E pa dobro došli

Počinjem da pišem ovaj blog, bez konkretnog plana i vizije o konačnom ishodu, što je poprilično čudno, uzimajući u obzir da je većinu mog života sve moralo imati svoje zašto i svoje zato. Ne znam kako, ali posljednjih godina postadoh nekako spontaniji. Nije me loše služilo, to znam sigurno. 

Uostalom, računam da nemam šta da izgubim. S druge strane, imam puno toga da dobijem. Osjetio sam da pisanje ima neko čudnovato terapijsko dejstvo na mene i neka to za početak bude dovoljno. 

O čemu je ovaj blog? Iskreno, ne znam ni sam. O svemu i svačemu, valjda. I ničemu. 

Ono što pak znam je da u životu imam nekoliko strasti od kojih ekonomija zauzima solidno prvo mjesto, dok prva i druga pratilja bivaju psihologija i politika, pa hajde da to postavim kao neki okvir uz bezbroj kombinacija koje on dozvoljava.

Najčešće će, mislim, ove teme biti vezane za državu, grad i ljude za koje sam od 1987. godine vezan i koje zovem svojima (u svim njihovim varijantama). Oni su često izvor mog iskrenog divljenja, i barem jednako često izvor i moje najveće frustracije. 

Vjerujem da će neki zapisi biti kratki, a drugi nesnošljivo dugi. Ako išta budem radio ispravno, neki bi trebali biti i kontraverzni. Za mnoge stvari ne tvrdim da će biti tačne, ili ispravne, ali se nadam da će vas barem malo zbuniti i uvjeriti da znamo puno manje nego što mislimo. Ovo je moj pokušaj da zapalim malu svijeću, umjesto da konstantno proklinjem mrak.

Jedini cilj koji sebi postavljam je da budu zanimljivi. Da ljudima koji izdvoje vrijeme i svrate ovdje pobudi volju za čitanjem i da ponudi neki drugačiji pogled na sve naše snage, slabosti, zablude i strasti, a da u isto vrijeme bude mali prozor u čarobni svijet koji nas okružuje. 

Susan Sontag je jednom prilikom rekla da je pisac neko ko obraća pažnju na svijet, odnosno neko ko je profesionalni posmatrač. To jesam.

Potom je još negdje primijećeno da je početna tačka svakog dobrog pisca da ujedno bude i dobar čitač. I to jesam. 

Sve ostalo u pravilu nisam. Nisam bog zna kakve pameti, niti sam naročito orginalan. Ali imam određeni dar za artikulaciju koji prije svega dugujem knjigama i činjenici da mi mozak radi kao dragstor, što me u životu koštalo puno sna, ali je mnogim stvarima i mislima dalo oblik i svrhu.

Sjećam se da smo u srednjoj školi čitali eseje Michela de Montaignea. Jedan je govorio o tome kako pozajmljujemo znanje od drugih ljudi, da bi od toga izgradili potpuno svoje djelo, jednako kao što pčele kradu malo sa ovog, malo sa onog cvijeta, da bi u konačnosti napravile svoj vlastiti med.

Shodno tome, ovaj blog biva moj med. A cvijeće? Cvijeće su knjige, pjesme, filmovi, razgovori običnih i neobičnih ljudi — ukratko, sve što čujem, primijetim i vidim.

Posljednih godina bih s vremena na vrijeme nešto napisao na Facebooku i to sam mogao elegantno nastaviti, bez pritiska za sebe i smora za vas. Istraumiran Black Mirrorom i pod vječnim iskušenjem da ga konačno izbrišem, nekako pomislih da je Facebook prolazan, a ovo vječno.

Kakva glupost… 

Bilo kako bilo, dobro došli. Za mene je već pravo čudo što ste uopšte svratili ovdje i nadam se da će biti vrijedno vašeg vremena.