O Međunarodnom monetarnom fondu, dugu i dužničkom ropstvu*

Uloga pisca, primijetio je jednom prilikom E. B. White, je da uzdiže ljude, a ne da ih gura ka dnu. To je zapravo i jedna od ideja vodilja ovog bloga. Tekstovi su uglavnom pisani da bi ljude nadahnuli, ohrabrili, i učinili ih radoznalim. 

Osim u vrlo rijetkim slučajevima, izbjegavam da pišem o aktuelnim temama. Radije pišem tekstove koji se mogu pročitati danas, ili za pet godina, a čija poenta i poruka i dalje ostaju dovoljno snažna.  

Isprovociran nemalom dozom populizma posljednjih nekoliko sedmica, poželih da se osvrnem na čitavu priču oko Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), zaduživanja i navodnog dužničkog ropstva u kojem se nalazimo. 

Radim to kao neko ko je, spletom raznih okolnosti, proveo dobar dio svog profesionalnog života prateći aranžmane MMF-a, doduše uglavnom kao izvjestitelj bez naročito aktivne uloge. Zahvaljujući tom iskustvu, imao sam priliku da vidim šta on predstavlja, odnosno ne predstavlja i o tome bih ovaj put želio da pišem. 

Za početak, želim da jedna stvar bude u potpunosti jasna. U velikoj većini slučajeva, nijedna uspješna zemlja nema potrebu da se zadužuje kod MMF-a. Izuzetak predstavljaju veliki ekonomski poremećaji (kao što je trenutni) kada i uspješnije zemlje imaju problema sa svojom likvidnošću, pa su im potrebni vanjski izvori finansiranja kako bi premostili neki određeni period. Kako god, u nekom normalnom slučaju, živjeli bismo bez MMF i to je to. Kada se sedamdesetih godina prošlog stoljeća, na primjer, Velika Britanija našla u situaciji da posuđuje novac od MMF-a, to je doživljeno kao nacionalna sramota. Dakle, ni u kojem slučaju ne želim da branim zaduživanje kod ove, ili bilo koje druge međunarodne finansijske institucije. 

U ovom trenutku, međutim, 83 države širom svijeta imaju neki vid aranžmana sa Međunarodnim monetarnim fondom. One uključuju Ukrajinu, Egipat, Gruziju, Jordan, Pakistan, Nigeriju, Čile, Peru itd. Hoću reći, ima neuspješnijih, ali i načelno uspješnijih država od naše. 

Kada u novinama stoji da se Bosna i Hercegovina zadužuje za 1.5 milijardu maraka, onda je važno da razumijete nekoliko sljedećih stvari:

1. Za početak, radi se o vjerovatno najjeftinijem kreditu koji država kao što je naša može dobiti. Međutim još važnije od toga, gore pomenuti novac MMF nikada ne daje tek tako i zasigurno ne odjednom. Uglavnom se radi o aranžmanu koji traje tri godine i ima dvanaest tranši, tako da u svakom trenutku dobijete samo dio novca, a ni to nije zagarantovano. 

2. Svaka tranša koju MMF odobri vezana je za određeni broj mjera i reformi koje država mora poduzeti, koje imaju za cilj da osiguraju njenu finansijsku stabilnost i dugoročni ekonomski razvoj. Nikada u svojoj historiji, BiH nije uspjela da dobije sav novac iz prostog razloga što nikada nije uspjela da ispuni sve uslove koji su se od nje tražili. Od rata do danas, mi smo imali ukupno šest aranžmana sa MMF-om i uspjeli smo da povučemo tek nešto više od pola predviđenog novca (od čega smo dvije trećine već vratili). Iskreno, kada bi jednom uspjeli da povučemo sav taj novac, vjerovatno bismo živjeli u zdravijoj i boljoj ekonomiji, iz prostog razloga što bi to značilo da smo ispunili nekoliko zahtjevnih i teških reformi. Naravno, možete kritikovati neke mjere kao isuviše neoliberalne, ali to je neka druga priča za neki drugi put.

3. Uz to, u sklopu aranžmana, država ima pravo na neprocjenjivo važnu tehničku pomoć osoblja MMF-a. Opet, u idealnom slučaju, oni nam ne bi trebali, ali nam je u određenim segmentima i dalje potrebna strana pomoć. Radi se o ljudima koji spadaju u red najvećih stručnjaka na svijetu kada je u pitanju pomoć oko bankarskog sektora, poreske politike, upravljanja javnim preduzećima itd. 

4. Osim toga, i za ime boga više, mi nismo nova Grčka i ne gušimo se u dugovima. Imamo problema kao rijetko koja država u Evropi, pa ne moramo još izmišljati probleme koji ne postoje. Sve i da se zadužimo kod MMF-a ove godine i dobijemo sav novac predviđen za 2021., dug FBiH u odnosu na njen bruto domaći proizvod bi iznosio nešto manje od 30 posto. U Evropskoj uniji, samo Estonija, Bugarska i Luksemburg imaju manji udio duga u BDP-u. A Grčka? Njen dug je 187 posto bruto domaćeg proizvoda. Istina, situacija u RS-u je znatno lošija, ali se državni dug globalno gledajući još uvijek smatra umjerenim. Paradoksalno, jedan od načina da ne postanete nova Grčka je da imate aranžman sa MMF-om, jer MMF u svakom trenutku prati javne finansije države i reaguje čim ocijeni da trenutna potrošnja nije dugoročno održiva. U prethodnom aranžmanu, na primjer, MMF je bio taj koji je tražio da se “zamrznu” plate u javnom sektoru. 

5. Konačno, za sve one koji slave što su pregovori sa MMF-om propali, samo jedna stvar: Da li mislite da bi ijedna država na ovom svijetu sebi dozvolila da nema dovoljno novca da isplati penzije, socijalnu pomoć, plate i ostalo? Ono što većina ljudi ne razumije je da će vlade, ukoliko ne bude aranžmana sa MMF-om, jednostavno naći druge izvore finansiranje. I ono u šta možete biti sigurni je da će ti uslovi biti gori, netransparentniji i da neće doći ni sa kakvim uslovima. Pored toga, domaće komercijalne banke su itekako voljne da državi posuđuju novac i država bi rado i relativno jeftino mogla da se zaduži kod njih. Ali svaka marka kredita državi, znači marku manje za domaću privredu, što povećava kamatnu stopu i smanjuje investicije (u makroekonomiji se ovo zove “efekat istiskivanja”). 

Dakle, ja bih bio ljut na to što država u kojoj živim uopšte mora da se zadužuje. Ali jednom kada već dođe u situaciju da se zaduži, onda je možda najmanje loša opcija da to bude upravo kod Međunarodnog monetarnog fonda. Naravno, najveći problem ostaje kako se tačno troši taj novac, ali kao što rekoh, na ovaj način barem imat neki nadzor. 

Eto, radite sa ovim informacijama šta god želite. Moja želja je bila da pored redovnog populizma i senzacionalizma, ispričam nešto drugačiju priču. Ovo je jedan mali dio istine i možda vam pomogne da dođete do one prave. 

__________

[*] Disclaimer: Učeni ljudi su me naučili da je stvar ličnog integriteta da ljudima kažete u kojem svojstvu pišete i zašto nešto pišete, pa evo: Ovaj zapis, kao i sve prethodne i svaki naredni, pišem kao građanin koji uživa u pisanju i koji osjeća neki vid odgovornosti prema zajednici u kojoj živi. U istom vrijeme, želim da istaknem da odnedavno radim kao vanjski savjetnik u Vladi Federacije BiH. Prirodno je pomisliti da stoga imam neku skrivenu agendu kada govorim o svemu ovome. Ako ćete iskreno, upravo je suprotno slučaj — oklijevao sam da uopšte pišem o svemu ovome, baš zbog pozicije u kojoj se trenutno nalazim — ali razumijem ukoliko vjerujete suprotno.