Tri nasumična zapažanja iz novog života

Ovo je nešto drugačiji zapis od ostalih i predstavlja tri nasumična zapažanja iz posljednjih sedmica života u Londonu. Bilo je zapravo toliko toga lijepog, iznenađujućeg i zabrinjavajućeg, ali ove stvari su nekako ostavile poseban dojam. 

1. Bio sam nedavno na izložbi Moving to Mars. U pravilu ne uživam u muzejima, ponajviše jer mi nedostaje strpljenja u životu da stojim u mjestu i gledam u jednu stvar, a posebno u stvari koje ne razumijem poput postmodernih slika. Nekada, međutim, priča bude tako moćna da me zarobi, tako da osoba koja izađe iz muzeja ne bude više ona ista. 

Kako god, izložba je bila o izazovima kolonijalizacije Marsa i načinu na koji bi promijenila naš život — od materijala koji bismo koristili da izgradimo kuće do načina na koji bismo uzgajali hranu. Ispada da bi jedan od najvećih izazova bio psihološke prirode tj. činjenica da bismo bili toliko udaljeni od Zemlje koja bi postala samo sićušna tačka, da bi patili od neke posebno teške depresije. 

Ali ono što me najviše iznenadilo je činjenica da pitanje nije bilo hoćemo li, nego kada ćemo naseliti Mars. 

A Mars je, ako išta znate o njemu, valjda užasno mjesto za život i nije potpuno jasno zašto bi iko ikada želio tamo da živi: Prosječna temperatura je oko minus 60 stepeni celzijusa; radijacija je toliko jaka da bismo za jedan dan bili izloženi zračenju koliko za čitavu godinu na našoj planeti; mišići bi nam zbog niske gravitacije atrofirali; a voda kao postoji, ali zaleđena ispod površine. 

Bez obzira na sve to, ispada da smo radije spremni otići i živjeti na Marsu — ulažući ogromnu pamet, novac i vrijeme — nego uraditi nešto po pitanju ove prelijepe planete na kojoj već imamo sreću da živimo. Postoji zapravo veliki broj ljudi u mom okruženju koji se već pomirio sa tim da smo nepovratno uništilu ovu planetu i da nema nazad. Sve što trenutno radimo nije ništa drugo do kupovina vremena. 

Prije skoro dvadeset godina, Jared Diamond je napisao nevjerovatno snažnu knjigu Collapse: How Societies Choose to Fail or Succeed. Knjiga prati razvoj i pad nekoliko najmoćnijih civilizacija tokom historije, ali je naglasak na ovome choose iz naslova, jer nekako ispada da stvarno biramo da nestanemo. 

2. Uprkos tome, i na sreću, postoje ljudi koji se i dalje silno bore da daju svoj dorpinos da život na ovoj planeti ipak bude malo bolji. Pošto bacamo otprilike jednu treću ukupno proizvedene hrane, od 2016. godine u Velikoj Britaniji postoji aplikacija Too Good To Go koja je nešto najljepše što sam otkrio ovdje. Aplikacija funkcioniše ovako: Pred kraj radnog vremena, restorani, lanci brze hrane i ostali prodavači za trećinu (a nekada i četvrtinu) cijene prodaju preostalu hranu koja bi najvjerovatnije otišla u smeće. Vi preko aplikacije kupite svoje pravo na tzv. magic bag i pred zatvaranje pokupite svoju kesu. Nikada doduše ne možete biti sigurni čime će vas iznenaditi, ali kao što je rekao Forrest Gump život je kao bombonijera, nikada ne znate šta ćete dobiti. 

Ovo je jedna od onih priča u životu gdje su svi pobjednici, i još važnije, nešto što bi trebalo biti moguće i kod nas. Znam da postoje momci i djevojke koji ovo mogu razviti, i da posotji veliki broj ljudi koji bi radije zaradio nešto, nego džabe bacio hranu. Ovo se valida ne knjiži samo na ovozemaljskom finansijskom računu, već i na onom ljudskom, u najmanju ruku jer bi studentima i migrantima životi bili barem malo lakši. 

3. I konačno, Velika Britanija je jedno od onih mjesta gdje sve možete i sve plaćate karticom. Zapravo, zavisno od podataka koje gledate, ovo je druga ili treća zemlja u svijetu po bezgotovinskom plaćanju. 

Nažalost, po dobrom starom zakonu nenamjernih posljedica, ovo je veliki problem sa siromšne ljude koji prose i spavaju na ulicama, a kojih je u društvima ove vrste kapitalizma uvijek nekako previše. Nekoliko puta sam imao osjećaj da bi ljudi i ostavili nešto novca, tek stvarno nemaju sitno. To jeste, nemaju ni sitno, ni krupno ni šta god, jer ljudi ovdje ne nose gotovinu sa sobom, tačka. 

Razmišljajući, eto, kako svaka vrsta napretka sa sobom uvijek nosi neočekivane pobjednike i gubitnike, primijetih prije neki dan da muzičar u metrou pored otvorene kutije za sitniš ima i onu malu spravicu putem koje svoj prilog možete dati i putem kartice. 

I tako, do jedinog logičnog pitanja: Koliko vremena prije nego prosjaci počnu pored sebe imati aparat za kartično plaćanje, da li je ovo konačni trijumf kapitalizma, i zašto nije? Istina, ljudi se više neće moći izvlačiti na to da nemaju sitno, ali u svemu ovome ima nešto tako dehumanizirajuće. Zapravo, možda i nema i ja opet samo pretjerujem, ko će ga znati. 

Samo je tužno kako život nekada može da bude bezličan. 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s