dovede do značajnog gubitka radnih mjesta, većina ljudi neće biti u stanju da baš preko noći postanu programeri, već će nažalost vjerovatnije završiti tako što softverskim inženjerima izvode cuke. Ukupan broj radnih mjesta će stoga možda ostati nepromijenjen, ali će njihov kvalitet i naposljetku nejednakost biti drastično drugačiji.

Ali šta i da nas roboti jednog dana u potpunosti zamijene? Šta ako oni budu u stanju da nas obrazuju, liječe i da proizvedu sve što nam je potrebno za ugodan život? Zar to ne bi bilo oslobađajuće? Psihološki, ovo je teško zamislivo, jer rad i neki vid kreativnog stvaralaštva vjerovatno predstavlja osnovnu ljudsku potrebu.

Sve i da riješimo ovo pitanje, ostaje ono u čijem će vlasništvu biti svi ti silni roboti i ko će tačno imati koristi od njih. Ukoliko budu pripadali šačici ljudi na svijetu, nije jasno kako će besposlena većina biti u stanju da sebi priušte sve ono što oni stvaraju. Alternative sežu od univerzalnog osnovnog dohotka do neke vrste kolektivnog vlasništva nad vještačkom inteligencijom, što naravno miriše (ili smrdi) na neki vid komu…

Ovo su krupna pitanja koji će odrediti našu budućnost. Ukoliko ne nađemo zadovoljavajuće odgovore na njih, ljudi bi mogli početi da napadaju servere, baš kao što su nekada uništavali mašine.

__________

* Članak je prvobitno objavljen na stranici Radio Sarajevo.