Spašavanje svijeta u funkciji psihoterapije

Ovo je moj peti psihoterapeut. Obično prestanem ići negdje oko trećeg puta. Ovdje sam izdržao već šest odlazaka, što je moj lični rekord, te upućuje da konačno nepovratno hodim ka potpunom mentalnom balansu i ozdravljenju. Možda preuveličavam, prije da je pet, ali mi stilski ne odgovara da je isti broj psihoterapeuta i maksimalnih odlazaka. Vidiš, morao sam vam kazati činjenice, prije nego pređemo na detalje. Da nastavimo.

Razloga za prestanak je mnogo. Krajem mjeseca moj budžet ne može podnijeti tu vrstu luksuza, te je ovaj period obično najkritičniji. Otprilike isto kao s teretanom, ili s onim skupim hljebovima iz Francuske pekare. Jednostavno, te stvari su za onog čovjeka iz prvih deset dana u mjesecu. Suočite se s tim, 23. u mjesecu taj čovjek prosto niste vi.  Dosta šale o ozbiljnosti manjka finansijskog planiranja. Vratimo se na temu.

Psihoterapeutu idem iz mnogo razloga. U startu, imam niz samodijagnosticiranih problema za koje sam termine pronašao pažljivo tragajući bespućima Interneta. Jedan od njih je i što imam tendenciju da prihvatam sve upite ljudi za različite vrste uključivanja, pomoći, podrške i saradnje, ne vodeći računa o vlastitom vremenu. Rezultat ovog dijela problema je i činjenica što pišem tekst koji trenutno čitate, nastao po kratkom upitu vlasnika domene, pametnom i dobrom čovjeku kojem nije red reći da nešto ne možeš. No, postoji i puno gorih stvari u sistemu. Ostavljam ostatke hrane u sudoperu, ne slažem dovoljno dobro tanjire u mašinu, znam donijeti izvrsnu odluku o miješanju bijelog i obojenog veša, stavljam više brašna nego što u receptu piše, donosim ishitrene odluke o kupovini pretplate na aplikaciju koja će me učiniti poznavaocem svjetske umjetnosti za manje od mjesec dana i sve ono što barem jedan čovjek u zajednici od dvoje-troje ljudi radi. Svi ga imamo u kući. Kod nas je ta čast pripala meni. Da, često ujutro ne mogu pronaći ključeve. I to je problem.

Sve bi vam ovo zvučalo poprilično banalnim, ako bih krenuo iznositi šire probleme koje imam sam sa sobom, ali još nisam dostigao potpuno povjerenje u nepoznatog čitaoca ovih redova da bih do kraja iskomunicirao sve traumatične pokretače tegobe. Pobogu, zato plaćamo stručnjake, reče samouvjereno prema zainteresovanom auditoriju. Odlazim na Google da vidim da li se može kazati auditorij – ako su ljudi zapravo čitaoci. Ne može, nema veze, figurativno.

Nakon par odlazaka koji obuhvataju prepričavanje desetak najtežih događaja koji mi prvi dođu na red, savršeno sam se uhodao u narativ. Bio sam u stanju ispričati sve najgore trenutke u životu za manje od jedne sesije. Svakim odlaskom kod novog psihoterapeuta brzina isticanja najvećih strahova je išla sve bolje i brže. Jer, naravno, cilj je apsolutni trijumf. Na psihoterapiji nije tako, što brže ispričaš ono što si planirao, stižu novi problemi za koje nisi ni znao da postoje.

No, mentalna stabilnost je ključ, i anksioznosti koje dolaze će se umoriti, ali se mi nećemo umoriti, da parafraziram Predsjednika. U ovom trenutku je jutro, vrijeme kada pogledam šta se događa kod vas. Svi znamo da jedete zdrav doručak i da ste bili na planini. Inače, zanimljiva činjenica, kada sam bio mlađi išao sam na Planinarsku sekciju. Jednom smo se zimi popeli na vrh planine Bjelašnice iz prostog razloga što nismo imali para za skijanje u tom trenutku, pa smo htjeli da ubijemo dan. Nakon što sam jednom sa autom u Sinanovićima sletio s ceste, opao mi je entuzijazam za odlascima u prirodu. Kada sam prošle godine, u duhu pokušaja da pratim Instagram rutinu zdravog sarajevskog života, otišao na Visočicu, po povratku sam u nekom trenutku legao na stazu (onaj uski dio na nekom grebenu – ne znam koliko znate – sigurno znate) vjerovatno u napadu panike da će ova dva metra čovjeka odnijeti vjetar. Od tada sam se vratio povremenom trčanju kao vidu sigurnijeg i mirnijeg zdravog života. Trenutna brzina pređenog kilometra nije ni blizu onoj koju drugi dijele sa svekolikom javnosti, zbog čega nisam adekvatno obznanio obnovu ovog hobija. Išao sam na kurs kuhanja, iz kojeg danas praktično jedino koristim stečeno znanje pravljenja banana-breada. Spomenuti sam jednom greškom presolio, zamijenivši sol i šećer. Počinjete shvatati razmjere moje isključenosti iz stvarnosti u trenucima provedbe trivijalnih ljudskih hobija i običaja.

Nedavno sam počeo piti posebnu kombinaciju kafe. To mi je bilo apsolutno otkrovljenje, s obzirom na to da u životu nemam apsolutno nikakvih preferencija o tome šta jedem i pijem. Sad tako znam šta da naručim kada me čovjek u Fabrici pita koji ćete blend, na šta sam inače odgovarao sa ‘srednji’. U duhu te regularnosti i naklonosti rutini za ove stvari, čisto da vam kažem da u putu (a putujem često) volim stati na pitu u Kladnju, na gulaš u Vlašićkoj kući, na štagod u Dalasu, na doručak u Orahovici i doner u Žeksu. To su moji fundamentalni izbori i nikakva me čuvena riba na Vrbasu ne interesuje. No, pošto ovo nije foodblog, a meni se već gadi činjenica da sam vam potrošio cijeli pasus pišući o tome gdje bi vam valjalo jesti, da se vratim na svoje probleme.

Zbog potpune nepripremljenosti za učešće u raznoraznim kolektivnim sportovima gdje će rezultat tima ovisiti o meni, činjenice da još uvijek nije društvenoprihvatljivo da se uključim u waistline ples i sky-jogu, odlučio sam početi predavati na fakultetu. To mi se činilo kao jedina opcija u kojoj će se povezati ono šta zaista volim da radim i ljude koje to suštinski, barem na nekih 45 minuta od ukupno 90 – zaista interesuje. Rezultati su ohrabrujući. Uz još malo rutine, mogao bih biti vrlo stabilan kroz godinu ili dvije. Hvala ljudima koji dolaze na predavanje.

Pored tog novog hobija, pronalazim rješenja. Globalno, lokalno, individualno, kolektivno. U kasne večernje sate prije nego što zaklopim oči, provjerim dokle je eskalacija sukoba na Bliskom Istoku, premda te tek ujutro dočekaju ozbiljnije vijesti. Priroda (i vjerovatno neki član u Pravilniku o radu) dnevnog posla usporila mi je mogućnost pisanja javnih reakcija na dnevna zbivanja. Što je svojevrsni blagoslov, jer bih inače nastavio graditi imidž nestabilnog aktiviste i imaoca mišljenja o svemu. Premda je to umanjilo intenzitet društvenih odobravanja izrečenih stavova (što uvijek pozitivno utječe na čovjekovu sliku o samom sebi), generalno se osjećam sve bolje dok se iz prikrajka zgražavam na paušalne ocjene i populističke ispade koje zauzimaju prazan prostor svijeta u kojem mišljenja više nemaju težinu, a riječi sve manje imaju značenje. Kada me tema dovoljno dotakne, pišem za druge, pa tako i to umirim. Sad moram ići, sto posto sam siguran da nisam navio pravi program na mašini za veš.

I dok u očekivanju jasnog, nedvosmislenog i krajnjeg zadatka, kojim će mi biti povjerena uloga spašavanja svijeta – dozvolite da pažnju posvetim tekućim pitanjima poput statusa rampe na komšijskom parkingu i opsežnim diskusijama na roditeljskim grupama. Po praktičnim pitanjima, za početak ću ostaviti ključeve na jedno, određeno i precizno mjesto.

O svemu ostalom, iza zatvorenih vrata sa psihoterapeutom. Do ozdravljenja.