Šta sam naučio iz ovih nekoliko sedmica života sa C.

1. Mi ne razumijemo eksponencijalni rast: Prema legendi, kada je izumitelj šaha vladaru Indije predstavio igru, vladar je bio toliko oduševljen da mu je rekao da kao nagradu izabere šta god želi. Čovjek je odgovorio da bi želio jedno zrno riže za prvo polje, dva zrna za drugo polje, četiri zrna za treće, osam za četvrto i tako dalje, dan za danom sve do 64. polja. Iznenađen i oduševljen takvom skromnošću, vladar je rizničaru naredio da se čovjeku ispuni želja. Problem je taj što je sa ovakvim, eksponencijalnim rastom, vladaru za 64. polje trebalo 18,446,744,073,709,551,615 zrna riže, ili otprilike 200 milijardi tona. Mi stvari uglavnom pojmimo linearno, ali se kao i vladar sa eksponencijalnim rastom neizmjerno patimo. U većini slučajeva nam nije ni nephodno, ali eto, dođu tako vremena… 

2. Dođu tako vremena kada razum nije nužno racionalan: Za sve one (uključujući i mene) koji su prije nekoliko sedmica govorili kako ne treba paničariti budući da više ljudi umire od obične gripe, nego od ovog virusa, to je bilo sasvim u redu da je ovaj virus kao gripa i da ne raste eksponencijalno. Prvo i dalje ne znamo sa sigurnošću, a drugo teško pojmimo. 

Stvarno, da li je pametno paničariti? Evolucijski gledano, sve što nam je omogućilo da preživimo je u suštini pametno. Nassim Taleb je trenutno možda najpozvaniji čovjek na svijetu da govori o ovome i nedavno je na Twitteru napisao ovo: ‘Kada ste paranoični, možete 1000 puta ne biti u pravu i preživjet ćete. Ako niste paranoični, dovoljno je da samo jednom ne budete u pravu, i gotovi ste.’ Hoću reći, kada se susrećemo sa nečim novim, bolje je imati pretjeranu, nego premalu dozu opreza. Naš narod koji je preživio rat zna koliko je jebeno biti nespreman kada sve oko tebe ukazuje na suprotno i treba ga razumjeti. Jebi ga, koga zmija ujede i guštera se plaši. To opet ne znači da ne postoje paranoje koje su i dalje kontraproduktivne i destruktivne.

3. Nesreća je kao vatra, istopi sve osim zlata: Gledajući humanost, podršku i humor ovih dana, Mehmed Selimović je stvarno bio u pravu kada je rekao da je više dobrih ljudi na ovom svijetu nego zlih, mnogo više, samo se zli inače dalje čuju i teže osjećaju.

Ovaj virus je nažalost samo još jedan dokaz kako ništa ne ujedinjuje ljude kao neki zajednički neprijatelj. Sve naše efemerne i prenapuhane razlike odjednom izgledaju tako beznačajne da čovjek ne može da ne osjeti neki stid i nelagodu nad našim redovnim političkim životima. 

Ali još važnije od toga, ovaj virus će nam pomoći da konačno podvučemo crtu i vidimo do koga nam je zaista stalo u životu, a i kome je iskreno stalo do nas. Samoizolacija nam ne pada toliko teško, jer ne znamo da se zabavimo, već zato što barem još od Aristotela znamo da smo društvena bića. Tek nekoliko sedmica je bilo potrebno da shvatim da bez nekih stvari definitivno mogu, ali da bez porodice i prijatelja apsolutno ne mogu. Veze koje sam stvorio i održao sa ljudima posljednjih par decenija su moje najveće bogatstvo i utjeha u ovim vremenima. 

Ako hoćete neki apokaliptični scenarij o tome kako život može da izgleda kada nestanu stvari koje uzimamo zdravo za gotovo, onda pročitajte Ogled o sljepoći od Josea Saramaga. Zapravo, ako razmišljate šta da čitate ovih dana — ovo.

4. Zauvijek spremni da budemo nespremni: Makroekonomski, država bi u naredom periodu trebala učiniti sve da podstakne potrošnju, bilo privatnu, državnu, ili investicije. To može uraditi na nekoliko načino, bilo da smanji porez, pa da ljudi imaju više raspoloživog dohotka, ili da sama poveća svoju potrošnju, po mogućnosti na kapitalna djela. I jedno i drugo državu košta i u pravilu stvara deficit. Vlade će vam ponovo reći kako novca za to nema, a ja ću ostaviti samo ovaj podatak: Uprava za indirektno oporezivanje BiH je 2019. prikupila 8 milijardi maraka prihoda. To je 380 miliona više nego 2018. (koja je tada bila rekordna), 930 milion više nego 2017. (koja je također bila rekordna) i 1.360 miliona više nego u 2016. (koja je… pogađate već). Kada stvari idu dobro, pametna društva jedan dio ovih sredstava izdvajaju za kišne dane da bi mogla da djeluju kontraciklično. Mi nismo pametno društvo. 

5. Slobodno tržište je divna stvar, osim kada nije: Ja spadam u grupu ljudi koja inače slavi slobodno tržište. Tržište, međutim, samo po sebi ne proizvodi pravi balans između onih poslova koji su društveno štetni, i onih koji su društveno korisni. Virolozi, epidemolozi, sociolozi, psiholozi i antropolozi ne spadaju u red ljudi koje tržište inače posebno vrednuje, ali su nam sada potrebniji od onih koji inače zarađuju neuporedivo više. 

Larry Summers je jednom prilikom slikovito primijetio da ekonomski napredak jedne države možete procijeniti na osnovu broja inžinjera u odnosu na broj pravnika u datom društvu (mada isto u suštini važi i za ekonomiste). Sjedinjene Američke Države na primjer imaju 17 puta više pravnika po glavi stanovnika od Japana, ali ne vjerujem da bi iko pametan mogao reći da je vladavina prava u Americi 17 puta veća nego u Japanu. Ne, u America se taj višak uglavnom bavi poslovima koji društvu u pravilu samo nanose štetu — poput kupovine patenata za proizvode koje nikada ne misle sami proizvesti samo da bi mogli tužiti one koji to zapravo žele.

6. Napredak nema samo jedno lice: Mi smo posljednjih 200 godina ostvarili ekonomski napredak kakav nikada prije nije viđen u ljudskoj historiji. Vjerovali ili ne, prije industrijske revolucije, svijet je stotinama godina bio manje-više isti i za veliku većinu ljudi je bio loš. Taj nevjerovatni napredak smo mogli iskoristiti na nekoliko načina. Jedan od njih je bio da radimo barem 40 sati sedmično i da uživamo u sve većem broju roba i usluga — automobila, mobitela, televizora, odjeće itd. I to je onaj za koji smo se odlučili. Međutim, jednako tako smo u nekom trenutku mogli odlučiti da sve veću produktivnost iskoristimo tako što ćemo raditi manje, recimo 20 sati sedmično. To bi značilo da možemo sebi priuštiti manji broj stvari, ali ujedno da imamo puno više slobodnog vremena za porodicu, prijatelje, kulturu i ostalo. Mnoge firme će u narednim sedmicama skontati da ljudi ne moraju provoditi 40 sati u uredu da bi bili produktivni i završili posao. Možda se na tom polju počne nešto mijenjati što bi bila jedna od ljepših posljedica ovog virusa, a ujedno bi značilo da će se i priroda polako početi oporavljati od nas.

7. Globalizacija je, kao i sve u životu, samo još jedna nijansa sive: Sve veća povezanost je lijepa, ali ima svoju cijenu. U Jutarnjem je nedavno bio tekst o ženi koja u osamdeset godina života nikad nije vidjela more, iako je živjela na Visu. Čitav je život živjela na otoku okruženom morem, ali u selu u unutrašnjosti polja. Eto, uporedite ovu anegdotu sa našim životima danas. Globalizacija je stotinama miliona ljudi zaista omogućila da izađu iz siromaštva i bila pretpostavka nevjerovatnog ekonomskog napretka u pojedinim dijelovima svijeta. U isto vrijeme, donijela je i nove sistemske rizike kakvih ranije nismo bili svjesni i koje tek polako počinjemo da upoznajemo. Virus, kao i ugljen-dioksid, prosto ne poznaje granice. 

I da, prema Američkom centru za kontrolu i prevenciju bolesti, tri četvrtine novih bolesti potiču od životinja. Od 335 bolesti koje su se pojavile između 1960. i 2004., 60 posto ih je bilo povezano sa životinjama. Da se razumijemo, te bolesti su vjerovatno oduvijek bile tu, ali činjenica da nas je sve više, da krčimo šume kako bi pravili gradove, kopamo sve dublje da bi vadili razne rude znači da smo izbrisali prirodne barijere između nas i životinja koje također trebaju svoj prostor. To je skriveni trošak ljudskog napretka. Uz to, stotine miliona siromašnih ljudi širom svijeta nemaju baš drugog izbora osim da jedu šišmiše, majmune, ljuskavce i štakore. 

8. Nikoga i ništa u životu ne možete da jašete dovijeka: Mi, samoproglašeni vladari kosmosa, smo stekli uvjerenje da smo odvojeni od prirode. Majka Priroda bi se sa vremena na vrijeme pobunila i poslala neku protestnu notu. Te malo toplije ljeto tu, te malo veće poplave tamo, ali džaba, uzalud biješe sve. I onda ovo. Ako je išta postalo jasno posljednjih nekoliko sedmica, to je da priroda stvarno može bez nas, tek mi bez nje nikako. Ovaj virus je navodno mila majka, kakve su sve bolesti i bakterije zarobljene u perfmafrostu. A kada i on počne da se topi, a kažu da je to samo pitanje vremena, onda… 

9. U traganju za polu-kataklizmom: Kada će sve ovo biti gotovo i kada ćemo konačno moći da se vratimo u normalu? Iskreno, nadam se nikada. Uzimajući u obzir sve, vjerovatno najbolje što može da nam se desi je neka polu-kataklizma — nešto što je dovoljno jako da nas uzdrma, a nedovoljno jako da nas u potpunosti izbriše sa lica zemlje. 

Prije nekoliko dana je bio prvi dan proljeća, početak perioda kada svjetlo sve više pobjeđuje mrak. Ako ovo bude naše kolektivno proljeće, onda je možda i sve ovo imalo nekog smisla.