O plodovima rada, kuhanju i traganju za smislom*

Uskoro će godina kako sam — malo iz potrebe, a malo i iz znatiželje — počeo redovno da kuham. Na moje veliko iznenađenje, osjetio sam da me kuhanje puno više odmara, nego umara. To je nešto što bih i ranije čuo od ljudi, ali u šta nikada nisam vjerovao dok se, eto, nisam i sam uvjerio. Još važnije, osjetio sam da mi kuhanje pruža neko posebno zadovoljstvo. 

Kada je bog dijelio talenat za kuhanje, ja mora da sam bio zauzet nečim drugim, ali je kuhanje kao i većina drugih stvari u životu savladivo uz određeni nivo upornosti i određeni broj ponavljanja.** Bilo kako bilo, proveo sam neko vrijeme razmišljajući zašto me kuhanje, za razliku od većine drugih poslova, ne umara i zašto me tako ispunjava. 

Najzad, mislim da sam skontao: Za razliku od skoro svega ostalog što radim u životu, samo u kuhanju diretkno vidim plodove svog rada. Samo u kuhanju, moj trud ima neki konkretan ishod. Samo u kuhanju, mogu da budem siguran da je ono što sam uradio, bez sumnje dovelo do tog i tog. Ako ne stavim dovoljno soli, jelo bude neslano. Ako pretjeram sa nekim začinom, svi ostali padnu u drugi plan. Ako pustim da se nešto dovoljno dugo kuha, u pravilu ima bolji ukus. To je važno, jer kada se bavite nekim vidom duhovnog i intelektualnog rada, nikada ne možete biti sigurni u kojoj ste mjeri doprinijeli nečemu i kakvu razliku vaš trud na kraju dana pravi. Iako neplanirano, ovaj zapis na nekin način predstavlja nastavak onog prethodnog. Zaista, od svega što radim, kuhanje je moj jedini fizički i opipljivi proizvod i taj je osjećaj neobično ispunjavajući. 

Jedna od ljepših stvari u kuhanju je što doslovno dajete jedan dio sebe. U filozofiji korejske kuhinje postoji nešto zanimljivo što se zove son-mat i što se prevodi kao ukus ruku. Son-mat označava uvjerenje prema kojem ruke posjeduju neku skrivenu magiju koja je zaslužna za ukus jela. Pokazalo se vremenom da ovo ima čak i naučnog uporišta, jer baktrije i gljivice na našim rukama navodno stvaraju jedinstven efekat kada dođu u dodir sa hranom. Ovo je jedan od razloga zašto je mamina kuhinja zaista mamina kuhinja i zašto je niko drugi u životu ne može ponoviti. Platon je izgleda stvarno bio u pravu kada je napisao da okus potiče od atoma koji malim venama putuju do srca.

Stvarno, naša čula okusa i mirisa su posebno sentimentalna. Od svih naših čula, samo su ova dva direktno povezana sa hipokampusom — dijelom mozga u kojem se ‘nalazi’ naše dugoročno pamćenje. Sva ostala čula — vida, sluha i dodira — prvo bivaju procesuirani u drugom dijelu mozga. Ovo je razlog zašto ona rijetko kada izazovu senzaciju kao što je miris bivše djevojke ili ukus mamine kuhinje. 

Za kraj, jedan neizmjerno lijep eskperiment koji na tako jednostavan način govori o važnosti osjećaja ponosa i smisla u onome što radimo.*** Ljudi su nasumično podijeljeni u dvije grupe i dobili su identičan zadatak — sastavljanje Lego Bionicle figura za šta su bili plaćeni. Postojala je samo jedna razlika. Kada bi ljudi iz prve grupe sastavili figuru, oni bi je postavili na stol ispred sebe, a eskperimentator bi potom donio novu kutiju sa novim dijelovima. Ljudi su tako mogli pratiti kako se figure polako slažu ispred njih. Što se tiče druge grupe, međutim, jednom kada sastave figuru, eksperimentator bi odmah došao da rastavi figuru i dijelove vrati u kutiju. Ljudi bi potom sastavljanje figure počeli iznova. Oni, ukratko, nisu bili u prilici da ispred sebe vide plodove svog rada. 

Na kraju, i bez obzira na to što se radi o potpuno istom zadatku, ljudi iz prve grupe su bili spremni da za isti novac sastave puno više figura. I ne samo to, oni su ih ujedno sastavljali brže. Eto, jedna tako jednostavna i neizgled beznačajna razlika može ipak napraviti veliku razliku.

Za većinu ljudi na ovom svijetu, posao nije samo stvar novca, već i identiteta. On nam daje (ili ne daje) mogućnost da se ispoljimo, da uživamo i da u njemu nađemo smisao. Ako vam posao koji radite ne pruža ništa od toga, možda je vrijeme da ga promijenite. Ili, ako već nemate taj luksuz, onda počnite da kuhate, slikate, sadite svoj paradajz, pravite svoje pivo, ili bilo šta drugo što vam omogućava da uživate u plodovima svog rada. 

Preplavit će vas neobično lijep osjećaj, obećavam.

__________

[*] Za početak, hvala misterioznoj osobi N. na pismu i prelijepim riječima koje su me neopisivo iznenadile i obradovale. 

[**] Pomalo čudno uzimajući u obzir da imam sreću da mi je tata profesionalni kuhar, a da mama kuha kao da je profesionalna kuharica. 

[***] Ariely, D., Kamenica, E., & Prelec, D. (2008). Man’s search for meaning: The case of Legos. Journal of Economic Behavior & Organization, 67(3-4), 671-677.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s