Ideje imaju posljedice

Sa ovim riječima u pravilu počinjem svako predavanje posljednjih godina. One opisuju jedno od najčvršćih uvjerenja koje nosim kroz život i čine jedan od temelja ovog bloga.

Neizmjerno mi je stalo da objasnim na šta tačno mislim, premda sam svjestan težine i apstraktnosti zadatka.

Za početak, postoji u sociologiji nešto što se zove Tomasov teorem koji kaže da je ono što ljudi smatraju stvarnim, stvarno u svojim posljedicama.* U najjednostavnijem obliku, ako dijete vjeruje u postojanje duhova, ono neće zaspati čitavu noć bez obzira na to što duhovi ne postoje.

Nadalje, sve ono što mislimo, osjećamo, želimo i u šta vjerujemo — svjesno, ili podsvjesno — ima konkretnog odjeka u ovom svijetu i postaje itekako stvarno. Pri tome nije uopšte važno da li je istinito, ili realno ono u šta vjerujemo, već je dovoljna sama činjenica da vjerujemo u to. To, dakle, mislim kada kažem da ideje imaju posljedice.

Uostalom, postoji li bolji dokaz o snazi ideja od činjenice da totalitarni režimi, bez izuzetka, poduzimaju sve moguće kako bi kontrolisali ideje sa kojima se ljudi susreću? Kada ideje ne bi imale posljedice, svi diktatori i tirani ovog svijeta ne bi trošili toliko energije i bogatstva da spriječe ljude da objave šta god hoće ili kažu šta god žele. Sav smisao propagande se zapravo svodi na to da kontrolišete šta ljudi misle. Ukratko, kada ideje ne bi imale posljedice, sloboda govora bi bila univerzalna.

Osim toga, ljudi ne bi ni palili knjige. U svijetu u kojem se većina stvari radi za novac, piše Susan Orlean, nije jasno zašto bi čovjek ikada palio knjige iz prostog razloga što u pravilu ne može da zaradi ništa od toga (osim možda ako ne prevari osiguranje). Pa ipak, ljudi kroz čitavu historiju pale knjige i biblioteke, jer sadrže ideje koje neko smatra opasnim. 

Prema legendi, halifa Omer je dao da se zapali biblioteka u Aleksandriji rekavši da sadrži knjige koje su u suprotnosti sa Kur’anom, ili one koje su u skladu sa Kur’anom, što znači da su svakako bespotrebne.** Nacisti su u centru Berlina za jedan dan 1933. godine spalili 20.000 knjiga. Konačno, u august 1992. godine, oni su bombardovali i zapalili Vijećnicu u Sarajevu — nacionalnu i univerzitetsku biblioteku BiH — i tako izbrisali oko 80 posto njenog sadržaja. Pošto su knjige jedan vid kulturološkog DNA, spaljivanje knjiga jedne kulture je nekada gore od smrti — činite da izgleda kao da nikad nije postojala.

Uostalom, prosto je fascinantno kako smo i mi za samo nekoliko godina prešli put od ideje bratstva i jedinstva koja je isticala bratski odnos među narodima Jugoslavije, pa sve do uvjerenja prema kojem smo svi toliko različiti da ne možemo da živimo skupa i da čak i djecu moramo slati u različite škole. Zapravo, sve do dolaska tih crnih godina, mi ne samo da smo vjerovali u to bratstvo i jedinstvo, već smo bili toliko ubijeđeni u to da nismo bili u stanju pojmiti da će ovdje biti rata, čak i kada je sve što se dešavalo oko nas nedvosmisleno ukazivalo na to. Nijedno, niti drugo očito nije stvarno, ali je itekako konkretno, posljedično (i bolno).

Ali kako određene ideje dobiju svoj primat? Zašto su neke ideje prihvatljive, dok druge odbacimo ili marginaliziramo? U prirodnim naukama, na ovo pitanje postoji jednostavan odgovor — nove ideje nas dovode bliže razumijevanja stvarnosti od starih. Pošto je realnost ta koja je nepromjenjiva, samo se teroija mijenja da bi unarprijedila naše razumijevanje stvarnosti. 

U drušvenim naukama i društvima, međutim, ovo je dosta manje istinito. U svom govoru na Oxforu 2015. godine, Yannis Varoufakis je ovo slikovito objasnio kada je rekao da naša ideja o tome kako se ponašaju atomi ne utiče na to kako se atomi zaista ponašaju. Ali naša ideja o tome kako treba da izgleda društvo u kojem živimo, apsolutno utiče na to društvo. 

Prije par godina, trojica ekonomista su objavili knjigu u kojoj pokazauju kako su različite ideje i  predstave o tome kako funkcionište jedna ekonomija i ko je tačno odgovoran za Grčku krizu (što zapravo nikada ne može biti naučno dokazano), doveli do potpuno oprečnih stavova i ekonomskih politika u Evropi, a tako i do užasnih posljedica za eurozonu i Grčku. 

Ovo je zapravo usko povezano sa konceptom samoispunjavajućeg proročanstva (self-fulfilling prophecy): Ako ljudi vjeruju da nam prijeti ekonomska kriza, ljudi i preduzeća će odgoditi svoju potrošnju i investicije, što za posljedicu zaista ima krizu. Ili, ukoliko se neki ugledni ekonomista napije i iz zezancije tweeta kako će sutra berze u New Yorku i Londonu pasti, postoje vrlo velika vjerovatnoća da će to zaista i desiti.

Vaclav Havel je govorio o primjeru uličnog prodavača koji je u svom izlogu držao natpis Proleteri svih zemalja, ujedinite se. Prema Havelu, on to nije radio, jer je iskreno vjerovao i odobravao čuvene riječi iz Komunističkog manifesta, već da ga niko iz vlasti ne bi maltretirao. Međutim, pošto su se i ostali vodili istim primjerom, svima je djelovalo da ljudi osjećaju bezuslovnu lojalnosti prema vladajućem režimu i bilo kakav vid otpora je decenijama postao nezamisliv. Da je na kraju ipak došlo do pobune je dokaz čuvene izjave Victora Hugoa da ništa ne može zaustaviti ideju čije je vrijeme došlo.

Ne znam za puno ljepših načina na koje su riječi iz naslova objašnjene od dijaloga koji Maryl Streep (kao Margaret Thatcher) vodi sa doktorom u filmu Iron Lady: 

Pazi na svoje misli, jer postaju tvoje riječi. Pazi na svoje riječi, jer postaju tvoja djela. Pazi na svoja djela, jer postaju tvoje navike. Pazi na svoje navike, jer postaju tvoj karakter. I pazi na svoj karakter, jer postaje tvoje sudbina. Ono što mislimo, mi postajemo. 

Ako smo u dugom roku tvorci svoje sudbine, rekao je Friedrich Hayek, u kratkom roku smo zarobljenici ideja koje smo stvorili — promjena ideja i moć ljudske volje učinili su svijet onim što jeste. 

U konačnosti, ovaj blog nije ništa drugo nego dovođenje u pitanje konvencionalnih ideja 

__________

[*] Teorem je dobio ime po američkom sociologu Williamu Isaacu Thomasu i na engleskom se svodi na ovo: ‘What people believe to be true is true in its consequences.’ Kako god da pokušam, prevod na naš jezik uvijek ispadne nekako konfuzan. 

[**] Prema britanskom filozofu Bertrandu Russellu, ovo je pogrešno budući da su muslimani tog doba bili poznati po svojoj širokoumnosti i ljubavi prema knjigama, što je između ostalog i omogućilo njihova ranija osvajanja. U Sjene narova drveta, Tariq Ali opisuje muslimansku Španiju (Al Andalus) u kojoj su Mauri stvorili i razvili najnapredniju kulturu koja je tada postojala u Evropi u smislu tolerancije, duhovnog i naučnog napretka. U svoje vrijeme, Cordoba je zapravo imala najveću biblioteku na svijetu.