O okrutnosti životinja. Pardon, ljudi 

Sestra je dobila psa kojeg sam u međuvremenu i ja silno zavolio. Koju sam, tačnije. 

Do tada nisam puno vremena provodio s životinjama niti sam, iskreno, previše razmišljao o njima. 

Ta vrsta ljubavi, odanosti i predanosti je nešto što čovjek teško može opisati. Nije nešto što ste navikli vidjeti, niti ćete zapravo vidjeti od ljudi i to je u redu. Ne znam samo da li to više govori o ljudima ili životinjama, ali možda nije ni važno. 

Kako god, uvjerilo me u nekoliko stvari o kojima sam do sada samo čitao. Dostojevski je primijetio kako nekada govorimo o životinjskoj okrutnosti ljudi i rekao da je to strašno nepravedno i uvredljivo prema životinjama, jer životinja nikada ne može biti tako okrutna kao čovjek, tako vješto, tako umjetnički okrutna.

Rijetko gdje je to tako očito kao kada je u pitanju mučenje. Nažalost, mi nismo jedina vrsta koja namjerno nanosi patnju; određeni vid mučenja postoji čak i kod životinja. Ali okrutnost koju su ljudi u stanju pokazati zahtijeva određeni vid svijesti koji očito ne postoji kod drugih bića.

U Arhipelag Gulag — neizmjerno snažnoj knjizi koju bi svaki čovjek na ovom svijetu trebao da pročita — Aleksandar Solženjicin je opisao grozote sovjetskih logora za prisilni rad kroz koje je prošlo skoro 20 miliona ljudi. U tom periodu, postojale su zapravo kvote zarobljenika koje je trebalo poslati u logor, tako da je bilo potrebno naći “razloge” ili iznuditi “priznanja”. Hapšenja su bila tako česta i neobjašnjiva da su se ljudi svakog jutra opraštali od svojih najmilijih, jer nisu bili sigurni hoće li se navečer vratiti kući. Neki su bili toliko sretni nakon uhićenja pošto im je i to bilo draže nego da svaki dan žive u strahu kada će doći po njih. Neke ljude bi potom nasumično oslobodili, tako da je izgledalo da su oni koji su ostali u zatvoru zaista krivi za nešto. 

Jedno poglavlje sadrži listu od 31. mučenja koji su korišteni pri ispitivanju ljudi, nakon kojeg bi priznali sve što se od njih tražilo samo kako bi prestali. Zaista, ljudi su za nevjerovatne stvari mogli završiti u logorima. U knjizi se opisuje scena s partijskog skupa na čijem kraju je trebalo odati počast Staljinu. Ljudi su ustali i počeli da plješću, ali se aplauz odužio, prosto jer niko nije želio da bude prvi koji će stati što je moglo biti protumačeno kao znak slobodnog i nezavisnog uma. Direktor lokalne fabrike papira je nakon 11 minuta aplauza prvi sjeo, iste noći bio uhićen i osuđen na 10 godina prisilnog rada. 

Prije nekoliko godina, u New Yorkeru je izašao članak o Mohamedou Salahiu koji je bez optužnice proveo 14 godina u Guantanamu prije nego što je 2016. godine pušten na slobodu. Nisam nikada uspio da iz glave izbacim opise mučenja iz tog članka. Jedan dan bi mu uskratili hranu, a drugi bi ga tjerali da pije vodu sve dok ne povrati. To zapravo nije ništa, jer nažalost ispada da uvijek može gore — na zidove njegove ćelije bi postavili slike genitalija, a u samu ćeliju dječji krevetac, budući da je patio zbog činjenice da nema djece. Čitava historija čovječanstva je prepuna nevjerovatnih primjera mučenja koja nijednom živom biću na ovoj planeti ne bi pala na pamet. Nikome, osim čovjeku.

U Nepodnošljivoj lakoći postojanja, Kundera je zapisao sljedeće riječi čiji značaj u potpunosti razumijem tek danas.

Nikad nećemo moći sa sigurnošću ustanoviti u kojoj su mjeri naši odnosi prema drugim ljudima posljedica naših osjećaja, ljubavi, mržnje, dobrote ili zlobe, a u kojoj su mjeri predodređeni odnosom snaga između pojedinaca. Stvarna dobrota čovjeka može se pokazati u svoj svo joj čistoti i slobodi samo u odnosu prema nekome ko ne posjeduje nikakvu moć. Pravi ispit ljudskog morala, onaj osnovni (iskren tako duboko da izmiče našem pogledu) jest u odnosu čovjeka prema onima koji su mu prepušteni na milost i nemilost — prema životinjama. A baš tu je došlo do fundamentalnog debakla čovjeka, u toj mjeri suštinskog da su iz njega proizišli svi ostali.

Ima latinska izreka prema kojoj je čovjek čovjeku vuk. Čovjek je čovjeku, zapravo, čovjek. I to je nažalost puno gore… 

Zapis siv kao sarajevski novembarski dan.

Evo malo boje.

Jedna misao o “O okrutnosti životinja. Pardon, ljudi 

  1. Nazalost, izgleda da je sposobnost za mucenje direktno proporcionalna inteligenciji, Te da inteligencija kao takva nema moralnih nacela i moze biti upotrebljena za dobra kao i za losa dijela.
    Dobar primjer su Nacisticki kampovi drugog svjetskog rata , a najpoznatiji je slucaj doktora Mengele

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s