O planini i stvarima koje nas čine malima

“There are more stars in the universe than grains of sand on any beach, more stars than seconds have passed since Earth formed, more stars than words and sounds ever uttered by all the humans who ever lived.”

― Neil deGrasse Tyson, Astrophysics for People in a Hurry

Haruki Murakami je posvetio čitavu jednu knjigu trčanju. Nije njegova najbolja, ali šta ga briga, može mu se. Čovjek je, dokazavši svoje umijeće kroz bezbroj romana, uzeo da piše o onome o čemu mu se piše, o hobiju, onako za sebe, čini mi se bez pretjerane brige šta će ljudi misliti o tome.

Posljednjih godina, ja sam razvio poprilično veliku ljubav prema planinarenju i poželio da pišem o njoj.

Kao i većina ljudi, moja je počela nekada za vrijeme pandemije. Moguće da bih, i bez pandemije, otišao u tom smjeru, čisto na konto godina, ali haj ga sada znaj. 

Počeo sam da radim stvari koje sam do tada smatrao nemogućim. Nisam nikada u životu bio jutarnji tip, ali se zbog planine iznenađujuće lako budim i u pet ujutro kako bih ostavio dovoljno vremena da taj dan osvojim neki vrh.

Zavolio sam planinu i u nemogućnosti da se nekada jednostavno predam emociji, počeo da tražim razloge tog osjećaja.

Ima tu nekoliko očitih stvari. Godi mi mir planine, njeni prizori, oštrina vazduha i vatra u mišićima. Godi mi strpljenje i postepenost osvajanja, što je posebno važno za čovjeka koji vazda negdje žuri.  Otkako je S. u mom životu, tempo je općenito jednostavno ljepši.  Gode mi ljudi koje srećem i planinarski bonton. Ne znam da li planina oblikuje određeni tip ljudi, ili određeni tip ljudi uopšte odluči da planinari. Mislim da je ovo prvo, ali nije ni važno. Ljudi nekako budu u nekom lijepom, blagom izdanju.

Ali ljubav prema planini seže dalje od toga.

Tokom planinarenja vi osvajate nešto, imate nagradu, što običnim danima često nije baš dostižan osjećaj. Penjući se, korak po korak, vi za nekoliko sati zapravo vidite značajan napredak. Sa svakim korakom, vi vidite sve bolje, ali što reče John Kaag u Hiking with Nietzsche, na kraju dana uviđate da nikada ne vidite dalje od horizonta. Ima nešto ponizno o tome.

Ono što je Murakami  rekao za trčanje maratona vrijedi i za planinarenje — bol je neizbježna, patnja je stvar izbora. I to ljudi često ne razumiju. Ne razumiju da možeš da uživaš u nečemu što je naporno i što boli. Ne razumiju zadovoljstvo te vrste boli, zadovoljstvo savladavanja sebe.

Za razliku od takmičarskih sportova, jedina osoba koju trebate da pobijedite ste vi sami. Trenirate svoju volju i razvijate samopouzdanje, jer možete da ustanete rano, možete da savladate umor, možete da pobijedite bol. Možda pretjerujem, ali osjećate se spremnijim za život. Bol, ne samo što je neizostavni dio života, već je istina da ono najslađe, možda ono najvrjednije što imamo u životu dolazi nakon tame, žrtve i boli.

Ali ima jedna emocija koja zapravo najbolje opisuje osjećaj planine.

Awe.

Strašno je arogantno koristiti engleske riječi u tekstu koji pišete na svom maternjem jeziku, ali ovaj zapis je djelimično upravo o tome. Mi u našem jezičkom repertoaru emocija nažalost nemamo riječ za tu vrstu osjećaja. Rječnik će vam reći da je awe = strahopoštovanje, ali to jednostavno nije to. Jeste poštovanje, i to duboko, ali nije povezano sa strahom.

Pisao sam nedavno o tome kako jezik oblikuje naša iskustva i da postoji teorija prema kojoj niste u stanju da emociju doživite potpuno ukoliko nemate riječ za nju.

Mi prosto nemamo riječ za awe.

A awe je, da ne duljim, emocija koju osjećamo dok gledamo u nešto što je veće od nas i što prevazilazi ono što nam je poznato. To je duhovno iskustvo kada bivamo preplavljeni veličinom nečega što nismo u stanju da dokučimo. Kao da gledamo u nešto što ne može biti stvarno, nešto što u nama izaziva poniznost.

Neki ljudi to osjećaju dok slušaju određenu simfoniju, ili općenito gledaju neko umjetničko djelo. Za neke, to je emocija koju osjećaju dok gledaju u daleko more, a za neke, eto, osjećaj planine.

Ali ključna stvar za awe je što nas čini malima, ali istovremeno povezanijima sa univerzumom. Ona našu okupiranost sobom preusmjerava na širi svijet oko nas. Uviđamo da smo tek mali dio nečega, nečega što je puno veće do nas.

I konačno, i najvažnije, ona u nama izaziva potrebu za saradnjom, dijeljenjem i žrtvom. Imate nekoliko naučnih dokaza za ovo. Jedno istraživanje objavljeno prošle godine je pokazalo da su desetogodišnja djeca više sklona da doniraju novac u dobrotvorne svrhe nakon što pogledaju isječak iz filma koji izaziva awe (klip je iz filma Pjesma mora), nego djeca koja pogledaju isječak koji samo izaziva radost.*1

Ako i dalje niste sigurni o čemu govorim, onda gledajte u zvjezdano nebo. To je zapravo trenutak koji se najviše veže za awe. Naučnici koji su istraživali stvari koje čine da se osjećamo malima su najveći efekat zabilježili kod ljudi nakon odlaska u planetarij.

Postoji jedan poseban psihološki fenomen koji se zove Overiew Effect. Astronauti, na primjer, često govore o intenzivnom osjećaju međusobne povezanosti kada našu planetu posmatraju iz svemira. NASA-in astronaut Edgar Mitchell je ovaj osjećaj opisao kao “eksploziju svijesti” i “s osjećaj jedinstva i povezanosti… popraćen ekstazom… bogojavljanje.” 

Ako se pitate zašto bi se neko ikada izlagao stvarima koje ga čine malima, sve su prilike da imate prenapuhan ego.

I baš zbog toga dignite pogled.

__________

Inkrementalno možete pratiti i na Instagram stranici.

[*1] Stamkou, E., Brummelman, E., Dunham, R., Nikolic, M., & Keltner, D. (2023). Awe sparks prosociality in children. Psychological Science, 34(4), 455-467.

Prijavi se
Obavijest o
guest

2 Komentara
Najstariji
Najnoviji S najviše glasova
Linijski komentari
Vidi sve komentare
ana
ana
1 month ago

sveto je ono pred cime drhtis, a cemu se divis, barem je to ono sto meni uvijek padne na pamet kada sam pred nepreglednim prostranstvima koja mi izazivaju awe (izreku je merlin komercijalizirao, izvor ne znam)

Add Your Heading Text Here