Kada sam počeo da pišem ove redove, imao sam nešto drugačiju ideju na umu. Želio sam, zapravo, da pišem o knjizi Perfection talijanskog pisca Vincenza Latronica. Perfection je, bez pretjerivanja, nešto najbolje što sam pročitao posljednjih godina. Knjiga ima tek 115 stranica i mogao sam je završiti za nekoliko sati, ali sam namjerno odugovlačio tri dana u želji da što duže uživam u njoj. Dobro, „uživam“ je možda preteška riječ budući da se radi o brutalnom obračunu s našom generacijom.
Uspjela je da u meni izazove onaj najljepši osjećaj čitanja kada neko uspije da da glas onome što podsvjesno osjećate, ali što u vama postoji tek kao maglovita ideja sve dok joj neko jasnoćom svoga pisanja ne da opipljiv oblik. Rijetke su, ali utoliko slađe.
Knjiga je, ukratko, o praznini, otuđenosti i izgubljenosti generacije milenijalaca. Radnja se dešava u Berlinu, gradu u kojem sam proveo šest mjeseci svog života, i tačno me podsjetila na svu fasciniranost i zbunjenost koju sam tada osjećao.
Uvodne stranice, koje opisuju estetiku berlinskog stana koji se izdaje na Airbnbu, sam pročitao tri puta i od srca se nasmijao. U Sarajevu, bez sumnje, svi ljudi izgledaju manje-više isto. U Berlinu, svi ulažu silan napor da ispolje svoju osobenost, ali manje-više također izgledaju isto.
Slično važi i za prostore. Postoji jedna čitava estetika interijera – industrijski betonski podovi, Edisonove sijalice koje vise s plafona, bijele metro pločice, istrošene kožne sofe, crna tabla na kojoj su kredom ručno ispisana jela dana (koja također liče jedna na druge), monstera deliciosa u ćošku – koja čini da se konstantno krećete u jednoj te istoj varijaciji polusna. Ljudi naizgled vape za autentičnošću, sve dok ne shvatite da je ono što zaista žele kontrolirana autentičnost.
Kako god, Perfection me podsjetio na privlačnost odlaska u Berlin i inicijalnog osjećaja slobode.
Ima jedan dio knjige koji objašnjava kako ljudi idu u Berlin ne zbog slobode da budu ono što jesu, već zbog slobode da budu neko potpuno drugi i to je zaista tako. To u Sarajevu prosto nije moguće, jer postoji čvrsto oblikovana slika vas iz školskih dana i uvjerenje da takvi morate ostati zauvijek. Ako si „bio levat koji nije znao šutnuti lopte“, nikako ne možeš biti uspješan, pa čak i kada tvoja trenutačna karijera ne zahtijeva nikakve motoričke sposobnosti. Ako si „bila rugoba“, ne možeš nikako izrasti u lijepu djevojku, čak i kada oči nedvosmisleno ukazuju na to da jesi. Ako si bila debela, ne možeš biti mršava. Ako si bio mršav, ne možeš biti debeo. Ako si bila darkerka, ne možeš pjevati Halida. Ako si nosio đozle, bićeš ćorav do kraja života, pa sve i da si u međuvremenu postao pilot. To je neizmjerno tegobno i ograničavajuće, jer Sarajevo na kraju dana to nažalost i jeste, kako duhovno tako i geografski.
Knjiga me također podsjetila na mnoge drugi stvari, uključujući zbunjenosti međuljudskim odnosima u Berlinu (ali i u mnogim drugim zapadnim gradovima). Vaš dan je mogao započeti s jednom grupom ljudi iz koje su stalno izlazili i u koju su stalno upadali novi ljudi, tako da ste se već do večeri kretali u potpuno novom društvu, da bi se u neke sitne sate ponovo našli s likovima na koje ste već zaboravili. Volio sam tu energiju, spontanost i lakoću.
Međutim, jedan od razloga zašto su ljudi s takvom lakoćom odlazili i ulazili u vaš krug poznanika kao u hokejaškoj utakmici je bio taj što su svi konstantno mislili da propuštaju nešto i da je negdje drugo bolje. Sjećam se tog stalnog nespokoja zbog izbora koji je djelovao beskonačan i straha da ste u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu i da već negdje nešto propuštate.
Sviđala mi se srdačnost i uljudnost tih susreta, s tim da sam vrlo brzo shvatio da iza te fasade uljudnosti nema iskrenog prijateljstva, barem ne onoga kakvo sam ja imao sa svojim momcima u Sarajevu. Ne zato što nešto nije valjalo s tim ljudima, već su svi došli odnekud i uskoro će otići negdje drugdje, tako da niko prirodno nije imao ni vremena ni volje da ulaže u prijateljstva. Ljudi su svi redom bili krajnje srdačni i niko vas nikada ne bi uvrijedio, što je značilo da nikada ni s kim niste mogli biti dovoljno bliski.
Shvatio sam, također, da to što ljudi govore uglavnom nije to što ljudi misle. Kao da postoji jedna politički korektna skripta iz koje svi čitaju. Vi imate slobodu da kažete šta god želite sve dok je to što govorite unutar tačno postavljenih parametara dominantnog ljevičarsko-liberalnog svjetonazora.
Iskreno me fasciniralo što su ljudi stalno brinuli svjetske brige i zaista se iskreno zalagali i borili za nečija prava, s tim da bi za tri mjeseca vodili potpuno nove bitke, što je u meni izazivalo sumnju u iskrenost prvobitnog aktivizma.
Sjećam se koliko su mi svi u Berlinu djelovali usamljeno i otuđeno, što su u velikoj mjeri nesumnjivo i bili. Blagodat anonimnosti milionskih gradova dolazi po cijenu posebne vrste usamljenosti koju svi osjećaju, ali rijetko ko priznaje i koja se vješto uspijeva sakriti filterima društvenih mreža.
Knjiga me, opisujući život u Berlinu, na kraju podsjetila šta je to što tačno volim u Sarajevu i zašto sam se nakon nekoliko epizoda u inostranstvu odlučio vratiti ovdje.
Obišao sam dovoljno svijeta da iskreno vjerujem da ne postoji savršen grad. Međutim, ono u šta definitivno vjerujem je da postoje gradovi koji u većoj, odnosno manjoj mjeri odgovaraju vašoj duši i da u svačijem životu postoji onaj u kojem se čovjek osjeća najugodnije. Svako za sebe mora odlučiti šta mu se nalazi na skali vrijednosti i naći grad koji najbolje (ali nikada u potpunosti) odgovara njima.
Ja sam, nakon dugog lutanja, odlučio da se vratim i živim u Sarajevu iz prostog razloga što su ovdje ljudi koje volim, do kojih mi je stalo i bez kojih nikada nisam mogao biti potpuno spokojan i sretan. Grad zaista čine ljudi, ali to ne moraju i rijetko kada zapravo i jesu svi oni koji žive u njemu.
Moj mali mikrokozmos stane u svega nekoliko stanova, dva kafića i jedan mali restorančić, s tim da se i dalje s najiskrenijim osmijehom srećem i viđam s ljudima s kojima sam rastao. Sjećam se kako mi je drugarica jednom prilikom rekla kako po smjeru u kojem ide hitna pomoć može prepoznati nijanse svoje anksioznosti, zavisno od toga da li ide prema dijelu grada u kojem žive njeni roditelji, baka ili najbolja drugarica. To vjerovatno vrijedi za svaki manji grad u svijetu, ali je moj, eto, Sarajevo. Ovo je jedino mjesto u kojem ja imam osjećaj ukorijenjenosti. Da bi grad posjedovao određenu širinu ideja, potrebno je da ima neku gustoću naseljenosti koja Sarajevu jednostavno nedostaje, ali zato dobijate neku posebnu vrstu prisnosti.
Da se razumijemo, ima toliko stvari koje me ovdje na dnevnoj bazi frustriraju i na koje se nikada neću uspjeti navići. Ali ima nešto u ovom gradu, mimo ljudi koje volim, što sam vremenom naučio posebno da cijenim.
Sarajevo, uprkos opsadi, ima nevjerovatan kapacitet praštanja i sposobnost da se s humorom nosi sa svim. Da su Zagreb ili Beograd proživjeli samo djelić sarajevske opsade, ne bi prošao dan a da vas na to ne podsjete. Uz to, posebno volim i otpornost ovog grada. Mi smo kao naš duhovni brend uzeli inat, iako mislim da je otpornost Sarajeva ono na šta bismo trebali biti najviše ponosni i na čemu bismo trebali graditi naš identitet.
Sretan sam što je za vrijeme mog života Sarajevo uvijek bilo na pravoj strani historije, beskompromisno, čak i kada to nije politički mudro i oportuno.
Dok se na ovim prostorima svi silno trude da prenaglašavaju svoje razlike, mi i dalje govorimo i razumijemo sve jezike, i apsolutno volim što znamo svačije običaje.
Ovo će zvučati čudno i prosto nevjerovatno, ali je Sarajevo iznenađujuće tolerantan grad, posebno ako imate na umu njegovu veličinu i kroz šta je sve prošao. Baš zato što se strašno trudi da nikome ne daje previše pažnje i da ništa ne jebe ni pet posto, Sarajevo pruža neku čudnu slobodu. Ovaj grad toliko toga može da svari i prihvati, sve dok ga ne forsirate i nešto mu ne namećete, što me dovodi do iduće stvari koju volim ovdje. Sarajevo je no nonsense grad i grad koji kao rijetko koje mjesto koje poznajem ima detektor bullshita. Mi ćemo zauvijek kasniti za svjetskim trendovima, ali ćemo zato profiltrirati mnoge gluposti koje će vremenom svakako isfurati.
Postoji jedna arapska poslovica koju je popularizirao Alain de Botton i koja kaže da duša putuje brzinom kamile, čija je poenta da ne treba dozvoliti da duša zaostaje za tempom koji diktira moderni život. Taj tempo, puno bliži čovjekovoj duši, je upravo onaj koji imate ovdje, što je ujedno ono što zapadnjaci ovdje posebno cijene i vole. Priznajem da je taj tempo puno više posljedica relativne ekonomske nerazvijenosti nego svjesne odluke, ali istovremeno pruža još jedan dokaz da ekonomske metrike nisu sve u životu.
Shvatio sam da ne volim prenagle i prekomjerne promjene, a Sarajevo se, na sreću ili nesreću, nekako ne mijenja. Trebalo mi je vremena i iskrenosti da shvatim i priznam da mom duhu jednostavno ne godi prevelik izbor i stalna rastrganost.
Istina, ljudima često fale nijanse u stavovima koje iznose i koje zahtijevaju određeni nivo obrazovanja, ali su ti stavovi opet nekako iskreni, nefiltrirani.
I da, volim što se ne moram sedmicama ranije dogovarati da se vidim s nekim.
Volim puno toga u ovom blesavom gradu kojeg istovremeno i dalje često volim da mrzim.
wpDiscuz