Da li je svijet oduvijek bio ovakav?

Zašto radim ono u što ne vjerujem? 

Ovim pitanjem Meša Selimović počinje svoja Sjećanja, a ja ni dan danas nisam načisto da li me njegovo objašnjenje više rastuži ili nasmije. 

Bilo kako bilo, otakako sam odlučio da pišem ovaj blog, pokušavam da nađem odgovor na isto. 

Još uvijek nisam u stanju da ga uvjerljivo ponudim, ali ono što slijedi u ovom i narednom zapisu je kratki opis ideje, za koju intuitivno slutim da barem daje konture željenog pravca. 

U moru glupih i manje glupih pitanja koje me već dugo more, iduća dva nekako uvijek isplivaju:

Da li je svijet oduvijek bio ovakav tj. da li stvari zaista moraju biti ovakve? i 

Da li bi stanje moglo biti bolje?

Odgovor na prvo pitanje je ne, dok je odgovor na drugo skoro uvijek da.

Kada god razmišljam o ovom prvom, uvijek se sjetim jednog odlomka iz Coelhovog Zahira koji govori o sljedećem:

Pretpostavimo da je Hitler pobijedio u ratu, pobio sve Židove na svijetu i uvjerio svoj narod da uistinu postoji nadmoćna rasa. Povijesne se knjige polako mijenjaju, a stotinu godina poslije njegovim nasljednicima polazi za rukom pobiti sve Indijce. 

Nakon tri stotine godina crnci su desetkovani. Prođe pet stotina godina i moćni ratni stroj napokon uspije izbrisati s lica zemlje istočnjačku rasu. Povijesne knjige pripovijedaju o davnim bitkama protiv divljaka, ali niko ne čita pozorno, jer to nije ni važno.

Dvije hiljade godina nakon pojave nacizma, u nekom kafiću u Tokiju — u kojem gotovo pet stotina godina žive visoki plavooki ljudi — Hans i Fritz piju pivo. Odjednom Hans pogleda Fritza i upita ga: Fritz, misliš li da je sve oduvijek bilo ovako?

Šta?

Svijet.

Naravno da je oduvijek ovakav, nismo li tako učili?

Jasno, ne znam zašto sam postavio tako glupo pitanje, kaže Hans. Popiju svoje pivo, razgovaraju o drugim stvarima, zaborave tu temu.

Ovaj dio je važan za ovu temu, jer prema čeličnom zakonu historije, sve što nam iz današnje perspektive izgleda neizbježno, u prošlosti je bilo sve samo ne očito. Zapravo, što bolje poznajemo određeni historijski trenutak, to nam teže postaje objasniti zašto su se stvari desile na jedan, a ne na drugi način. Friedrich Hayek je jednom zapisao da je ‘intelektualna historija posljednjih šezdeset ili osamdeset godina zapravo najbolji pokazatelj istine da u evoluciji društva ništa nije neizbježno, već ga naše razmišljanje čini takvim.’

U The Undoing Project, Michael Lewis postavlja pitanje kakav bi svijet bio da je Hitler ostvario svoju prvobitnu ambiciju i zaista uspio da postane slikar. Slično tome, Daniel Kahneman podsjeća da je samo trenutak prije začeća postojala još veća šansa da Hitler zapravo bude žena, jer vjerovatnoća da bude uspješan umjetnik vjerovatno nikada nije bila tako velika kao 50-50 šansa da se rodi kao curica. Da je samo jedan od desetak pokušaja atentata na Hitlera bio uspješan, ili da su Njemci bili pametni da izbjegnu rusku zimu, svijet danas vjerovatno ne bi bio isto mjesto.

Henri Poincaré je navodno bio prvi matematičar koji je iznio ideju nelinearnosti prema kojoj male promjene mogu dovesti do teških posljedica, što je kasnije postalo poznato kao teorija haosa (chaos theory). Još relevantnije za ovu temu, leptirov efekat (ili butterfly effect) označava osjetljivost o početnim uslovima u kojima mala promjena u jednom stanju može dovesti do velikih razlika u kasnijem stanju – leptir koji maše svojim krilima u Indiji, dvije godine kasnije može izazvati uragan u New Yorku.  

Ovo je jedna od ideja koja me fascinira i drži u životu. Svaki put kada pomislim kako je sve ovo sa nama zlo i naopako i kako drugačije ne može biti, pomislim da možda sve ovo dugujemo nekoj slučajnoj nesreći, nekom malom koraku koji je tamo negdje krenuo po zlu. Po toj analogiji, držim u sebi nadu da nam nedostaje samo taj neki mali korak, ili barem nekoliko njih (o tome malo više u idućem broju).

U dokumentarcu The Last Yugoslavian Team, Ivica Osim pominje mogućnost da je eventualni uspjeh Jugoslavije na Svjetskom prvenstvu u Italiji 1990. godine mogao popraviti nešto što je već krenulo da se raspada. Jugoslavija je u četvrtfinalu ispala od Argentine. Na penale. A penali su? Lutrija… 

Naše trenutno stanje nije ni prirodno, niti je neizbježno. Postojao je u životima svih nas, pa tako i u sudbini ove države i društva, neki mali momenat koji je imao potencijal da promijeni i zapali sve. 

Ovaj blog je rezultat želje da svijet nikada ne prihvatim takav kakav jeste i da ukažem na sve te male stvari — misli i ideje — velikih posljedica.