Znam ja nas, j… ti nas: O tome zašto volimo sistem, čak i kada radi protiv nas

Ako redovno pratite ovaj blog, onda znate da imam posebnu strast prema teorijama. Zapravo, posljednjih godina sam postao njihov strastveni kolekcionar. Štreberska posla, šta da vam kažem… 

U toj zbirci teorija, najviše volim one skrivene, zapostavljene, iznenađujuće i neintuitivne koje razne pojave u društvu odjednom prikažu u sasvim novom svjetlu. U isto vrijeme, nisam neko ko vjeruje u velike teorije, ili bilo koju teoriju koja pretenduje da objašnjava sve. Radije vjerujem da nam veći dijapazon raznih ideja pomaže da se malo bolje snađemo u svijetu, da razumijemo ono šta se oko nas dešava i da nam ukaže na put kojim trebamo ići. To je sve. 

I tako, u stalnoj potrazi za novim idejama, prije nekoliko mjeseci otkrih system justification theory koja ispunjava i nadmašuje sve gore navedene kriterije. 

Teoriju su sredinom devedesetih godina razvili John Jost i Mahzarin Banaji da bi označili pojavu prema kojoj ljudi opravdavaju i podržavaju trenutni društveni poredak, dajući mu tako legitimitet i stabilnost. Ona u velikoj mjeri objašnjava otpor ljudi prema promjenama i jedan je od razloga zašto su protesti izuzetak, a ne pravilo. 

Za početak, neće vas iznenaditi da bogati i privilegirani slojevi društva vole i podržavaju sistem. Trenutni poredak prosto radi za njih i sve drugo bi bilo naopako. Nadalje, da bi opravdali svoj položaj i uvjerili sebe da ga zalužuju, bogati ljudi u pravilu vjeruju da su siromašni ljudi lijeni, nesposobni i da zaslužuju svoje mjesto na društvenoj ljestvici.

U svemu ovome nema ništa iznenađujuće i ovo naravno nije razlog zašto uopšte pišem ove redove. Ključna i vjerujem fascinantna spoznaja je sljedeća:

Nisu samo privilegirani, bogati i uspješni ti koje vole sistem. Ne. Vrlo često u životu, obespravljeni, siromašni i diskriminari ljudi također vjeruju i podržavaju isti taj sistem, nerijetko čak i snažnije. I ne samo to, oni također vjeruju da zaslužuju stanje u kojem se nalaze i prihvataju sve negativne stereotipe o sebi. Eto, to je srž i najveća spoznaja system justification theory

U našoj romantiziranoj slici svijeta, nekada vjerujemo da su obespravljeni ljudi ‘revolucionari u nastanku’. Nažalost, oni su vrlo često upravo suprotno od toga i doprinose očuvanju postojećeg društvenog poretka, čak i kada on uporno radi protiv njih.

Sve se ovo u pravilu naravno dešava podsvjesno, ali je ključno pitanje zašto se dešava? Kako je ovako nešto uopšte moguće? Dva su ključna razloga:

Prvi se odnosi na našu potrebu da vjerujemo da živimo u pravednom svijetu u kojem svako dobiva ono što zaslužuje. Samo u takvom svijetu osjećamo da imamo kontolu nad svojim životom, budući da jedino tako možemo da imamo vjeru i nadu u budućnost. 

Drugi se tiče kognitivne disonance, ujedno jedne od najdubljih spoznaja iz psihologije.* Ukratko, disonanca označava pojavu u kojoj se naša uvjerenja kose sa stvarnošću, što nam stvara nelagodu koju nastojimo da riješimo. Dakle, kada god se naša uvjerenja nađu u sukobu sa naizgled objektivnim pojavama, mi imamo potrebu ili da uskladimo svoja uvjerenja ili da mijenjamo stvarnost. 

U ovom konkretnom slučaju, imate izbor između toga da se borite protiv sistema, ili da jednostavno prihvatite da je sistem pravedan i da zaslužujete svoj položaj. Borba protiv sistema zahtijeva dugu i tešku borbu u vidu protesta, žrtvu, neizvjesnost, nesigurnost, te mogućnost otuđenja od porodice i prijatelja. Uz to je povezana sa drugim izazovima o kojima sam pisao u Nepodnošljivoj logici kolektivnog djelovanja.

Alternativno, ljudi jednostavno mogu prihvatiti da je sistem pravedan ne bi li mogli normalno da nastave sa svojim životima. Stvarno, nekada ćemo radije pripisati i prihvatiti negativne stereotipe o sebi, nego se boriti protiv sistema zbog kojeg patimo po principu znam ja nas, j… ti nas

Opravdanje sistema nam tako pomaže da se što bolje nosimo sa svojim stanjem i nepravdom, ali u isto vrijeme čini da ne radimo ništa protiv sistema koji nam tako očito nanosi štetu. Tužne li ironije, stvara otpor prema promjenama tamo gdje su promjene zapravo najpotrebnije.

U konačnosti, ako se pitate zašto siromašni ljudi glasaju za Trumpa i zašto i dalje vjeruju u američki san — system justification.

Ako se pitate zašto obespravljeni ljudi u našoj državi i dalje glasaju za iste elitu — system justification, barem u određenoj mjeri.

Ako se pitate zašto žene nekada vjeruju da zaslužuju niže plate od muškaraca — system justification.  

Ako se pitate zašto ljudi u životu krive žrtve za nepravdu koju su doživjeli — jedan vid system justificationa. Zašto? Pa zato što ne želimo da živimo u svijetu u kojem bi se jednog dana i nama, ni krivima, ni dužnima, mogla desiti neka nepravda. Radije ćemo vjerovati da je život pravedan i da je žrtva morala učiniti barem nešto što bi isprovociralo nasilnika. 

Konačno, negdje u sebi očito imamo potrebu da vjerujemo da stvari možda ipak nisu toliko strašne i naopake, čisto da bi mogli da se nosimo sa ovolikom nepravdom. 

Jost i društvo su razvili upitnik i razne testove pomoću kojih možemo otkriti u kojoj mjeri ljudi podržavaju i opravdavaju sistem. Pošto kod nas svi naizgled mrze poredak i pljuju državu, bilo bi zanimljivo vidjeti koliko njih zapravo — negdje duboko u sebi — vole i podržavaju isti taj sistem. Smio bih se kladiti da bi nas rezultat zpanjio.** 

Ima ona pjesma ‘sistem te laže, ne veruj šta ti kaže’.

Nekada u životu sistem ne mora ni da nas laže. Mi lažemo sami sebe…

U narednom periodu bih radije pisao blog, nego disertaciju, ali rok se nažalost nemilosrdno primiče. Hoću reći, neće me biti jedan period. Do tada, kao i uvijek, hvala 🌻

__________

[*] Festinger, L. (1962). Cognitive dissonance. Scientific American, 207(4), 93-106.

[**] Za vas koji ste u proteklom periodu bili toliko dobri da popunite upitnik koji mi je trebao za disertaciju, čisto da znate da system justification nisam mjerio. To sam ostavio za neki idući put.

A ukoliko vas zanime više na ovu temu, ovo su neki od najznačajnijih radova:

Jost, J. T., & Banaji, M. R. (1994). The role of stereotyping in system-justification and the production of false consciousness. British Journal of Social Psychology, 33(1), 1-27.

Ovo je najzanimljiviji i najfascinantniji o kojem nažalost nisam pisao, jer sam želio malo kraći zapis: Kay, A. C., & Jost, J. T. (2003). Complementary justice: Effects of “Poor but happy” and “Poor but honest” Stereotype exemplars on system justification and implicit activation of the justice motive. Journal of Personality and Social Psychology, 85(5), 823-837.

Jost, J. T., Banaji, M. R., & Nosek, B. A. (2004). A decade of system justification theory: Accumulated evidence of conscious and unconscious bolstering of the status quo. Political Psychology, 25(6), 881-919.

Jost, J. T., & Hunyady, O. (2005). Antecedents and consequences of system-justifying ideologies. Current Directions in Psychological Science, 14(5), 260-265.

Jost, J. T. (2018). A quarter century of system justification theory: Questions, answers, criticisms, and societal applications. British Journal of Social Psychology, 58(2), 263-314.

Osborne, D., & Sibley, C. G. (2013). Through Rose-Colored Glasses: System-Justifying Beliefs Dampen the Effects of Relative Deprivation on Well-Being and Political Mobilization. Personality and Social Psychology Bulletin, 39(8), 991–1004.

Jedna misao o “Znam ja nas, j… ti nas: O tome zašto volimo sistem, čak i kada radi protiv nas

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s