O nama i njima (prvi dio)

Postoji, kod nas, duboko uvriježeno mišljenje da pojedinac ništa ne može da promijeni. Zavisno od promjene koju zamišljate, ta misao je istovremeno i istinita i pogrešna. Istinita, jer pojedinac zaista ne može da promijeni svijet. Pogrešna, jer niko nije rekao da morate i trebate da mijenjate svijet.

Meša Selimović u Tvrđavi postavlja pitanje ‘šta može jedan čovjek, šta može i stotina? Jedan pijetao, milion spavača.’ Iako na prvu zavodljiva, meni je ova ideja uvijek nekako djelovala pogrešna, iz prostog razloga što nije u poptunosti jasno zašto jedan pijetao uopšte treba da budi milion spavača. To su pretjerano velika očekivanja stavljena pred jednu životinju koja će nas  — kao i sva velika očekivanja u životu — neminovno samo razočarati.

Bilo kako bilo, za redove koji slijede, nije uopšte presudno da li je ova misao tačna ili netačna. Fascinantna je sama po sebi, jer vjerujem da zapravo ocrtava ključnu razliku između ‘nas’ i ‘njih’, a to je način na koji gledamo na promjene i našu individualnu ulogu u njima. 

Kada govorim o drugima, mislim na sva napredna društva ovog svijeta— od Japana do Švedske.* U tim društvima, kao da se pojedinci vode skroz drugačijom matematikom promjena koja se sastoji od bezbroj sitnih koraka koji u zbiru i u konačnosti dovode do željenog ishoda. To otprilike izgleda ovako:**

Promjena =

x1 + x2 + x3 + x4 + x5 … + x100 + x101 + x102 + x103+ x104 + x105 … + x1001 + x1002 + x1003 + x1004 + x1005 … + x10001 + x10002 + x10003 + x10004 + x10005 … + x100001 + x100002 + x100003 + x100004 + x100005 … + x1000001 + x1000002 + x1000003 + x1000004 + x1000005 … + x3531159

Kod nas se, s druge strane, na promjene gleda kao na zbir manjeg broja, ali zato neuporedivo većih koraka, ili nekako ovako:

Promjena =

X1 + X2 + X3

Iako vjerovatno zvuči banalno, ovo ima nemjerljivo velike posljedice, prosto jer drugačije shvatate vašu ličnu odgovornost prema zajednici u kojoj živite.

U prvom slučaju ćete se voditi primjerom i raditi stvari koje možda neće promijeniti svijet, ali će dati mali doprinos svijetu oko sebe. Bivate, dakle, promjena koju želite da vidite da posudim čuvene Gandhieve riječi. Ovim je vjerovatno bio vođen i Zoran Đinđić kada je poslije dugo godina u Njemačkoj etiku individualne odgovornosti prepoznao kao temeljnu vrijednost zapadnoevropske civilizacije.

U drugom, našem, slučaju ste u potpunosti oslobođeni odgovornosti, jer sasvim opravdano rezonujete da je svaki vaš čin samo kap u moru koja ionako ništa neće promijeniti. Pošto je svaki čin uzaludan, ništa nije vrijedno našeg truda i to prosto biva zvijezda vodilja. Sve što nam ostaje je da se nadamo da će se nekako, nekada, negdje, nešto promijeniti, što u svakom slučaju biva izvan našeg domašaja. 

Konkretnije, zbog ovakvog pogleda na svijet se kod nas ne izlazi na izbore, auto se pali do granapa, a opušci i žvake se bacaju na pod. I zaista, individualno gledajući, svaki ovaj čin ima zanemariv uticaj na svijet i okoliš koji neće zbog nas postati ni sekundu gori. Iste ove stvari ‘oni’ u većini slučajeva zapravo ne rad tj. rade upravo suprotno.

Recikliranje je dobar primjer, mada znam da ima puno boljih i uvjerljivijih (prosto meni trenutno ne pada na pamet). Bez ikakve sumnje i individulno gledajući, odvajanje plastičnog, staklenog i ostalog otpada stvarno neće spasiti planetu. Isto tako možete upaliti sva svjetla u svim prostorijama i nikada ih ne ugasiti — svijet i okoliš ih neće osjetiti.

Ali baš zato što većina ljudi razmišlja na ovaj način, rezultat biva poguban. I baš zato što druga društva uvijek polaze od sebe, rezultat biva zadivljujući. 

Ako kod nas odlučite da radite nešto slično i da vodite primjerom, ljudi će vas u pravilu gledati kao naivnu budalu, rijetko vrijednu divljenja, češće vrijednu sažaljenja.

Eto, to je to – od svih otpjevanih i ižvakanih razlika između ‘nas’ i ‘njih’, za mene ovo biva najveća, najfascinantnija i najbolnija. 

Pošto ne bih želio da ovaj blog bude samo još jedna analiza naših problema i mana u čemu smo u međuvremenu svi postali poprilično dobri, sa vremena na vrijeme ću se truditi da barem ponudim jedno malo, postepeno, inkrementalno rješenje. 

To ostavljam za drugi dio zapisa, ali ako ništa sada barem znate kako je blog dobio ime.***

__________

[*] Osjećam potrebu da zapišem da sam svjestan površnosti i glupavosti ovakvih podjela i da se u pravilu čuvam generalizacija i stereotipa. Kada je Walter Lippman skovao izraz ‘stereotip’, on je naravno bio svjestan njihove ograničenosti, ali u isto vrijeme koristi i potrebe.

Kao i sve mentalne kratice i pojednostavljene slike stvarnosti, stereotipi nam pomažu da se orijentišemo u složenom svijetu. Činjenica da je takva slika ograničena i nepotpuna ne mora nužno da znači i da je neistinita. Djelimično znanje nije lažno znanje. Sve dok na njih ne gledate kao na apsolutne i nepobitne činjenice, već kao orijentir, stvari još uvijek nisu tako opasne. Ovo što sam gore pokušao da predstavim je upravo takav jedan orijentir, ništa više.

[**] Jedan od problema ekonomije (i ostalih društvenih nauka) danas je tzv. ‘matematizacija’ teorije tj. potreba za fensi jednačinama, regresijama, endogenim i egzognim varijablama kako biste bili ‘naučni’ i zadivili akademsku zajednicu. Nikada nisam vjerovao da društvene fenomene možete sažeti u formule, tako da sam ovo uradio u čisto ilustrativne svrhe.

[***] Razlog zašto čak i post od 1.600 riječi dijelim na dva je iz prostog razloga što nam je ‘attention span’ postao poprilično uzak, što između ostalog dugujemo pametnim telefonima i potrebi za instant-svim. Na početku mi je jednostavno više stalo da ljudi ovo čitaju, nego da nekoga davim traktatima.

Jedna misao o “O nama i njima (prvi dio)

  1. Drago mi je da je u ovom post-u otkrivena ideja iza bloga. Mislim da je disciplina postepenog progresa bez obzira na cilj i kontekst nedovoljno istražena nauka. Ako krenemo od olimpijaca, triatlonaca, izgradnje vrhunskih atleta i ostalih stručnjaka, statistika je zaista žalosna. Na 1 eksperta, hiljade je drugih koji su negdje pokušali i stali (a mogli bi ih povezati sa spavačima iz post-a). Pitam se zaista, šta je razlika u ljudima koji počnu i imaju taj “north star” do kraja (bez želje da ovdje ispitujemo šta je kraj). Da li su oni zaigrana djeca koja olahko shvataju da ciljevi kojima se većina divi (recimo olimpijske medalje, doktorati ili trofeji u akademskom smislu) i nisu neke prepreke i samo nastavljaju da bi ostalima pokazali da postoje izuzeci za generalno prihvaćene društvene norme, bez obzira na sve matematike. Ili su recimo, unicorn-i koje je negativni i depresivni gen (ako zaista postoji) u potpunosti zaobišao u biološkom smislu, pa nikada ne budu sputani od sredine koja ih ne inspiriše. Nisu sigurno svi ni sretnici koji su imali splet okolnosti bolji od ostalih, jer na tom inkrementalnom putu ka svome cilju, mnogi žrtvuju sve ono što je sveto (a mogli bi reći i ono što spavači dnevno uzimaju zdravo za gotovo).

    Još više paradoksalno je da postavljanjem dalekih ciljeva na kojima istrajavamo godinama zaboravljamo da budemo sretni. Bit ću sretan kada X + Y + Z, tada ću stati i do kraja biti sretan. I to je zamka velikih ciljeva.

    Da prenesem ovo na vlastiti primjer, ove godine prvi put sam se prijavio za Vučko Trail (utrke su od 13km, 37km i 63km).
    Moj ponos zbog činjenice da sam od Novembra 2018 pretrčao ~350km mi je dao za pravo da mislim da sam kandidat za 37km. Medjutim, pričajući malo sa ljudima koji su u tome iskusni, dobio sam isključivo ujednačeno mišljenje da prve godine trčim 13km – jer:
    a) Trčanje po kamenjaru i šumi nije isto kao po asfaltu
    b) Trčanje na planinskom zraku nije isto kao u gradu
    c) Trail run je kultura i ne može se preko noći “upasti”

    Dakle ako želim da ovo prenesem na naredne godine (živio Vučko Trail), mora se od malih koraka i prihvatio sam savjet. Volio bih da vidim više ljudi koji prihvataju savjete skromnosti i bitnosti da se krene malim koracima. U nadi da će nas biti više koji će čaprkati po ovoj ideji više i početi učiti od nepokolebljivih, završavam komentar i sa radošću očekujem novi post.

    A. Zec

    Sviđa mi se

Odgovori na azecpdx Otkaži odgovor

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s