Kontrola je iluzija. Jedna od najvećih, kažu.
Pa ipak, potreba da smanjimo nesigurnost i stvari držimo pod kontrolom predstavlja jednu od osnovnih težnji u čovjekovom životu i igra značajnu ulogu u našem mentalnom zdravlju.
Prije nešto više od deset godina, dvojicu naučnika je zanimalo šta se dešava kada ljudi izgube kontrolu. Podijelili su ispitanike u dvije grupe, ali tako što su u jednoj grupi eksperimentalno uspjeli da izazovu osjećaj gubitka kontrole. Potom su i jedni i drugi dobili niz “snježnih” slika kao u nastavku:
U neke od njih je bila ugrađena slika koju je bilo teško, ali moguće prepoznati. Što se tiče ostalih slika, autori su koristili softver kako bi izbrisali bilo kakve tragove slike. Ispitanike su potom pitali da li vide nešto na slici i ako da, da opišu šta je to što vide.
Šta mislite da se desilo?
Što se tiče slika koje su u sebi zaista krile neki predmet, i jedna i druga grupa su bile u stanju da prepoznaju da se nešto krije i da odrede šta je to što se tačno krije.
Najfascinantnija stvar, međutim, je što su ljudi kod kojih je izazvan osjećaj gubitka kontrole počeli da vide predmete u slikama gdje oni prosto ne prostoje. I ne samo to, u drugim eksperimentima su pokazali da su takvi ljudi skloniji da vjeruju u teorije zavjere i da su praznovjerniji.* Kucnite u drvo…
Zaključak do kojeg su autori došli je da objektivni osjećaj gubitka kontrole dovodi do iskrivljene slike stvarnosti. Ukratko, ljudi počinju da vide uzorke i smisao u stvarima gdje oni zapravo ne postoje. Zašto se ovo dešava? Zato što “prepoznavanje” uzoraka u nepovezanim stvarima predstavlja kompenzacijski mehanizam pomoću kojeg nastojimo da ponovo uspostavimo red, odnosno pokušavamo da svijet vratimo u predvidljivo stanje. Zato izjava “imam ja svoje oči, vidim šta se dešava”, nekada nije ništa drugo nego iluzija.
A jeste li znali za koju je emociju karakterističan gubitak kontrole?
Strah.
Strahom sam posljednjih mjeseci postao opsjednut. Nijedna emocija, primijetio je jednom Edmund Burke, nema tako negativan uticaj na naše ponašanje i rasuđivanje kao strah. Tužna je činjenica što će ona uvijek biti jača od razuma, ali se evolucija pobrinula da to bude tako. Kada se ljudima prije hiljadu godina učinilo da vide zmiju, prvo su počeli da trče, a tek onda da razmišljaju da li se možda ipak radilo o običnoj grani. Da je suprotno slučaj, ne bi prenijeli svoj genetski materijal i to bi bilo to.
Problem je što smo mi konstantno izloženi strahu i to onom najgorem — od rata i gubitka svega u životu do čega nam je stalo. Znate li koji je najčitaniji blog koji sam ikada napisao ovdje? Onaj koji je u svom naslovu imao riječ “rat”. I to je upravo ono što mediji rade; to im je biznis model. Konstantno nas pecaju vijestima koje u nama izazivaju strah, a njima donose klikove i profit.
I to naravno nije bez posljedica. Dubokih i dugoročnih. Evo samo jedan primjer. Uplašeni ljudi precjenjuju opasnost određenih pojava i kao rezultat toga, manje su spremni da poduzmu rizik.** Kada ovo imate na umu, možda je jasnije zašto ljudi kod nas žude za sigurnim poslom (čitaj, javni sektor) i zašto većina ljudi nema ambiciju da postane poduzetnik (čitaj, nedovoljno razvijen privatni sektor).*** Ponavljam, strah je dobar i potreban za vrijeme rata, ali može biti katastrofalan u vrijeme mira.
Posljedice naravno u mnogome prevazilaze ekonomiju. Ako ste imali nesreću da budete s pretjeranom ljubomornom osobom, onda znate da će njen strah od prevare stvoriti nepodnošljivu potrebu za kontrolom i učiniti da “vidi” stvari koje objektivno ne postoje. Na kraju, oboje ćete se samo iscrpiti i tu će biti kraj.
Mogli biste, razumijevajući strah, objasniti što-šta u ovom društvu.
I to je upravo ono što sam odlučio da uradim kao dio svog doktorata i primarni je razlog zašto me nije bilo posljednjih mjeseci.
Biće dugo i teško putovanje, ali ide…
__________
[*] Whitson, J. A., & Galinsky, A. D. (2008). Lacking control increases illusory pattern perception. Science, 322(5898), 115-117. Uzorci nisu bili veliki da bi čovjek bio apsolutno siguran, ali su do svojih zaključaka došli u šest različitih eksperimenata, što u najmanju ruku nešto govori.
[**] Lerner, J. S., Li, Y., Valdesolo, P., & Kassam, K. S. (2015). Emotion and decision making. Annual Review of Psychology, 66(1), 799-823.
[***] Nieß, C., & Biemann, T. (2014). The role of risk propensity in predicting self-employment. Journal of Applied Psychology, 99(5), 1000-1009.
wpDiscuz