O poklonima i davanju sebe

“If it’s okay with you, I’ll drop off the gift at the party. 

I think she will like the present you and your grandmother made.

  

Her parents can buy her anything she wants. 

Why would she want some dumb thing I drew on the back of an envelope? Sam said. 

 

I suppose, Dong Hyun said, because her parents can buy her anything she wants.” 

— Gabrielle Zevin, Tomorrow, and Tomorrow, and Tomorrow  

Pošto ulazimo u period godine koji mnogi od nas povezuju s poklonima, poželio sam da pišem o tom prelijepom, ali ujedno i tako dubokom činu naših života. Iako provodimo puno vremena razmišljajući kako da obradujemo ljude do kojih nam je stalo, rijetko kada zastanemo da razmislimo o svoj složenosti darivanja.

Ovo je pomalo čudan zapis, jer mislim da na kraju postavlja više pitanja nego što daje odgovora, ali pretpostavljam da sam želio da pokažem kako i najljepše i naizgled najjednostavnije stvari znaju da budu fascinantne kada čovjek odluči da ništa ne uzima zdravo za gotovo. Čini mi se da čovjek nekada ima pravo da osvijetli stvari bez da ih nužno rasvijetli.

Uglavnom.

Prije tačno 30 godina, američki ekonomista Joel Waldfogel je objavio naučni rad o ekonomskom gubitku Božića.* Prema njegovom obračunu, taj gubitak je tada iznosio između 4 i 13 milijardi dolara godišnje. Kako je čovjek došao do ove cifre i šta tačno znači ekonomski gubitak? 

Pitao je ljude šta su dobili kao poklon za Božić i koliko bi bili spremni platiti taj isti poklon da su ga sami sebi kupovali? Potom se potrudio da nađe pravu cijenu tih proizvoda kako bi usporedio te dvije stvari. Dakle, ukoliko sam dobio džemper koji košta 100 KM, a ja kažem da bih isti bio spreman platiti 80 KM (pod pretpostavkom da ne znam pravu cijenu), to ukratko znači da je ekonomski gubitak poklona 20 KM.  

Ono što je čovjek zaključio iz svega ovoga je da je, umjesto stvari, efikasnije ljudima davati novac, jer jedino tada možete biti sigurni da će ljudi kupiti ono što najviše cijene i što im je najviše potrebno. 

Ako vas iritira ovo što ste do sada pročitali, reći ću samo da se suosjećam s vama. Neshvatljivo je kako neko može biti ovako površan, još neshvatljivije da se radi o naučnom radu, a poražavajuće što je objavljen u poprilično ozbiljnom časopisu, premda prije tačno 30 godina. Kako je samo fascinantno da se od svih društvenih nauka jedino za ekonomiju dodjeljuje Nobelova nagrada (iako, ponavljam, lažna), a da ekonomija često ima najmanje pojma o životu.  

Ovo je, na neki potpuno izopačen način, ekonomski možda stvarno efikasno, ali ako ste ikada u životu napravili grešku da voljenoj osobi poklonite novac, onda sigurno znate da ovo nije baš najpametnija (da ne kažem najromantičnija) stvar u životu. Ljudi vrednuju nemonetarne poklone upravo zato što neko drugi posveti vrijeme razmišljajući o njima, mareći za to šta bi im se moglo svidjeti.

Kroz prave  poklone, mi tako poklanjamo, odnosno dajemo dio sebe.  

Uz sve to, novac nekada zna da bude itekako lijen. Čini mi se da sam najkreativnije poklone imao kao tinejdžer u srednjoj školi kada nisam imao dovoljno para da djevojci kupim nešto drugo. Onog dana kada sam počeo da zarađujem, čini mi se da sam tu kreativnost donekle izgubio.

Međutim, ovdje najmanje želim da raspravljamo tome šta predstavlja dobar poklon. Mislim da je najbolji poklon onaj koji osoba ne bi kupila sebi ali koji je, na ovaj ili onaj način, obogati. Ne tvrdim, prosto mi, dok pišem sve ovo, djeluje tako.  

Ali želim da se fokusiram na nekoliko drugih stvari koje su me poprilično zaintrigirale u jednom trenutku.

Da li nas svaki poklon zadužuje?

Ukoliko zadužuje, kako tačno poklon trebamo uzvratiti?

I konačno, da li je zaista neophodno da poklon uvijek bude uzvraćen i da li je to uopšte moguće i uvijek poželjno?

Daću nekoliko ilustracija.  

Ima jedna smiješna i tako duboka scena u The Big Bang Theory kada Penny Sheldonu pokloni salvetu s posvetom i potpisom njegovog heroja iz djetinjstva, Leonarda Nimoya (koji glumi Spocka u Star Treku). Osim iskrenog oduševljena, Sheldona istovremeno obuzme panika, jer ne zna kako da joj se oduži. Očaj ne prestaje čak i kada krene da je obasipa raznim poklonima, svjestan da ne postoji ništa, barem ne materijalno, čime bi uspio da joj se oduži.

Scena završava tako što joj on doslovno poklanja dio sebe, odnosno zagrljaj. Da mu je poklonila 100 dolara, ili nešto materijalno, znao bi tačno, ili približno dobro kako da joj se oduži, ali dobio je nešto što vrijedi puno više od novca i nešto što skoro da nema svoj ekvivalent.  

Kako uopšte uzvraćate ovo, ako ikako?  

Pokojni Đorđe Balašević (još uvijek čudno iskucati ovo) ima anegdotu kako je od prvog značajnijeg honorara odlučio da ocu kupi lovački džemper. Kada mu je uručio poklon, Đorđe je ocu rekao kako je red da on njemu počne vraćati dugove, na šta je otac odgovorio sljedeće: ‘Hvala, sine moj, ali nemoj to više raditi. Te dugove, vratićeš mom unuku, a on će tvom i tako redom. Tako to već ide…’ 

Neke darove u životu, dakle, jednostavno nikada nećemo biti u stanju da vratimo i to je u redu. Barem ne osobi od koje smo ih dobili. Bezuslovna ljubav i predanost majke prema djetetu je možda najbolji primjer ovoga.  

Da stvar bude još složenija, pokloni nekada mogu biti i poprilično podmukla stvar. Šta, na primjer, ako ljudima poklanjate nešto znajući da nikada neće biti u stanju da vam se oduže, prosto jer na taj način želite da održite i naglasite nejednakost u vašem odnosu? Krajnje velikodušan poklon, stoga može biti izvor sreće koliko i patnje ukoliko osjećate breme obaveze koju nikada nećete biti u stanju da uzvratite. Ovo je upravo razlog zbog kojeg neke religije smatraju da je jedino iskreno davanje zapravo anonimno davanje.  

I tako, kada jednom zagrebete po površini filozofije poklona, otkrijete neslućene dubine i poglede. Sve i da smo u stanju da svaki poklon jednako uzvratimo, da li to znači da ujedno i trebamo?  

Nas na ovim prostorima od malih nogu uče da čist račun predstavlja dugu ljubav. Ali insistiranje na tome da imate čist račun s nekim vrlo lako može značiti sve osim ljubavi. Postoji brutalna anegdota o piscu Ernestu Thompsonu Setonu kome je otac, za njegov 21.rođendan, ispostavio sve račune koje je morao da plati tokom njegovog odrastanja, uključujući i račun doktora koji ga je porodio. Seton je bez pogovora platio sve račune, s tim da nikada više nije progovorio s ocem. Poravnanje računa je za njega značilo da je završio s njim za sva vremena.  

Ima još jedna zanimljivija priča iz koje je zapravo potekla ideja da uopšte razmišljam i pišem o svemu ovome.** Laura Bohannan, antropologinja, piše o sastanku za pripadnicima etničke supine Tiv u ruralnoj Nigeriji. Po njenom dolasku, susjedi su odmah počeli da pristižu noseći male poklone — kukuruz, pile, paradajz, kikiriki itd. Ne znajući šta da uradi, Bohannan je uzela rokovnik i počela da popisuje ko joj je donio šta, jer joj je rečeno da ti pokloni trebaju biti uzvraćeni. Ali trik je bio u tome da čovjek vrati nešto približno jednake, ali nikada identične vrijednosti. Dakle, ako vam je neko donio petero jaja, bilo bi nepristojno drugom prilikom uzvratiti isti broj jaja. Uzvratiti jednak broj jaja bi predstavljalo uvredu i značilo bi da ste kvit, to jeste da ne želite više bilo šta da imate s vašim susjedom.  

Mogao bih o ovome u nedogled, ali ću završiti s tim da odgovori na većinu ovih pitanja u velikoj mjeri zavise od kulture u kojoj se nalazite. Razmislite na trenutak o našem običaju zvanja pića u kafanama, naizgled tako jednostavnom činu u kojem se pažnja, poklon, dug i asimetrija moći nekada nevjerovatno prepliću. Da li zovete piće kao čisti znak pažnje, ili on ipak implicira određeni reciprocitet? Zovete li piće čitavoj kafani kao statusni čin, ili čistog srca u želji da proslavite nešto? Fascinantno kako nikada i ništa u životu nije jednostavno, a još fascinantnije kako sve zavisi od sredine u kojoj se to dešava.  

Ako ste ikada zovnuli piće strancima na Zapadu, onda znate o čemu govorim. Reakcije se kreću od toga da vam ljudi prilaze kako bi vam u kovanicama vratili tačan iznos plaćenog pića – što bi kod nas bilo nezamislivo i krajnje uvredljivo – pa sve do toga da izražavaju oduševljenje i zahvalnost kakvu ne biste ni slutili, što vam barem na početku djeluje krajnje suspektno.

Kažem vam, više pitanja nego odgovora.

Volio bih čuti koji vam je najljepši poklon koji ste ikada dobili i zašto?

__________  

Waldfogel, J. (1993). The Deadweight Loss of Christmas. The American Economic Review, 83(5),1328–1336. 

Priča je iz knjige Davida Graebera Debt: The first 5,000 years.

Prijavi se
Obavijest o
guest

9 Komentara
Najstariji
Najnoviji S najviše glasova
Linijski komentari
Vidi sve komentare
Sel
Sel
2 months ago

Beautiful as awlays 🥰

Stevan
Stevan
2 months ago

Divno! Najdraži poklon – plavi platneni Dipsy (Teletabi) novčanik koji mi je mama poklonila kada sam završio prvi osnovne. Vjerovatno prvi poklon kojeg se svjesno sjećam. Neprocijenjiva vrijednost i neobjašnjiva radost.

14A
14A
2 months ago

Moje prve, plastične, role od tate. Kupljene na pijaci Ciglane, 1998. A nakon toga, tatin sat star preko 70 godina, kojeg je i on nosio nakon smrti njegovog tate.

Amila
Amila
2 months ago

Jednom prilikom sam ispricala prijatelju da je moj otac cesto putovao. Kad bi odlazio na jos jedno putovanje, uvijek bi me pitao sta zelim da mi donese. To pitanje je bio njegov vid utjehe meni i obecanje da ce se brzo vratiti. Sjecam se da sam neizostavno trazila da mi donese oblak. Sa njegovih putovanja sa dobivala mnogo toga ali nikad oblak – iz ociglednih razloga.
Vise od godinu dana nakon sto sam ispricala prijatelju ovu pricu doslo je vrijeme da on napusti Bosnu i Hercegovinu. Za uspomenu mi je poklonio krajnje jednostavni privjesak za oglrlicu u obliku oblaka.

Hadzera
Hadzera
2 months ago

Osvježavajuće je čitati o svakodnevnim temama u ovom stilu!

Kao što mi je bilo osvježavajuće od muža za 24. rodendan bilo dobiti doručak serviran u tanjirima i čašama za dječije rodendane uz onu malu “pištu”, balone i ostale dječije rodendanske dodatke jer nikad nisam imala takav roðendan kao mala 🥰

Add Your Heading Text Here