Ono što je bitno, očima je nevidljivo

Ovo je priča jednog racionaliste, koji je većinu vremena proveo vjerujući da je razum neuporedivo moćniji od emocija; nekoga ko je čitav život pokušavao da razumije i racionalizira svoja osjećanja. 

Nekoga, ko bi — u trenucima tuge — tražio razloge i uzroke te tuge. I, ukoliko ih ne bi našao, smatrao da nema pravo na tugu. 

Nekoga, ko bi ignorisao svoju intuiciju ukoliko nije mogao da razumije odakle ona tačno potiče. 

Nekoga, za koga je svako zašto moralo imati svoje zato, u suprotnom ne bi smjelo da postoji. 

Nekoliko priča posljednjih godina je pokolebalo racionalistu. Ovo su neke od njih…

Razvili su prije nekoliko godinu program umjetne inteligencije koji je u stanju da prepozna da li je neku sliku zaista naslikao Van Gogh, ili se radi o falsifikatu. Način na koji to rade je što prvo pohrane slike za koje se zna da su zaista pripadale Van Goghu, i neke čuvene krivotvorine poput onih koje je prodavao Otto Wacker. Dakle, svaki put kada se pojavi neka slika za koju neko tvrdi da je naslikana od Van Gogha, program je na osnovu tih podataka u stanju da u sekundi procijeni da li je ona autentična ili ne. Hoću reći, postoji nešto u tim slikama što program vidi, a što golo oko prosto ne može da uhvati. Zapravo, postoje stručnjaci iz Van Goghovog Muzeja u Amsterdamu koji to mogu, ali su im zato potrebne sedmice. 

Stoga je druga priča još fascinantnija. U program su pohranili slike mrežnica očiju koje pirpadaju muškarcima i ženama. Na osnovu tih podataka, program je u stanju da sa sigurnošću od 97 posto pogodi spol osobe samo na osnovu mrežnice koju gleda. Kod najboljih oftalmologa na svijetu, šanse su 50:50, dakle mogu pogoditi jedino na sreću. Još jednom, postoji nešto u mrežnici oka što očito otkriva naš spol, ali što niko, baš niko nije u stanju da vidi i prepozna. Šta je to što algoritam vidi, a mi ne vidimo? Ne znamo… i pitanje je da li ćemo ikada saznati. 

Dakle, samo zato što nešto ne vidimo i ne razumijemo, ne znači da to nešto ne postoji, da nije stvarno i posljedično.

Treća priča je čuveni eksperiment Antonia Damasia. 

Damasio je ljudima dao četiri špila karata i 2.000$ uloga. Rečeno im je da vuku karte s bilo kojeg špila s ciljem da na kraju igre zarade što više para. Nakon svakog okretanja, na karti bi stajao iznos novca koji su dobili, odnosno izgubili.

Ono što ispitanici nisu znali je da su špilovi zapravo bili namješteni. Dva špila su se sastojala od karata koje su nosile velike dobitke (100$), ali još veće gubitke (1.250$). S druge strane, druga dva špila su bila konzervativnija — u pravilu su davala skromnije dobike (50$), ali skoro nikakve gubitke. Dakle, ukoliko su željeli da zarade, jedina ispravna strategija je bila da ljudi vuku karte iz konzervativnijih špilova. 

Ali to unaprijed niko nije mogao da zna i potrebno je bilo povući desetine karata prije nego što ispitanici provale fazon. Tačnije, ljudi su u prosjeku morali okrenuti oko 50 karata prije nego što shvate koji su špilovi profitabilniji i oko 80 karta prije nego što su bili u stanju da objasne zašto su tačno profitabilniji. Logika nije baš naročito brza. 

Ali Damasia nije zanimala logika, već tijelo, tako da je ispitanicima na dlanove zakačio elektrode kako bi mjerio elektricitet kože. Veći elektricitet uglavnom znači veći nivo nervoze. Ono što je otkrio je da je već nakon deset povlačenja, ruka postajala “nervozna” svaki put kada bi krenula da povlači karte s pogrešnih špilova. Zar ovo nije moćno? Dok je mozgu trebalo još četrdeset dodatnih povlačenja da skonta koji su špilovi dobri, a koji loši, ruka je to već znala poslije deset. Dakle, podsvjesni osjećaj koje je stvaralo tijelo je prethodio svjesnoj odluci. Ruka je vodila um.

Ono što zapravo želim da kažem s ovim pričama je sljedeće: Prvo, očito postoje stvari u životu koje možda nismo u stanju da vidimo, ali koje itekako postoje. Drugo, i još važnije, ono što možda nismo u stanju da spoznamo umom, ili vidimo okom, nekada možemo prepoznati tijelom, ili osjetiti srcem. 

Ovo je ono što je lisica rekla Malom princu: “Samo je srce to koje dobro vidi. Ono što je bitno, očima je nevidljivo.”  

Ima u emocijama, intuiciji i unutrašnjem glasu neka posebna inteligencija i sve je više naučnih radova koji ovo potvrđuju. Ne daju se baš objasniti razumom, ali čisto zato što ne funkcionišu kao razum.

Dakle, mi nismo instinktivne životinje, niti racionalni roboti. Niti smo nepogrešivi, niti savršeni. I dobro je što nismo. Kao vjerovatno sve drugo u životu, sve se svodi na pravu ravnotežu. Što Dostojevski reče u Idiotu, budala sa srcem, a bez pameti, ista je takva nesretna budala kao i budala s pameću, ali bez srca.

I zato, kada čujete da srce govori, barem obratite pažnju. Ne mogu vam reći da li trebate slijepo da ga pratite, ili ne. Ali barem osluškujte… zna šta radi.

Jedna misao o “Ono što je bitno, očima je nevidljivo

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s