O novcu i udaranju po džepu

Evo jedan klasik društvenih nauka.

Priča se odvija prije nešto više od dvadeset godina u dječjem vrtiću u Haifi. Kao vjerovatno i u bilo kojem drugom vrtiću širom svijeta, roditelji su redovno kasnili sa preuzimanjem svoje djece, zbog čega su učitelji bili prinuđeni da ostaju mimo radnog vremena. 

Razmišljajući šta da rade po tom pitanju — i u dobrom duhu kapitalističkog svjetonazora — neminovno skontaju da bi uvođenje novčanih kazni bila dobra ideja. U skladu s ekonomskog teorijom, čovjek bi bezbeli očekivao da se smanji broj roditelja koji ne dolaze na vrijeme po svoju djecu. 

Da je ovo bio slučaj, ovaj zapis ne bi postojao. Jer, ako redovno čitate ovaj blog, onda znate da imam posebnu strast prema iznenađujućim i neintuitivnim stvarima. Kao što slutite, u sedmicama od uvođenja novčanih kazni, broj roditelja koji kasne po svoju djecu ne samo da se nije smanjio, već se i povećao. 

E dobro sada, zašto? 

Čitava priča zapravo ima veze sa ulogom koju novac igra u našim životima. Ekonomisti to često zaboravljaju, ali jednom kada stavite cijenu na nešto, to nešto počinje da mijenja svoj karakter, nekada sa neočekivanim posljedicama. Ako, na primjer, odlučite da svome djetetu dajete novac kako biste ga ohrabrili da čita knjige, sve su prilike da će zaista završiti čitajući više knjige. Ekonomski gledano, poticaj je efikasan i tu je priči kraj. Problem je, međutim, što će dijete čitanje početi tretirati kao posao, a ne kao nešto što mu pruža zadovoljstvo i što posjeduje unutrašnju vrijednost. 

Može još jedna priča? Devedesetih godina, švicarske vlasti su tražile mjesto za odlaganje nuklearnog otpada i kao jednu od potencijalnih lokacija su odredile malo planinsko selo imenom Wolfenschiessen. Grupa istraživača je potom pitala mještane da li bi prihvatili otpad ukoliko parlament zaista odluči da ga tamo odloži i 51 posto građana je odgovorilo da bi. Potom je grupa ekonomista postavila isto pitanje, uz dodatak da bi u tom slučaju mještani mogli računati na novčanu naknadu štete. Podrška je, kažu, odjednom pala sa 51 na 25 posto. Čudno, zar ne? Navodno, bez novčane naknade, mještani sela su imali osjećaj da obavljaju građansku dužnost i osjećali su neki vid ponosa zbog toga. Jednom kada dodate novac u jednačinu, taj ponos im izgleda biva oduzet i ljudi (paradoksalno?) odlučuju da ne žele ništa da imaju s otpadom. 

Da se vratim na prvobitnu priču. Bez kazne, roditelji su se osjećali loše kada bi zloupotrebljavali nečiju dobrotu ostajanja poslije radnog vremena i nastojali su da izbjegnu kašnjenje koliko god su mogli. Međutim, jednom kada stavite cijenu na takvo ponašanje, dinamika se mijenja, prosto jer roditelji više nemaju razloga da osjećaju stid. Od tog momenta, kašnjenje više nije stvar pristojnosti, već ekonomske kalkulacije. 

Stari ljudi su bili u pravu kada su primijetili da novac kvari ljude, a bome i stvari. Ima nešto u njemu, nešto što se možda i ne da objasniti, što kvari ono ljudsko u nama. Jedno istraživanje je pokazalo da ljudi više cijene čisto profitna preduzeća, nego preduzeća koja ostvaruju profit ističući da time ispunjavaju neki društveni cilj. To baš nema pretjerano puno smisla, ali nekako puno govori o tome kako gledamo na novac.

Zamislite da vam neko u kafani zovne piće i vi potom odete toj osobi, date joj novac i kažete “evo, kupi sebi piće koje želiš.” Ekonomski gledano, ovo je nesumnjivo bolje rješenje, jer će osoba kupiti ono što u tom trenutku najviše želi, a ne ono što vi mislite da želi. Ali nije stvar u tome i kladim se da vas je i sama pomisao na ovo iznervirala. 

Mogao bih ovako ići u nedogled, ali evo šta između ostalog želim da kažem. Vi se protiv neželjenih pojava u društvu možete boriti tako što ljude “udarate” po džepu, tipa novčanim kaznama protiv nepropisnog parkiranja. To donekle funkcioniše, nema sumnje, ali u isto vrijeme znači da ovo ponašanje također postaje stvar ekonomske kalkulacije. 

Alternativno, protiv neželjenih pojava se možete boriti tako što ljudima udarite na savjest. Zato je ideja “parking papka” tako zanimljiva i moćna. Umjesto (ili pored) kazni, ljudi javno kače slike papaka na internet i tako donekle izazivaju stid, što je nešto što novčane kazne u pravilu ne rade. Njena skrivena snaga leži u tome što smo narod koji puno pati od toga šta će drugi reći i misliti. A njena velika prednost u tome što kazne ne možete pisati sami, ali papke po internetu definitivno kačiti možete. 

I trebate. 

__________

Gneezy, U., & Rustichini, A. (2000). A fine is a price. Journal of Legal Studies, 29(1), 1-17. 

Lee, S., Bolton, L. E., & Winterich, K. P. (2017). To profit or not to profit? The role of greed perceptions in consumer support for social ventures. Journal of Consumer Research, 44(4), 853-876. 

Jedna misao o “O novcu i udaranju po džepu

  1. Kad sam bio mladi u potpunosti sam se slagao sa tvojim stavovima ovdje.
    Kako starim misljenje se mjenja jer ne vidim da stid ima vise neka znacajnuju ulogu u danasnjem drustvu tako da nam je jedino preostalo ono ekonomsko sankcionisanje.
    Ovo je pogotovo ocevidno u poslu i brojnim slucajevima kompanija koje nikad ne bi prestale sa nesavjesnim ponasanjem da na to nisu prisiljenje udarcem po dzepu.

    Sviđa mi se

Odgovori na Ismar Otkaži odgovor

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s